Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/09 (R. i M. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1798/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1798/09, rješavajući apelaciju Radenka Janjića i Mire Janjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Janjića i Mire Janjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 020 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 347 od 23. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-P-06-000 017 od 2. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Janjić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Mira Janjić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Sokoca podnijeli su 9. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 020 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 347 od 23. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-P-06-000 017 od 2. marta 2007. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti 10. januara 2006. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske – Ministarstva pravde, Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Radomira Maletića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi naknade štete. U istorijatu tužbe apelanti navode da se 29. maja 1994. godine dogodila saobraćajna nesreća na magistralnom putu Srednje - Čevljanovići, Opština Ilijaš, u kojoj su učestvovali trećetuženi Radomir Maletić, koji je upravljao vozilom marke „tam“, vlasništvo Vojske Republike Srpske, i vozilo marke „jugo 45“ kojim je upravljao Rajko Delipara, vlasništvo imenovanog. Tom prilikom u vozilu marke „jugo 45“ smrtno su stradali Rajko Delipara i Mara Motika, dok su prvoapelant i drugoapelantica zadobili teške tjelesne povrede. Apelanti su predložili da sud obaveže tužene da im solidarno na ime naknade neimovinske štete, za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti i za pretrpljeni strah, isplate iznose bliže označene tužbenim zahtjevom apelanata.

3. Osnovni sud je Presudom broj 089-0-P-06-000 017 od 2. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 347 od 23. novembra 2007. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obavežu da im solidarno na ime naknade neimovinske štete plate, i to: prvoapelantu za pretrpljene fizičke bolove iznos od 20.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 50.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 15.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 10.000,00 KM, a drugoapelantici za pretrpljene fizičke bolove iznos od 20.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 10.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 10.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je izveo dokaze uvidom u nalaze i mišljenja vještaka medicinske i saobraćajne struke, Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda u Ilidži broj Kri-39/94, Izvještaj o saobraćajnoj nesreći MUP-a CJB Sarajevo, Stanice policije za bezbjednost saobraćaja Ilidža broj 15-1/01.2-221-16/94 od 30. maja 1994. godine i brojne druge materijalne i nematerijalne dokaze, pa je ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da je Stanica policije za bezbjednost saobraćaja Sarajevo podnijela uviđajni materijal saobraćajne nesreće Osnovnom javnom tužilaštvu Ilidža (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo) zaveden pod brojem 1501/01.2-221-16/94 od 26. septembra 1996. godine, koje je Osnovno tužilaštvo 24. aprila 2004. godine dostavilo Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), koje je nakon ocjene svih izvedenih dokaza pristupilo provjeri da li postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, nakon čega je aktom broj KTA-40/94 od 28. marta 2005. godine, primjenom člana 216. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), donijelo naredbu o neprovođenju istrage u krivičnom predmetu protiv trećetuženog Radomira Maletića zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Naime, Okružno tužilaštvo je utvrdilo da je u konkretnom slučaju saobraćajnu nesreću prouzrokovao smrtno stradali vozač motornog vozila „jugo 45“ Rajko Delipara na način što je, sijekući krivinu, prešao u kolovoznu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, te je tom prilikom došlo do sudara vozila marke „jugo 45“ sa vozilom marke „tam“, kojim je upravljao trećetuženi Radomir Maletić. Pošto je vozač vozila marke „jugo 45“ tom prilikom preminuo, i pored osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ugrožavanja saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRSa nije bilo moguće protiv njega narediti provođenje istrage shodno članu 216. stav 3. ZKP, a u vezi sa članom 224. stav 1. tačka g) navedenog zakona. Dosljedno tome, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan prigovor prvotuženog i drugotuženog da nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, jer je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da su njihova ovlaštena i odgovorna lica preduzela sve aktivnosti i radnje za utvrđivanje odlučnih činjenica i okolnosti pod kojima se dogodila predmetna saobraćajna nesreća i konačno da su dali ocjenu uzročnika te nesreće. Takođe, Osnovni sud je zaključio da nema dokaza da je trećetuženi Radomir Maletić skrivio saobraćajnu nesreću.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon izvršene ocjene svih izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, zaključio da je taj sud pravilno odlučio u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata kao u izreci ove presude, jer iz svih provedenih dokaza nesporno proizlazi da prvotuženi i drugotuženi nisu odgovorni za štetu koju su apelanti pretrpjeli usljed saobraćajne nesreće, jer su preduzeli sve što je potrebno u granicama svojih ovlaštenja pa stoga na njihovoj strani nema propusta koji bi bili u uzročnoj vezi sa štetom koju su apelanti pretrpjeli, da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je predmetnu saobraćajnu nesreću prouzrokovao smrtno stradali vozač motornog vozila „jugo 45“ Rajko Delipara i da iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da na strani trećetuženog, vozača motornog vozila marke „tam“, nema propusta koji bi bili u uzročnoj vezi sa predmetnom saobraćajnom nesrećom.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 020 od 29. aprila 2009. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite koje izjavljena revizija apelanata ničim ne dovodi u sumnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), i to člana 154. stav 1, kojim je propisano da ko drugome uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice i da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (član 158. ZOO). Prema odredbi člana 154. stav 3. ZOO, može se odgovarati za štetu bez obzira na krivicu ako je zakon tako propisao. Između ostalih slučajeva, kada se za štetu odgovara bez obzira na krivicu, odredbom člana 172. ZOO je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegovi organi uzrokuju trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija, dok je šteta u smislu odredbe člana 155. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) koja se može ogledati i u nematerijalnoj šteti (kao što je to u konkretnom slučaju), nastaloj trpljenjem fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Shodno navedenim odredbama zakona, Vrhovni sud smatra da bi postojale odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne i objektivne odgovornosti za štetu), štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete i dr. iz čega proizlazi da pri odlučivanju o naknadi štete, prije svega, treba utvrditi da je štetu uzrokovalo lice ili lica od kojih se traži naknada. U konkretnom slučaju Vrhovni sud smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi zaključak da su tuženi odgovorni za štetu koju su apelanti pretrpjeli. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju apelanti, kako to slijedi iz njihovih navoda, zahtijevaju od Republike Srpske naknadu štete zbog propusta zaposlenih u Ministarstvu pravde i Ministarstvu unutrašnjih poslova da utvrde ko je kriv za saobraćajnu nesreću u kojoj je njima prouzrokovana šteta, odnosno konkretno da utvrde da je za štetu upravo odgovoran vozač motornog vozila „tam“, tj. trećetuženi. Međutim, Vrhovni sud ocjenjuje, da bi apelanti ovu naknadu štete od tuženih mogli ostvariti, potrebno je dokazati da postoji uzročna veza između greške u radu radnika navedenih ministarstava i prouzrokovane štete, a taj uslov odgovornosti se ocjenjuje prema pravilima adekvatne uzročnosti, te da se uzrokom štete može smatrati samo onaj uzrok koji je po svojoj prirodi i po redovnom toku stvari tipičan za štetu čija se naknada traži. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da tokom trajanja postupka nije dokazano da je bilo nepravilnog ili pogrešnog rada radnika navedenih ministarstava, u smislu da nisu preduzeli sve zakonom propisane mjere na rasvjetljavanju uzroka predmetne saobraćajne nesreće, ili da su radili suprotno opštim pravnim načelima i suprotno odredbama ZKP i pravilima struke, niti da je njihov rad uopšte u uzročnoj vezi sa štetom koju apelanti trpe usljed fizičkog i duševnog bola i straha koji su posljedica teških tjelesnih povreda. Dakle, njihove povrede, pa slijedeći to i trpljenje predmetne štete, uzrokovane su saobraćajnom nesrećom koja se desila prije nego što su ovi organi i trebali preduzeti bilo kakve aktivnosti, stoga, po samoj logici stvari, ponašanje i rad organa Republike Srpske nisu prouzrokovali teške tjelesne povrede apelantima zbog kojih oni trpe nematerijalnu štetu u označenim vidovima. Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da ne postoji odgovornost za pričinjenu štetu apelantima organa Republike Srpske, tj. prvotuženog i drugotuženog, i da tokom postupka nije dokazano da je predmetnu štetu prouzrokovao trećetuženi, kao jedan od njenih učesnika, pa je povodom njegove odgovornosti donesena Odluka o neprovođenju istrage broj KTA-40/94 od 28. marta 2005. godine, jer tužilac nije našao osnova za njegovu odgovornost, odnosno jer su svi raspoloživi dokazi upućivali na zaljučak da je saobraćajnu nesreću skrivio drugi učesnik saobraćajne nesreće Rajko Delipara, protiv kojeg nije ni vođena istraga, jer je smrtno stradao prilikom ovog saobraćajnog udesa. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je, postupajući prema odredbi člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

7. Apelanti smatraju da su osporene presude rezultat nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da im je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da istraga u konkretnom slučaju nije provedena djelotvorno zbog čega i nije utvrđena odgovornost tuženih, posebno odgovornost trećetuženog, kojeg apelanti smatraju uzročnikom predmetne saobraćajne nesreće, nego je, suprotno tome, utvrđeno da je Rajko Delipara prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nesreću. S tim u vezi, apelanti prigovaraju radu sudova zbog, kako navode, „svjesne zaštite tuženih, posebno trećetuženog“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama na sve tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelanti, takođe, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud navode apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti u navodima apelacije samo paušalno ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, bez jasnog obrazloženja u čemu se sastoji ta povreda. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti očigledno imali i iskoristili sve zakonom propisane pravne lijekove u postupku pred sudom, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelanti u samoj apelaciji tvrdnje o povredi navedenog prava ničim nisu potkrijepili ili obrazložili, a iz osporenih presuda se ne može zaključiti da su u postupku pred redovnim sudovima raspravljane, odnosno na bilo koji način dovedene u pitanje garancije ustanovljene pravom na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da navode apelanata u ovom dijelu posebno ispituje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/09 (R. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio