Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/09 (A. M.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1815/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1815/09, rješavajući apelaciju Alije Muhovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Muhovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08- 000 091 od 2. aprila 2009. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 05-473- 251/07 od 25. augusta 2008. godine i rješenja Područne jedinice Gacko broj 17-473-6/05 od 9. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Muhović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara – Bijelo Polje, koju zastupa Šipovac Mihajlo, advokat iz Nevesinja, podnijela je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 091 od 2. aprila 2009. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 05-473-251/07 od 25. augusta 2008. godine i rješenja Područne jedinice Gacko (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 17-473-6/05 od 9. novembra 2007. godine.
2. Ustavni sud je, 11. juna 2012. godine, zatražio informaciju od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o tome da li je donesena odluka o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je, 19. juna 2012. godine, obavijestio Ustavni sud da je, presudom broj 118 0 U 000549 09 Uvp od 16. oktobra 2010. godine, odbijen apelanticin zahtjev, te da je ta odluka uručena apelanticinom punomoćniku 28. oktobra 2010. godine. Budući da ovu presudu apelantica nije osporila tokom trajanja apelacionog postupka, Ustavni sud će svoje ispitivanje ograničiti isključivo na presudu i rješenja koja su apelacijom eksplicitno osporena.
3. Rješenjem Područne jedinice broj 17-473-6/05 od 22. decembra 2006. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 8/96, 15/96 i 64/04). Ovo rješenje je ukinuto rješenjem Republičke uprave broj 05-473-6/07 od 16. aprila 2007. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku, prvostepeni organ je izveo dokaze angažovanjem vještaka poljoprivredne, građevinske, saobraćajne i ekološke struke, pa je rješenjem broj 17-473-6/05 od 9. novembra 2007. godine ponovo odbio apelanticin zahtjev. Prvostepeni organ je obrazložio da je na osnovu vještačenja navedenih vještaka utvrđeno da je štetno djelovanje gasova, dima i prašine iz dimnjaka ZDP „Rudnik i termoelektrana Gacko“ a.d. Gacko na spornu nekretninu u okviru dozvoljenog, te da zagađenja nastala u procesu proizvodnje električne energije nisu veća od maksimalno dopuštenih, te da je i zagađenost vode u dozvoljenim granicama. Također je utvrđeno da su apelanticini građevinski objekti u ruševnom stanju i da ne mogu služiti namjeni, pa da se ne može izvršiti njihova rekonstrukcija sa aspekta stabilnosti i ekonomičnosti. Zbog toga, kako je zaključeno u nalazima navedenih vještaka koje je prvostepeni organ prihvatio kao stručne i objektivne, apelantica ima privredni interes da koristi preostali dio nekretnine, tj. njena dotadašnja egzistencija nije pogoršana izvršenom eksproprijacijom.
5. Republička uprava je, rješenjem broj 05-473-251/07 od 25. augusta 2008. godine, odbila apelanticinu žalbu i potvrdila prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz nalaza vještaka utvrđeno da apelantica ima privrednog interesa da koristi preostali dio sporne nekretnine, te da preostali dio sporne nekretnine može normalo koristiti, odnosno da njena egzistencija prije eksproprijacije zemljišta „nije pogoršana izvjesnim eksproprijacijama“. Republička uprava je naročito navela da je odredbom člana 9. Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, propisano da će se, na zahtjev vlasnika nekretnine, eksproprisati i preostali dio nekretnine ako se pri eksproprijaciji jednog dijela utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi i preostali dio te nekretnine, odnosno ako je usljed toga onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Naime, kako je dalje obrazložila Republička uprava, prema nalazu vještaka poljoprivredne struke, prije eksproprijacije apelantica je posjedovala zemljište u ukupnoj površini od 144.063 m2, a u toku eksproprijacije oduzeto joj je ukupno 70.540 m2 od čega je samo manji dio zemljišta po kulturi njiva, odnosno 2.840 m2, što iznosi 1,9% od ukupne površine imanja koju je apelantica koristila prije eksproprijacije za potrebe domaćinstva. Isti vještak je dao mišljenje da apelantica i dalje može „organizovati ekonomski opravdanu proizvodnju na preostalom dijelu zemljišta i da je omogućen privredni interes bavljenja stočarskom proizvodnjom“. Imajući sve to u vidu, Republička uprava je zaključila da apelanticini žalbeni navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Također, Republička uprava je obrazložila da je neosnovan apelanticin prigovor u vezi sa angažovanjem vještaka poljoprivredne struke, zato što se „radi o vještaku koji je određen u ponovnom postupku što je u skladu sa odredom člana 179. stav 1. i 173. Zakona o opštem upravnom postupku“, a apelantici je omogućeno da sve vještake ispita.
6. Presudom Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 091 od 2. aprila 2009. godine, odbijena je apelanticina tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da iz navoda tužbe i spisa predmeta proizlazi da se apelantica uglavnom bavila poljoprivredom i stočarstvom, da je prvostepeni organ u ponovnom postupku proveo dokaze putem sudskih vještaka, te da „svoje rješenje uglavnom bazira na nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke [...] koji u svom nalazu jasno i nedvosmisleno zaključuje da [apelantica] na svojim nekretninama može i dalje organizovati poljoprivrednu proizvodnju uz realne mogućnosti bavljenja stočarstvom“. Dalje, Okružni sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno koliko je zemljišta apelantica posjedovala prije eksproprijacije, koliko joj je zemljišta oduzeto i koliko je korišteno prije eksproprijacije za potrebe domaćinstva. Okružni sud se također pozvao na član 9. Zakona o eksproprijaciji, pa je na osnovu svega navedenog zaključio da je apelanticina tužba neosnovana i da ona ni na koji način nije dovela u pitanje ni nalaz vještaka poljoprivredne struke koji je, po mišljenju suda, „korektan, određen, jasan i urađen po pravilima struke“ i koji „u sklopu sa nalazima i mišljenjima drugih vještaka na koje nije bilo ozbiljnih primjedbi nedvojbeno upućuje na zaključak da [apelantica] preostale nepokretnosti može normalno koristiti jer je neosporno da ima pristup istim i na taj način može ostvarivati privredni interes“. Također, Okružni sud je naveo da je „nesporna i konstatacija iz nalaza i mišljenja vještaka za zaštitu životne okoline [...] da postoji štetan uticaj nataložene prašine koja se povremeno nanosi sa deponije otkrivke za što korisnik eksproprijacije plaća naknadu svim vlasnicima koji trpe štetu po tom osnovu što je notorna činjenica, ali ista ne može biti presudna za bezuslovnu primjenu člana 9. Zakona o eksproprijaciji“.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovim tvrdnjama, apelantica navodi da osporena presuda „ne sadrži razloge ili ih uopšte ne navodi“, a naročito da ne sadrži razloge koji se tiču „potpunog i pravilnog određivanja 'privrednog interesa' koji bi omogućio nesmetano korištenje preostalog dijela nekretnina“. Također, apelantica navodi da je izostala ocjena „činjenice da je o zahtjevu korisnika eksproprijacije [...] iz vlasništva izuzeto najkvalitetnije zemljište“. Apelantica zatim ponavlja svoje prigovore na nalaze vještaka koje je isticala i u tužbi koju je podnijela u upravnom sporu, te smatra da ne postoji usaglašenost između nalaza vještaka poljoprivredne i ekološke struke, u čemu također vidi povredu prava na pravično suđenje. U odnosu na pravo na imovinu, apelantica se poziva na nalaz vještaka ekološke struke koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da „postoji štetan uticaj nataložene prašine koja se povremeno nanosi sa deponije“, pa smatra da to ukazuje na „ugroženost mirnog uživanja imovine“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić