Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1758/09 (N. H.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1758/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1758/09, rješavajući apelaciju Nedžiba Haznadara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžiba Haznadara, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 170 od 11. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 145 od 10. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P-82/05 od 10. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžib Haznadar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 170 od 11. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-

Gž-06-000 145 od 10. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-82/05 od 10. februara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2011. godine i 16. marta 2012. godine.

2. Apelant je 25. maja 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Opštine Foča (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete za uništenu porodičnu stambenu zgradu. Presudom Osnovnog suda broj P-82/05 od 10. februara 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu na ime naknade štete za uništenu porodičnu stambenu zgradu isplate iznos od 60.432,00 KM i na ime naknade za uništene pokretne stvari koje su se nalazile u kući, iznos od 60.000,00 KM sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza čiji je sadržaj jasno prezentiran u obrazloženju presude nesporno utvrđeno da je apelant posjedovao kuću u selu Gudelj kod Jošanice, Općina Foča, u koju je povremeno navraćao jer je sa porodicom živio i radio u Njemačkoj. Također je utvrđeno da su se u kući nalazile pokretne stvari koje služe domaćinstvu, te da su iste tokom ratnih dejstava, 1992. godine odnesene, a da je kuća nakon toga zapaljena. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske–Odsjek Foča od 19. septembra 2000. godine apelantu predmetna kuća vraćena u posjed. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su tužene u toku postupka istakle prigovor zastarjelosti potraživanja naknade prouzrokovane štete zbog isteka rokova propisanih odredbom člana 376. st. 1. 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Cijeneći osnovanost istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 376. ZOO propisano da „potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo“ (stav 1.). „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala“ (stav 2.). Osnovni sud je nadalje istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je šteta na apelantovoj imovini prouzrokovana tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini 1992. godine, a da je apelant 25. maja 2005. godine podnio predmetnu tužbu sudu. Osnovni sud je pri tome obrazložio da je imao u vidu da apelant zbog uvođenja stanja neposredne opasnosti (Odluka Predsjedništva SR BiH broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine), a kasnije i ratnog stanja, koje je ukinuto Odlukom Narodne Skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, nije bio u mogućnosti da zatraži naknadu štete za uništenu imovinu sve do 19. juna 1996. godine, te da je u smislu odredbe člana 383. ZOO došlo do zastoja zastarjevanja apelantovog potraživanja naknade štete. Nadalje, budući da je apelant 25. maja 2005. godine podnio predmetnu tužbu za naknadu štete zbog uništene imovine, Osnovni sud je zaključio da je prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja osnovan. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke potvrdio da je prvi put nakon ratnih dejstava došao u Foču „u avgustuseptembru 2000. godine“, kada mu je imovina i vraćena u posjed, a da je „pet do šest mjeseci prije toga saznao da je njegova sva imovina uništena u toku rata“. Budući da je apelant podnio tužbu 25. maja 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena po proteku subjektivnog roka od tri godine računajući od dana saznanja za štetu (član 376. stav 1. ZOO), a imajući u vidu da je apelant u aprilu 2000. godine imao saznanje da mu je imovina uništena u toku rata, a i po proteku objektivnog roka od pet godina od kada je šteta nastala, računajući od dana ukidanja ratnog stanja u Republici Srpskoj. Stoga, Osnovni sud je usvojio prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja naknade prouzrokovane štete, pa je shodno odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO i člana 360. ZOO odbio apelantov tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 015-0-Gž-06-000 145 od 10. novembra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje koje je također prezentirao u obrazloženju svoje presude, pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cjelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Naime, Okružni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je šteta na apelantovoj imovini nastala početkom 1992. godine, a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 25. maja 2005. godine. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je protekao objektivni (apsolutni) rok iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO od pet godina od kada je šteta nastala. Naime, po mišljenju Okružnog suda ovaj rok počinje da teče bez obzira na saznanje apelanta (oštećenika) za štetu i za štetnika, jer se objektivno rok računa od momenta kad je šteta nastala. Također, po mišljenju Okružnog suda ovaj rok je protekao i kad se uzme da rok zastarjelosti treba računati od 19. juna 1996. godine kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti („Službeni glasnik RS“ broj 15/96), jer u skladu sa odredbom člana 383. ZOO tužioci pa i apelant u konkretnom slučaju, nisu objektivno bili u mogućnosti podnijeti ranije tužbu budući je pristup stranaka u sud i komunikacija stranaka sa sudovima bila moguća tek nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, a što je po mišljenju Okružnog suda pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju pravilno primijene odredbe člana 376. stav 2. ZOO, kojim je određeno da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Okružnog suda donio presudu broj 118-0-Rev-07-000 170 od 11. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, navodeći, između ostalog, da nije sporno da je apelantu 19. septembra 2000. godine vraćena u posjed njegova imovina i da je ista znatno oštećena ili potpuno oštećena, odnosno otuđena (pokretne stvari). Također, po mišljenju Vrhovnog suda, oštećenje predmetne kuće požarom, te otuđenje pokretnih stvari na čemu apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, jeste šteta koju je on pretrpio, a koju i sam u tužbi kvalifikuje kao „nadoknadu štete“. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, suprotno apelantovim revizionim navodima, u predmetnoj pravnoj stvari su primjenjive odredbe ZOO koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje regulišu zastarjelost potraživanja naknade štete. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant za štetu koja je nastala na njegovoj imovini 1992. godine, a čiju naknadu traži u ovom postupku, saznao najkasnije u „četvrtom mjesecu 2000. godine, kako sam priznaje“ od kada je, po mišljenju Vrhovnog suda, do podnošenja tužbe (25. maja 2005. godine) protekao subjektivni trogodišnji rok, koji se računa od dana saznanja za štetu i njenog učinioca (član 376. st. 1. ZOO), kao i objektivni rok od pet godina (član 376. st. 2. ZOO), koji se računa od dana kada je šteta nastala, protekom kojeg, po mišljenju Vrhovnog suda, potraživanje naknade štete, u svakom slučaju zastarjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je rok zastarjelosti zakonom određeno vrijeme protekom koga se pravo više ne može ostvariti prisilnim putem i kad se onaj na kome leži obaveza ispunjenja, na ovaj rok pozove – istakne prigovor zastarjelosti koji je materijalno-pravne prirode, sud će presudom odbiti tužbeni zahtjev. Budući da je u predmetnom postupku istaknut prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi kojim ukazuje da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja u smislu odredbe člana 376. ZOO. Pored toga, apelant je ukazao i na povredu njegovih prava iz člana II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama data jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant je također naveo da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedenim odredbama je regulirano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove te da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za takvu imovinu, odnosno regulirana implementacija ljudskih prava i osnovnih sloboda iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da se navodi apelanta u vezi sa eventualnim kršenjem ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, dom i imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi ovih prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1758/09 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio