Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/09 („Đukić Petrol“ d.o.o Laktaši)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2027/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2027/09, rješavajući apelaciju „Đukić Petrol“ d.o.o. Laktaši i Ljiljane Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Đukić Petrol“ d.o.o.

Laktaši i Ljiljane Đukić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-09-000 512 od 5. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-09-000005-VIII od 2. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Đukić Petrol“ d.o.o Laktaši (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ljiljana Đukić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Laktaša, koje zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp- 09-000 512 od 5. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu- Osnovni sud) broj 071-0-Pr-09-000005-VIII od 2. marta 2009. godine.

2. Rešenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-09-000005-VIII od 2. marta 2009. godine utvrđeno je da su prvoapelant kao pravno lice i drugoapelantica kao odgovorno lice u pravnom licu odgovorni za prekršaj iz člana 5., a u vezi sa članom 11. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/02, 28/04, 16/05, 14/06 i 22/07), koji prekršaj su počinili na način i u vrijeme kako je opisano u dispozitivu rješenja, te im je sud primjenom odredaba člana 35. stav 1. alineje 1. i stav 3. navedene Odluke, te člana 10. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), izrekao novčane kazne i to prvoapelantu u iznosu od 3.000,00 KM, a drugoapelantici u iznosu od 500,00 KM, uz naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Republička Uprava za inspekcijske poslove Odjeljenje Banja Luka – inspekcijski poslovi za naftu i gas (u daljnjem tekstu: Republička uprava) podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 26.2.07/314-3880/07 od 2. jula 20007. godine i dopunu zahtjeva broj 26.2.07/314-3880-1/07 od 23. januara 2009. godine za drugoapelanticu. Također, Osnovni sud je naveo da je analizom navoda odbrane i svih provedenih dokaza čiji je sadržaj jasno prezentiran u obrazloženju rješenja, utvrdio da su apelanti u svom prodajnom objektu benzinskoj pumpnoj stanici „Đukić Pretrol“d.o.o. Laktaši, stavili u promet tečno naftno gorivo „Disel BAS EN 590“ za koje je prema Izvještaju o ispitivanju broj 484 od 11. juna 2007. godine i Izvještaju o vrednovanju rezultata ispitivanja broj 002/07 od 12. juna 2007. godine OJ Inspekcijsko tijelo „Lider Kontrol“, utvrđeno da „Disel BAS EN 590“ kao predmet inspekcije, ne ispunjava zahtjeve specificirane u standardu „BAS EN 590:2002, odnosno po Odluci o kvalitetu tečnih naftnih goriva po parametru „sadržaj vode“ za dizel goriva, jer je utvrđena vrijednost sadržaja vode veća od 1.000 mg/kg, dok je propisana gornja granična vrijednost za sadržaj vode 200 mg/kg. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su u radnjama apelanata ostvarena obilježja prekršaja iz odredbe člana 5. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, a u vezi sa odredbom člana 11. iste odluke jer je po mišljenju Osnovnog suda utvrđeno da kvalitet tečnog naftnog goriva (Disel BAS EN 590) koje je bilo u prodaji kod prvoapelanta nije u skladu sa predmetnom Odlukom. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 2. alineja 2. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva kojim je propisano da je „dobavljač tečnih goriva pravno ili fizičko lice koje tečna goriva proizvodi, uvozi ili daje u promet“, kao i odredbe člana 22. iste Odluke kojom je propisano da „dobavljač tečnih goriva krajnjem potrošaču preuzima odgovornost za osobine i kvalitet tečnih goriva“.

4. Prilikom odmjeravanja kazne sud je shodno odredbama člana 10. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) i odredbama člana 35. stav 1. alineja 1. i stav 3. tog člana Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, pa je cijeneći olakšavajuće okolnosti na strani prvoapelanta i drugoapelantice, da nisu prekršajno kažnjavani, i otežavajuće okolnosti koje s obzirom na moguće komplikacije i opasne posljedice, koje mogu nastupiti prometovanjem spornog derivata krajnjim potrošečima, izrekao sankcije primjerene težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti, cjeneći da će se izrečenim kaznama postići svrha kažnjavanja predviđena zaknom.

5. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i drugoapelantice protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000 512 od 5. juna 2009. godine odbio navedenu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao rješenje prvostepenog suda u smislu odredbe člana 65. stav 3. Zakona o prekršajima i utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključio da su prvoapelant i drugoapelantica odgovorni za izvršenje predmetnog prekršaja. Naime, Okružni sud je ukazao na činjenicu da je prvoapelant, prema rješenju Osnovnog suda u Banja Luci broj U/I 11/01 od 2. februara 2001. godine u registarskom ulošku broj 1-11921-00, registarskom listu broj 3, registrovan za posredovanje u prodaji goriva (šifra djelatnosti 51120), što bi po mišljenju Okružnog suda, značilo da se prvoapelant kao pravno lice u smislu odredbe člana 2. alineja 2. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, ima smatrati dobavljačima tečnih goriva, a koje kao takvo pravno lice, u smislu odredbi člana 22. iste odluke, u odnosu na krajnje potrošače preuzima odgovornost za osobine i kvalitet tečnih goriva. Navedeno da je odredbom člana 33. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva propisano da kontrola obavljena kod puštanja tečnih naftnih goriva u promet ne isključuje pravo ministarstava nadležnih tza energiju u oba entiteta kao i Brčko Distriktu da u slučaju sumnje da gorivo ne odgovara standardima porpisanim tom odlukom odredi ponovne provjere odnosno ispoitivanje, koje radnje u smislu člana 24. Odluke obavljaju obvlaštena inspekcijska tijela koristeći usluge ispitnih labaratorija. S tim u vezi Okružni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su se u radnjama apelanata stekla obilježja prekršaja iz odredbe člana 5. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, a u vezi sa odredbom člana 11. te Odluke, jer kvalitet tečnog naftnog goriva (Disel BAS EN 590) nije u skladu sa Odlukom o kvalitetu tečnih naftnih goriva, budući da je u istom utvrđen sadržaj vode veći od zakonom propisane vrijednosti što je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno zaključio dajući u svom rješenju argumentovano obrazloženje u pogledu postojanja predmetnog prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanata, koje i taj sud prihvata kao valjano. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je i odluka o novčanoj kazni u skladu sa odredbom člana 10. stav 2. Zakona o prekršajima, te da će se po mišljenju suda izrečenom kaznom postići kako generalna tako i specijalna prevencija. Budući da žalbeni prigovori apelanata nisu doveli u pitanje pravni i činjenični zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanata, Okružni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije. Naime, apelanti osporavaju navedena rješenja jer se po njihovom mišljenju u njihovim radnjama i postupcima ne stiču bitna obilježja bića prekršaja za koje se terete, a zahtjev koji je podnijela Republička uprava je pravno neutemeljen i suprotan dokazima koji postoje u spisu. S tim u vezi, apelanti su istakli da posjeduju urednu dokumentaciju o nabavci i kupovini dizel goriva koje je kontrolisano te da su prvostepenom sudu ponudili „validnu“ dokumentaciju o ispravnosti goriva koje je kontrolisano. Budući da po mišljenju apelanata redovni sudovi nisu kao relevantnu uzeli u obzir navedenu dokumentaciju, stoga su pogrešno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, apelanti smatraju da im je kazna previsoko određena, a posebno što se radi o „prekršajno neosuđivanim licima“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21. i 22).

10. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što po njihovom mišljenju redovni sudovi nisu uzeli u obzir dokumentaciju o „ispravnosti“ goriva koju su ponudili tokom postupka, te da su stoga pogrešno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je u prvostepenom postupku proveden postupak u kojem su apelanti iznijeli svoju odbranu, te da je sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, te da je prvostepeni sud svoju odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanata zasnovao na materijalnim dokazima, prije svega na izvještaju o rezultatima analize koju je uradila labaratorija „Lider-Control“ d.o.o. Sokolac, izvršene 12. juna 2007. godine, gdje jasno i nesporno proizlazi da kvalitet tečnog dizel goriva nije u skladu sa zahtjevima kvaliteta specificiranim u standardu BAS EN 590-2002, te da apelanti nisu ponudili niti jedan materijalni dokaz kojim bi dokazali suprotno te doveli u pitanje postojanje predmetnog prekršaja i njihove prekršajne odgovornosti. Također, zaključke prvostepenog suda u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanata u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, koji je zaključio da je prvostepeni sud u tom pogledu dao jasno i argumentovano obrazloženje koje je i taj sud prihvatio kao valjano pri čemu je dao razloge zašto žalbeni navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Obrazloženje koje su u tom pogledu dali redovni sudovi Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti, osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u prekršajnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. Apelanti su također naveli da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić