Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/09 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1809/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1809/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000766 od 28. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-626/05 od 14. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, zastupana po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 9. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000766 od 28. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-626/05 od 14. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-626/05 od 14. juna 2005. godine, u pravnoj stvari tužitelja B.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice kao tužene, radi naknade štete, vsp. 26.000,00 KM, apelantica je obavezana da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati, i to: na ime umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 14.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 6.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 5.000,00 KM, na ime duševne boli zbog smrti sina jedinca iznos od 12.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude pa do isplate, te na ime materijalne štete iznos od 2.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana nastanka štete, tj. 22. januara 1996. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.516,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen kao neosnovanim.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, konstatovao da je na osnovu provedenog postupka utvrdio da je do nesretnog događaja u kojem je smrtno nastradao malodobni sin tužitelja, a povrijeđen tužitelj i njegova supruga, došlo dana 21. januara 1996. godine, uslijed radnji aktiviranja ručne bombe koju je preduzeo S.S., pripadnik Armije R BiH i to Vojne jedinice 5191. Također, prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da je S.S., koji je izvršio samoubistvo u kući tužitelja, u momentu tog nesretnog događaja bio na dužnosti i nosio naoružanje (bombu), kojom ga je zadužila navedena vojna jedinica, kao i to da je do predmetnog utvrđenja došao prije svega cijeneći iskaze svjedoka Seada Čalkića, Šabana Begovića i Ibrahima Pušine. Zatim, prvostepeni sud je istakao da je iskaze navedenih svjedoka u cijelosti prihvatio jer se radilo o neposredno nadređenim licima u odnosu na vojnika S.S., čiji su iskazi uvjerljivi i u međusobnoj saglasnosti. U vezi s tim, sud je naveo da je svjedok Šaban Begović izjavio da je obavljao funkciju komandanta bataljona 115. brdske brigade, te da sa sigurnošću može potvrditi da je kritičnog dana S.S. bio u patroli, kao i da je svjedok Ibrahim Pušina, koji je bio komandant jedinice kojoj je S.S. pripadao, dao identične podatke o činjenici da je S.S. navedenog dana bio na dužnosti. Shodno tome, Općinski sud je konstatovao da su navedeni iskazi svjedoka u međusobnoj saglasnosti i sa potvrdom Vojne jedinice 5191 Sarajevo, koje je potpisana i ovjerena i čiji se original nalazi u spisu.

4. Isto tako, prvostepeni sud je istakao da ne prihvata navode službenih izvještaja organa Vojne bezbjednosti u kojima se navodi podatak da S.S. kritičnog dana nije bio na dužnosti, odnosno daje prednost iskazima neposredno nadređenih lica, kao i komandanata vojne jedinice u kojoj je bio raspoređen S.S. i koji imaju najneposrednija saznanja o nesretnom događaju. Nadalje, Općinski sud je naveo da smatra da postoji odgovornost nadređenih lica u vojnoj jedinici, kao i same vojne jedinice, što je dozvolila da vojnici drže stražu naoružani na određenim lokalitetima u Sarajevu (koji su bili u zoni razdvajanja prekida vatre između zaraćenih strana), što je u to vrijeme bilo suprotno naredbama IFOR-a. Također, sud je konstatovao da je učinjeni propust u obavljanju dužnosti vojnih lica, koja su kontrolisala situaciju na terenu, naoružanje i kretanje vojske, neposredno doprinio da se predmetni događaj desi onako kako je opisano u službenim dokumentima, odnosno na taj način da naoružani pripadnik vojne jedinice uđe u kuću tužitelja i tu u prisustvu drugih osoba počini samoubistvo. Shodno tome, prvostepeni sud je istakao da su vojni organi propuštanjem dužne pažnje i kontrole nad pripadnikom svoje jedinice doprinijeli, odnosno prouzrokovali nastanak predmetnog štetnog događaja. Konačno, Općinski sud je naveo da na osnovu navedenog proizlazi da postoji odgovornost apelantice za štetne posljedice nastale predmetnim tragičnim događajem, te da je shodno čl. 154. i

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantica dužna nadoknaditi tužitelju štetu.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-2601/05 od 21. decembra 2007. godine, uvažena je žalba apelantice i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, istakao da na osnovu činjeničnog opisa štetnog događaja od strane supruge tužitelja i drugih okolnosti slučaja slijedi, po mišljenju tog suda, zaključak da je S.S. kritične prilike došao u kuću tužitelja iz ličnih razloga (da se posluži telefonom) koji nisu bili ni u kakvoj vezi sa obavljanjem njegovih vojnih dužnosti. Kantonalni sud je naveo da to dalje znači da predmetni štetni događaj (aktiviranje bombe) nije bio ni u kakvoj direktnoj ili indirektnoj funkcionalnoj vezi sa obavljanjem vojnih dužnosti S.S. te prilike, zbog čega, u smislu člana 172. stav 1. ZOO, ne postoji odgovornost apelantice za nastalu štetu u konkretnom slučaju, te da se zbog toga nepravilnim pokazuje prvostepena presuda kojom je djelimično usvojen zahtjev za naknadu pojedinih vidova nematerijalne i materijalne štete. Na kraju, drugostepeni sud je konstatovao da je, pošto je na činjenično stanje u prvostepenoj presudi nepravilno primjenjena odredba člana 172. stav 1. ZOO, uvažio žalbu apelantice i odlučio kao u izreci presude, primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000766 od 28. aprila 2009. godine uvažena je revizija tužitelja, drugostepena presuda preinačena, žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da je navedeni stav drugostepenog suda neprihvatljiv. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je S.S. data bomba u vojnoj jedinici i da je bombu posjedovao protivno naredbi IFOR-a, te je po shvatanju Vrhovnog suda apelantica odgovorna za štetu koja je na taj način prouzrokovana tužitelju (član 172. stav 1. ZOO), a revizioni prigovor apelantice da S.S. nije bio na dužnosti, nema uticaja na drugačije rješenje. Vrhovni sud je istakao da slijedom navedenog, kako ne stoje revizioni razlozi, a nema ni povreda odredaba materijalnog prava ni parničnog postupka, na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP) to je, primjenom odredbe člana 248. ZPP, odlučeno kao u izreci presude.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica detaljno obrazlaže hronološki tok postupka i ističe da Vrhovni sud nije imao zakonsku mogućnost da utvrđuje činjenično stanje sporne stvari drugačije, nego li je isto utvrđeno u postupku pred drugostepenim sudom, s obzirom na ograničenja iz člana 240. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, apelantica ukazuje na to da presuda Vrhovnog suda nije obrazložena, kao i da je izostala savjesna i brižljiva ocjena činjenica i dokaza utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, te primjena važećeg prava. Isto tako, apelantica tvrdi da u konkretnom slučaju ne postoji pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca (čija prava nisu utemeljena u zakonu), te da bi u slučaju da presuda Vrhovnog suda ostane na snazi, apelantica kao nositelj imovinskih prava bila izložena proizvoljnom tretmanu i prevelikom teretu. Konačno, apelantica navodi da iz analize osporenih presuda, nedvosmisleno proizlazi da u istima nedostaje kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđivanja ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredbi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/09 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio