Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/09 (D. Š.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-2028/09, rješavajući apelaciju Dragomira Šujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Šujića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-08-

000 543 od 20. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj 085-0-P-07-000-107 od 8. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Šujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 25. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-08-000 543 od 20. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 085-0-P-07-

000-107 od 8. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 085-0-P-07-000-107 od 8. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda, broj 013-0-Gž-08-000 543 od 20. maja 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o diobi zaključen 8. novembra 2005. godine i ovjeren pred Osnovnim sudom, pod brojem Ov-

3139/05, te da su Milovan Šujić (daljnjem tekstu: drugotuženi), Marica Simić (u daljnjem tekstu: trećetužena) i Dragica Đuranović (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) dužni trpjeti i dozvoliti da se po pravosnažnosti presude izvrši brisanje upisa predmetnog ugovora kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su nekretnine koje su predmet spornog ugovora o diobi apelant, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena naslijedili iza svoje pokojne majke Stane Šujić i da su na istim proglašeni zakonskim nasljednicima u idealnim dijelovima, te da su na terenu izvršili fizičku diobu, ali da istu nikada nisu proveli i sačinili pismeni ugovor na osnovu koga bi se izvršila promjena upisa, tako da su svi bili upisani sa idealnim dijelovima. Osnovni sud je dalje naveo da je do diobe došlo na način da je Dragan Đuranović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) namjeravao da sagradi vikendicu na parceli koja je pripadala njegovoj majci četvrtotuženoj, te su stoga apelant, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena sačinili pismeni ugovor o diobi nekretnina koji je propisno potpisan i ovjeren. Osnovni sud je utvrdio da je predmetna dioba izvršena sporazumno i na način kako je to utvrđeno Zakonom o vanparničnom postupku. Naime, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je radnjama tuženih doveden u zabludu kako to predviđa odredba člana 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da apelant nije dokazao da je bio nepismen i da nije bio upoznat sa načinom diobe i sadržajem ugovora koji je potpisao sa tuženim. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelant nije ničim dokazao da je predmetni ugovor rušljiv u skladu sa čl. 111 i 112. ZOO, s obzirom da ga nisu zaključile strane sa ograničenom poslovnom sposobnošću niti je bilo mana u pogledu volje stranaka.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te na osnovu provedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka osnovano zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i nedokazan. Okružni sud je dalje naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o diobi radnjama tuženih doveden u zabludu i da nije bio upoznat sa sadržinom tog ugovora, s obzirom da je isti svojeručno potpisao i time prihvatio odredbe ugovora i njegovu sadržinu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je s prvotuženim dogovorio sklapanje ugovora o poklonu, međutim, prvotuženi ga je prevario na potpisivanje i ovjeru ugovora o diobi. Apelant tvrdi da je predloženim i provedenim materijalnim dokazima u prvostepenom postupku, te priznanjem tužbenog zahtjeva od strane prvotuženog i drugotuženog, dokazao da ga je prvotuženi prevario da potpiše predmetni ugovor o diobi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama Osnovnog i Okružnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelanta, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Osnovnim i Okružnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/09 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio