Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2005/09 (S. Š.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2005/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2005/09, rješavajući apelaciju Stojka Šteke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojka Šteke podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-781 od 9. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojko Šteko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 28. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-781 od 9. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000645 od 30. oktobra 2008. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime razlike plaće za 2000. godinu isplati iznose bliže označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II Zdrug Tomislavgrad, I Gardijska oklopna brigada „Ante Bruno Bušić“, te da mu je, prema potvrdi tužene broj Ur.br.29-26-11-10-3/5/03-49/186/03 od 12. maja 2003. godine, u utuženom periodu isplaćivana umanjena plaća. Općinski sud je utvrdio da su apelantova potraživanja na ime isplate razlike plaća za 2000. godinu utemeljena na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojima su određeni koeficijenti za plaću prema dužnosti i činu u Vojsci Federacije BiH. Općinski sud je naveo da, obzirom da je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen, apelantu je dosuđena isplata plaća odnosno razlika plaća u skladu sa članom 130. Zakona o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave FBiH, odnosno člana 68. Zakona o radu, vodeći računa o odredbama citiranog Pravilnika od 19. novembra 1998. godine.

4. Rješavajući po žalbi tužene protiv presude Općinskog suda broj 068-2-P-07-000645 od 30. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Gž-08-000-781 od 9. aprila 2009. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je među strankama sporno to da li je tužena bila obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava budžeta Federacije BiH. S timu vezi, Kantonalni sud je istakao da, prema Sporazumu Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i to odredbom člana 2. Sporazuma određeno je da je pomoć namijenjena FMO, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i Vojsci Federacije BiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti zavisno od priliva sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Međutim, ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne postoji obaveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji apelant traži je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz Republike Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa kako su donirana sredstva izostala, to apelantu i nije isplaćivana plaća po navedenom Pravilniku. Budući da je apelantu iz budžeta tužene osigurana plaća u istoj visini kao i svim drugim pripadnicima Vojske Federacije BiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federacije BiH, koji se prema odredbi člana 168. primjenjivao i na pripadnike Oružanih snaga, to tužena nije obavezna apelantu isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda, jer Kantonalni sud nije primijenio sporni Pravilnik za koji apelant ističe da je usklađen sa Zakonom o radu i da predstavlja jedini valjani pravni temelj u konkretnom slučaju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao istovjetno pravno pitanje – isplata razlike plaća vojnih lica, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na diskriminaciju, Ustavni sud je u pomenutoj odluci zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2005/09 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio