Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/09 (Z.K.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2024/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2024/09, rješavajući apelaciju Z.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000387 od 23. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000387 od 23. aprila 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS.169/04 od 31. oktobra 2005. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje Upravnog odbora „Žitoprometa“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu apelantici broj 03-268/04 od 15. septembra 2004. godine i tuženi je obavezan da apelanticu vrati na posao u skladu sa njenom stručnom spremom i mogućnostima tuženog u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih ličnih dohodaka na način bliže naveden u izreci presude. Pored toga, tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica, koja je bila zaposlena kod tuženog kao trgovac, u vrijeme otkaza ugovora o radu bila na bolovanju i na taj način privremeno spriječena za rad, pa je rješenje o otkazu ugovora o radu u suprotnosti sa odredbom člana 18. stav 1. Zakona o radu, kojim je propisano da se ugovor o radu ne prekida za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti. U odnosu na dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu izgubljene zarade, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije pružila dokaze kojima je postavljena visina naknade, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu Zakona o parničnom postupku njen zahtjev neosnovan.
4. Rješavajući po žalbama apelantice i tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj RS.169/04 od 31. oktobra 2005. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Ž-06-000035 od 29. januara 2008. godine žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, dok je apelantičinu žalbu u odnosu na odbijajući dio presude i troškove postupka uvažio i u ovom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. Okružni sud je istakao da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 18. Zakona o radu, jer ova odredba ne govori o otkazu ugovora o radu, nego o situacijama u kojima se prekidaju prava iz ugovora o radu u slučaju kada radnik nije radno angažiran. Okružni sud je naveo da odredba člana 80. Zakona o radu pruža posebnu zaštitu bolesnim i invalidnim radnicima kojima se ne može otkazati ugovor o radu kada se nalaze na bolovanju zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, a u odnosu na apelanticu to nije utvrđeno niti iz jednog dokaza izvedenog pred prvostepenim sudom. Okružni sud je istakao da je, slijedeći navedeno, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, odluka prvostepenog suda o nezakonitosti pobijanog rješenja o otkazu ugovora o radu je pravilna. Naime, Okružni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, zaključio da je tuženi, koji je usljed smanjenog obima posla i drugih organizacionih razloga odlučio da otkaže ugovor o radu većem broju zaposlenika, sačinio program rješavanja viška zaposlenih, ali da se sav taj program odnosio na tuženog u cjelini, a ne na konkretna radna mjesta, uključujući i apelantičino radno mjesto. Okružni sud je zaključio da je tuženi bio dužan da utvrdi višak radnika za pojedina radna mjesta i da primijeni kriterije za utvrđenje viška koji moraju biti mjerljivi, a ne apstraktni, kako bi se znalo koliko je radnika na pojedinim radnim mjestima višak, a kako to nije učinjeno, odluka o otkazu ugovora o radu apelantici je nezakonita.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000387 od 23. aprila 2009. godine uvažena je revizija koju je izjavio tuženi protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000035 od 29. januara 2008. godine i presuda Okružnog suda je preinačena u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena Presuda Osnovnog suda broj RS.169/04 od 31. oktobra 2005. godine na način da je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Rješenje o otkazu ugovora o radu broj 03-268/04 od 15. septembra 2004. godine i obaveže tuženi da apelanticu vrati na posao u skladu sa njenom stručnom spremom i mogućnostima tuženog.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je osnov za donošenje akta o otkazu ugovora o radu apelantici „značajno smanjenje obima proizvodnje tuženog, koje je uslovljeno ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima i nemogućnosti raspoređivanja apelantice na drugo radno mjesto“, te da je tuženi zbog navedenog u januaru 2004. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji i Tabelarni pregled radnih mjesta, što je usvojeno na sjednici Upravnog odbora tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tuženi donio i Program o zbrinjavanju viška zaposlenih do 16. februara 2004. godine, prema kojem je utvrđen tačan broj radnika po kvalifikacionoj strukturi za čijim radom je prestala potreba, te da su, prema navedenom programu, propisane i mjere za izbjegavanje otkazivanja ugovora o radu i postupanje sa radnicima za koje je utvrđeno da su višak. Vrhovni sud je istakao da je navedeni program dostavljen sindikatu, te da je sindikalna organizacija tuženog podržala smanjenje broja radnika i učestvovala u postupku sistematizacije, odlučivanja o rasporedu radnika i upoznavanja radnika sa njihovim pravima i obavezama. Vrhovni sud je na osnovu navedenog zaključio da se tuženi u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantici nesporno nalazio u ekonomskim i organizacionim promjenama. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 113. stav 1. tačka
2. Zakona o radu kojim je propisno da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku kada se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika ako […] radniku ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. Poslodavac je dužan da prije otkazivanja ugovora o radu provede postupak propisan članom 124. i 125. Zakona o radu, uz učešće sindikata i obavještenje radnika za čijim radom je prestala potreba. Vrhovni sud je zaključio da iz poduzetih mjera tuženog proizlazi da je on, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, donio i proveo program zbrinjavanja viška radnika. Vrhovni sud je istakao da je jedan od kriterija za utvrđivanje viška radnika „neodgovarajuća stručna sprema, neodgovarajuće zanimanje, odnosno zvanje i neodgovarajuća završena škola“, a budući da je apelantica imala završenu osnovnu školu i status nekvalificiranog radnika, proizlazi da za radno mjesto trgovca nije imala odgovarajuću stručnu spremu, te je proglašena viškom u odnosu na navedeno radno mjesto, a tuženi nije imao radno mjesto na koje bi je mogao rasporediti. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici doneseno u skladu sa Zakonom o radu i aktima tuženog.
8. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, Zakon o radu - Prečišćeni tekst, „Službeni glasnik RS“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 18. stav 1.
Za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, porođajnog odsustva, udaljenja s posla, perioda između dana otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa, kao i za vrijeme drugih opravdanih odsustvovanja s rada koje radnik koristi na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, ugovor o radu se ne prekida (…)
Član 80. (odnosno član 86. Prečišćenog teksta)
Radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme dok je zdravstveno nesposoban za rad, bez obzira da li je radnik sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno ili na određeno vrijeme.
Član 113. (odnosno član 126. Prečišćenog teksta)
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: (…)
2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (…)
Član 124. (odnosno član 138. Prečišćenog teksta)
Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.
Član 125. (odnosno član 139. Prečišćenog teksta) U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sljedećem:
- razlozima za prestanak rada radnika,
- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,
- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),
- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantičinih apelacionih navoda se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od Vrhovnog suda. Apelantica navodi da su netačni navodi Vrhovnog suda da je tuženi postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu kada joj je otkazao ugovor o radu. Apelantica je istakla da je tuženi nezakonitim otuđenjem poslovnih prostora, te „koristeći se mahinacijama i zloupotrebama“ smanjio potrebu za brojem zaposlenih ne vodeći računa o zaštiti prava radnika. Pored toga, apelantica je istakla da je saglasnost sindikalne organizacije tuženog za smanjenje broja radnika, a na koju se poziva Vrhovni sud, data „pro forme“ i pod uticajem tuženog, te samo „kako bi se mogla predočiti kao dokaz u sudskom postupku“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić