Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1934/09 („Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1934/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP-1934/09, rješavajući apelaciju „

Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-578/06 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine, broj UPII-

03-29-20-1/06 od 7. avgusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 19. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-578/06 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine, (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-03-29-20-1/06 od 7. avgusta 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj UPII-08-29-20-1/06 od 7. avgusta 2006. godine usvojena je žalba apelantovog prednika izjavljena protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-264-1/05 od 26. januara 2006. godine i navedena odluke je poništena. Istim rješenjem potvrđena je odluka Komisije broj 01-

29-2589/A/73-N-5/05 od 4. oktobra 2005. godine.

3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je odlukom Komisije od 26. januara 2006. godine po žalbi prevoznika „Babić Bisstours“ Zenica preinačena odluka Komisije od 4. oktobra 2005. godine tako što je djelimično uvažena žalba, te je u redu vožnje Sarajevo-Wien, koji se nalazi na strani 58. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autiobuskih linija (osim SCG), kolona 1 sa polascima u dane 4 i 7 proglašena usklađenim po prijedlogu, polazak iz Beča u 11,20 sati u dane 5 i 6 se briše, a kolona 3 se proglašava usklađenom.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelantov prednik je 10 oktobra 2006. godine podnio tužbu Sudu BiH. Sud BiH je presudom broj U-578/06 od 6. aprila 2009. godine odbio tužbu apelantovog prednika.

5. U obrazloženju presude se navodi da je osporenim rješenjem konačno uvažen prigovor apelantovog prednika na red vožnje međunarodne autobuske linije Sarajevo-Wien prevoznika „Babić Bissturist“ d.o.o. Zenica tako što je izvršeno usklađivanje reda vožnje i brisan polazak u koloni 1 u dane 4 i 7 i u koloni 2 u dane 5 i 6, kako je to odlučeno potvrđenom odlukom od 4. oktobra 2005. godine. Istaknuto je da je u osporenom rješenju Ministarstvo navelo da je odlukom Komisije od 4. oktobra 2005. godine pravilno uvažen prigovor apelantovog prednika i brisan polazak u koloni 1 u dane 4 i 7 i u koloni 2 u dane 5 i 6 reda vožnje, dok je žalba apelantovog prednika kojom je zahtijevao da se navedeni red vožnje u cjelosti proglasi neusklađenim odbijena iz razloga što je Ministarstvo u postupku utvrdilo da je red vožnje u ostalom dijelu donesen u skladu sa zakonom i Pravilnikom o načinu i postupku usklađivanja i registrovanja reda vožnje međunarodnih autobuskih linija („Službeni glasnik BiH“ br. 9/02 do 62/04).

6. Sud BiH je našao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito te da apelantov prednik neosnovano osporava odluku Ministarstva u dijelu u kojem je potvrđena odluka od 4. oktobra 2005. godine i kojim je uvažen prigovor apelantovog prednika za brisanje polaska u koloni 1 u dane 4 i 7 i u koloni 2 u dane 5 i 6. Navedeno je da apelantov prednik nema pravni interes da osporeno rješenje pobija u navedenom dijelu jer je u tom dijelu u cjelosti uvažen njegov prigovor na navedeni red vožnje.U dijelu kojim je apelantov prednik u žalbi zahtijeva da se navedeni red vožnje proglasi neusaglašenim u cjelosti Ministarstvo je po mišljenju Suda BiH pravilno odlučilo kada je navedeni žalbeni prigovor odbilo kao neosnovan.

7. Navedeno je da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je Ministarstvo postupajući u skladu sa pomenutim Pravilnikom našlo da nisu ispunjeni uslovi da se navedeni red vožnje proglasi neusklađenim. U tom pravcu po mišljenju Suda BiH Ministarstvo je navelo detaljne razloge koje je u cjelosti uvažio i Sud BiH. Istaknuto je da apelantov prednik u navodima tužbe nije ukazao na postojanje osnovanih razloga za proglašavanje navedenog reda vožnje neusklađenim, niti postoje zakonom propisani uslovi da se navedeni red vožnje briše u cjelosti. Po mišljenju Suda BiH i u tom dijelu apelantov prednik nema pravni interes za brisanje navedenog reda vožnje u cjelosti. Iz reda vožnje za međunarnu autobusku liniju Sarajevo-Wien, koji red vožnje je proglašen usklađenim; utvrđeno je da je apelantovom predniku tim redom vožnje odobrena stalna linija sa polaskom iz Sarajeva u dane četvrtak i nedelja i povratkom u dane petak i subota. Iz reda vožnje prevoznika „Babić Bisstours“ d.o.o. Zenica evidentno je da je ovom prevozniku odobren red vožnje na relaciji Sarajevo-

Wien u kojem redu vožnje su brisani: polazak u dane četvrtak i njedelja i povratak u dane petak i subota. Stoga po mišljenju Suda BiH proizlazi da se radi o različitim vremenima polaska i povratka pa apelantovom predniku ni iz ovog razloga ne pripada pravo da osporava navedeni red vožnje i da zahtijeva brisanje istog u cjelosti jer navedenim redom vožnje nije povrijeđen pravni interes apelanta kao prevoznika zasnovan na zakonu.

8. Na osnovu navedenog utvrđeno je da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno izvedenom zaključku o odlučnim činjenicama koje su bile od uticaja na pravilno i zakonito rješenje predmetne upravne stvari.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmnetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Ističe da sud nije odgovorio na navode tužbe u vezi sa činjenicama da je Ministarstvo donijelo svoju odluku van propisanih rokova. Također navodi da je i Sud BiH svoju odluku donio po proteku „dvije godine i pet mjeseci“ od prijema tužbe što po mišljenu apelanta prevazilazi „svaki razuman rok“ za donošenje odluke. Nadalje navodi da je donošenjem ovakve odluke sud direktno ugrozio i njegovu imovinu jer je ozakonio nelegalan prijevoz, a činjenica da neko nelegalno vozi ima za posljedicu i sticanje nelegalne dobiti a samim tim i umanjenje apelantove imovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je, imajući u vidu dužinu trajanja sudskog postupka „dvije godine i pet mjeseci“, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu. Imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno da Sud BiH donese odluku po apelantovoj tužbi, kao i prethodno navedenu činjenicu da nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, Ustavni sud, a podržavajući svoju praksu u predmetu istog apelanta koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja a koja se analogno može primijeniti na ovaj slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1856/09 od 14. marta 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 7), smatra da je dužina postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno prima facie) neosnovana.

13. U vezi apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1934/09 („Centrotrans eurolines“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio