Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/09 (J. V. iz Travnika, K. H. iz Breze i A. Ć. iz Sarajeva)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1878/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-1878/09, rješavajući apelacije Josipa Valjana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Josipa Valjana, Kemala Hrvata i Alije Ćosića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-07-003305 od 10. aprila 2009. godine, 009-0-
Gž-07-002864 od 7. maja 2009. godine i 009-0-Gž-07-003309 od 23. aprila 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Valjan iz Travnika, Kemal Hrvat iz Breze i Alija Ćosić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Ahmetspahić, odnosno, Haris Džafo, advokati iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 16. juna do 14. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. 009-0-Gž-07-003305 od 10. aprila 2009. godine, 009-0-Gž-07-002864 od 7. maja 2009. godine i 009-0-Gž-07-003309 od 23. aprila 2009. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljene više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-1878/09, AP-2196/09 i AP-2257/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1878/09.
3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine –
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (plata i regresa) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima apelanata.
4. Presudama Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. PR-2805/2005 od 19. septembra 2007. godine, Pr-2034/05 od 19. septembra 2007. godine i PR-3678/05 od 21. septembra 2007. godine, usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata i obavezan tuženi da im isplati iznose precizirane u izrekama presuda.
5. Presudama Kantonalnog suda, br. 009-0-Gž-07-003305 od 10. aprila 2009. godine, 009-0-Gž-
07-002864 od 7. maja 2009. godine i 009-0-Gž-07-003309 od 23. aprila 2009. godine, preinačene su presude Općinskog suda i odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi apelanata Kantonalni sud je zaključio da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. ZOR, odnosno člana 372. ZOO, pa je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbio apelante sa tužbenim zahtjevima u cjelini. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04) 28. novembra 2004. godine nije došlo do prekida roka zastare ni na jedan od načina predviđenih ZOO.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant Kemal Hrvat i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug izdavanjem potvrda, donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, usvajanjem budžeta za 2002. godinu, donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH i javnim pozivom, te da je tim prekinut rok zastarijevanja u smislu člana
387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao istovjetno pravno pitanje – isplata plata i regresa, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev na način što su ga djelomično usvojili, a za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali su logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo.
10. Takođe, u odnosu na navode apelanata da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH nije došlo do prekida roka zastare ni na jedan od načina predviđenih ZOO, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženja i razloge navedene u odluci AP 884/07.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanta Kemala Hrvata o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuju neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i navodi apelanta o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić