Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/09 (PP „Consulting Wall“ Banja Luka)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1774/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18.09.2012, u predmetu broj AP 1774/09, rješavajući apelaciju PP „Consulting Wall“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP „Consulting Wall“ Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 219 od 14. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PP „Consulting Wall“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Banjoj Luci, koga zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 219 od 14. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-149/99 od 26. oktobra 1999. godine obavezana je „Agroprom banka“ d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime naknade štete plati apelantu kao tužitelju iznos od 352.359,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. septembra 1999. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 19.412,00 KM. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Miroslava Lazendića i Boška Čeka, utvrdio da su zaključena tri ugovora o cesiji: broj 03181990 od 31. avgusta 1990. godine na iznos od 1.000.000,00 dinara, zaključen između DP „Komel“ iz Banja Luke i parničnih stranaka; broj 13181990 od 31. avgusta 1990. godine na iznos od 500.000,00 dinara, zaključen između DP „Komel“ iz Banja Luke i parničnih stranaka; i broj 23181990 od 31. avgusta 1990. godine na iznos od 500.000,00 dinara, zaključen između DP „Komel“ iz Banja Luke, tužilje i šahovskog kluba „Bosna“ iz Sarajeva. Dalje je navedeno da je utvrđeno da je u tekstu prvog ugovora korekturnim lakom izbrisan naziv tužene kao cesionara i označena finansijska organizacija, a iznos od 1.000.000,00 dinara prepravljen na iznos od 1.500.000,00 dinara. U ovom ugovoru umjesto žiro računa tužene broj 10500-620-21 je označen žiro račun finansijske organizacije AIPK „Bos. Krajina“ Banja Luka broj 10500-605-16. Po ovom ugovoru apelant je virmanskom uplatom od 31. avgusta 1990. godine iznos od 1.000.000,00 dinara doznačio na račun finansijske organizacije, koji (virman) je ovjeren štambiljem Službe društvenog knjigovodstva,a kao svrha uplate je navedeno „Povrat dijela pozajmice“. U drugom ugovoru je označen žiro račun tužene, a na drugoj strani tog ugovora je napisano „Da su sredstva pogrešno doznačena na žiro račun tužene umjesto na žiro račun finansijske organizacije“. U finansijskoj dokumentaciji parničnih stranaka nema dokaza da je virmanskim nalogom sa računa tužilje izvršena uplata u korist računa tužene. Treći ugovor je ovjeren štambiljem i potpisom DP „Komel“ Banjaluka i apelanta, a nije ovjeren štambiljem i potpisom Šahovskog kluba „Bosna“ iz Sarajeva. Istog dana apelant je virmanskom uplatom koja je ovjerena od Službe društvenog knjigovodstva na račun Šahovskog kluba „Bosna“ iz Sarajeva uplatila 500.000,00 dinara.

4. Kod ovakvog stanja stvari prvostepeni sud nalazi da tužena primljeni iznos od 500.000,00 dinara na ime osnivačkog uloga nije vratila apelantu, niti je po njegovom nalogu za plaćanje ovog iznosa uplaćen u korist Finansijske organizacije AIPK „Bos. Krajina“ iz Banja Luke i zbog toga apelantu pripada pravo na vraćanje navedenog dinarskog iznosa, revalorizovanog u DEM valutu u iznosu od 71.428,57 DEM. Prilikom obračunavanja zateznih kamata, sud je primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni list SFRJ“ broj 57/89), Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni list SRJ“ br. 32/93, 24/94, i 28/96) na način da je tuženu obavezao na plaćanje iznosa od 280.941,29 KM počev od izvršene uplate 31. avgusta 1990. godine do 31. avgusta 1999. godine. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-22/00 od 9. novembra 2000. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta, dok je žalba tužene djelimično uvažena, ukinuta odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Osnovnog suda od 26. oktobra 1999. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ukinutom dijelu, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine djelimično je uvažena revizija i ukinuta drugostepena presuda Okružnog suda od 9. novembra 2000. godine u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 26. oktobra 1999. godine u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu plati preko iznosa od 71.428,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos i za period od 1. septembra 1990. godine do 19. maja 2000. godine i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

6. Presudom Okružnog suda broj Pž-7/05 od 6. aprila 2006. godine djelimično je uvažena žalba tužene i presuda Osnovnog suda od 26. oktobra 1999. godine preinačena u dijelu odluke o visini štete i zateznoj kamati, tako da je apelantov tužbeni zahtjev preko iznosa od 71.428,57 KM odbijen kao neosnovan, a zakonska zatezna kamata na taj iznos za period od 1. septembra 1990. godine do 19. maja 2001. godine dosuđena u iznosu od 17.044,29 KM.

7. U obrazloženju je drugostepeni sud naveo da je, u ponovnom postupku, otvorio raspravu, proveo finansijsko vještačenje po vještaku Milki Banjac, nalazeći pritom da visina obračunate kamate na glavni dug u iznosu od 71.428,57 KM u periodu od 1. septembra 1990. godine do 19. maja 2001. godine obračunata po kamatoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju na DEM valutu, što iznosi 17.044,29 KM. U ostalom dijelu obračuna kamate do iznosa dosuđenog prvostepenom presudom od 280.941,29 KM, drugostepeni sud je našao da nije osnovan, zbog toga što iznos od 500.000,00 dinara primljen 31. avgusta 1990. godine tužena nije vratila apelantu, koji tužena nije prihvatila kao osnivački ulog, pa je saglasno odredbi člana 15. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/98 - u daljnjem tekstu ZOO) Okružni sud zaključio da je tužena apelantu trebala vratiti ekvivalentan iznos izražen u domaćoj valuti - konvertibilnim markama sa obračunatom kamatom do 1

9. maja 2001. godine, nakon čega mu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu propisano Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ br. 19/01 i 52/06). Slijedom navedenog, drugostepeni sud je odlučio kao u dispozitivu presude u smislu odredbe člana 229. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 219 od 14. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 6. aprila 2006. godine.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilna pobijana odluka drugostepenog suda, navodeći da nije u pravu revizija apelanta da je u pitanju naknada štete, kako je to u zahtjevu traženo, a ne sticanje bez osnova. Kod nespornih činjenica da je apelant 31. avgusta 1990. godine na žiro račun tužene uplatio 500.000,00 dinara, naznačivši na virmanskoj uplati da „ovaj iznos plaća kao osnivački ulog“ kojeg tužena nije prihvatila kao jednog od njenih osnivača, a koji iznos nije vratila apelantu niti je po njegovom nalogu ovaj iznos uplatila na žiro račun Finansijske organizacije AIPK „Bos Krajina“ Banja Luka, prema mišljenju revizijskog suda je između njih nastao obvezno-pravni odnos - sticanje bez osnova iz člana 210. ZOO, jer je navedeni iznos kao imovina apelanta prešao u imovinu tužene, pa je u smislu stava 3. naprijed navedenog člana obaveza tužene da apelantu vrati taj iznos s obzirom da je neprihvatanjem apelanta za osnivača tužene otpao pravni osnov za daljnje zadržavanje uplaćenog novčanog iznosa.

10. Dalje je navedeno da revizija apelanta nije u pravu kada tvrdi „da je na navedeni dinarski iznos uplaćen na račun tužene sve do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate Savezne Republike Jugoslavije („Službeni list Savezne Republike Jugoslavije“ br. 32/93, 24/94 i 28/96) trebalo obračunati kamatu u skladu s odredbom članom 277. stav 2. ZOO, koja propisuje da se za novčanu obavezu proizašlu iz ugovora u privredi, stopu zatezne kamate propisuje Savezno izvršno vijeće, a od tada da se kamata obračunava po kamatnoj stopi propisanoj navedenim Zakonom o visini stope zatezne kamate Savezne Republike Jugoslavije, sa kojom je Republika Srpska bila u monetarnoj uniji“. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud je istakao da je uslijed ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ tokom 1992 godine došlo do raspada bivše države SFRJ, a potom i do međunarodnog priznanja njenih bivših republika kao država, pa prestankom postojanja države SFRJ, više se nije mogla primjenjivati zakonska odredba člana 277. stav 2. ZOO, jer prestankom postojanja države SFRJ prestalo je postojanje i njenog organa Saveznog izvršnog vijeća koje je po navedenoj odredbi ZOO, a kako je rečeno, propisivala kamatnu stopu po kojoj se vršio obračun kamata. Stoga se u takvim okolnostima, a uslijed nedostatka propisa u Republici Srpskoj u odnosu na kamate nakon 1992. godine pa sve do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS", br. 19/01), nije mogao primjenjivati Zakon o visini stope zatezne kamate Savezne Republike Jugoslavije jer se radi o zakonu koji je donesen tokom 1993. godine od strane druge države, a ne radi se o zakonskom propisu bivše države SFRJ, čija je primjena preuzeta članom 12. Ustavnog zakona o primjeni Ustava Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 21/92).

11. Suprotno tvrdnjama revizije i po shvatanju revizijskog suda, drugostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke Milki Banjac na navedeni dinarski iznos od 500.000,00 dinara (revalorizovan u DEM valutu u iznosu od 71.428,57 DEM) za period od 1. septembra 1990. godine do 18. maja 2001. godine pravilno obračunao kamate po kamatnoj stopi koju su obračunavale komercijalne banke u Republici Srpskoj na štedne uloge po viđenju na tu valutu, što iznosi 17.044,29 DEM, koji odgovara iznosu od 17.044,29 KM, jer je konvertibilna marka kao sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uvedena 1. jula 1998. godine na osnovu Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 1/97, 29/02, 8/03 13/03, 14/03, 76/06 i 32/07), a paritet KM valute u odnosu na DEM valutu uspostavljen je u odnosu 1 KM = 1 DEM. Također, ne stoji tvrdnja revizije da je sud vezan za pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu inflatorne štete, a ne pravni osnov sticanja bez osnova. Iz izloženog, revizijski sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbi člana 393. u vezi sa odredbom članom 456. stav 1. ZPP.

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 219 od 14. novembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je osporenom presudom proizvoljno primijenjen zakon, navodeći da je otpisivanje pretežnog iznosa zatezne kamate apelantu, na osnovu financijskog vještačenja vještaka Milke Banjac u smislu odredbe člana 4a Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06), protivustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uslove isplate pravosnažno dosuđene zakonske kamate. Također, apelant je naveo da je pogrešan stav Vrhovnog suda iz osporene presude da se u predmetnom slučaju radilo o sticanju bez osnova, a ne o naknadi štete. Iz navedenih razloga, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede naprijed navedenih prava, ukine osporenu presudu ili potvrdi prvostepenu presudu Osnovnog suda od 26. oktobra 1999. godine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata vezane za način obračuna zakonske zatezne kamate shodno odredbama čl. 4a Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate i pri tome se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ovog pitanja, poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 401/08 (vidi AP 401/08 od 15. juna 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavao gotovo identično pravno pitanje i u tački 46. navedene odluke zaključio „da bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje, odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovom slučaju, izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga“. U odnosu na apelantov navod da je pogrešan stav Vrhovnog suda iz osporene presude da se u predmetnom slučaju radilo o sticanju bez osnova, a ne o naknadi štete, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/09 (PP „Consulting Wall“ Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio