Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/09 („Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2044/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2044/09, rješavajući apelaciju „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015238 08 Rev od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-07-
000414 od 8. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, podnio je 1. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 015238 08 Rev od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-07-000414 od 8. oktobra 2007. godine.
2. Apelant je 30. jula 2004. godine u Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv „Unicredit Zagrebačke banke“ d.d. Mostar (pravni sljednik „Universal banke“ d.d. Sarajevo; u daljnjem tekstu: tužena), radi naplate duga, u kojoj je naveo da su apelant i tužena zaključili Ugovor o namjenskom deponiranju deviznih sredstava od 22. oktobra 1998. godine, te aneks ugovora od 27. decembra 1999. godine i aneks ugovora od 22. februara 2001. godine, kojim su parnične stranke ugovorile da apelant namjenski deponira kod tužene novčana sredstva rezervi u iznosu od 150.000,00 DM s ciljem njihovog plasmana u obliku kredita pravnom licu „Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo. Dalje je u tužbi navedeno da je članom 2. Ugovora o namjenskom deponiranju sredstava propisano da će tužena zaključiti poseban ugovor o kreditu sa „Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo, te da je tužena preuzela obavezu da vraćeni anuitet i kamatu naplaćenu od korisnika kredita doznači mjesečno unazad najkasnije do 25-og u mjesecu na račun sa kojeg su sredstva uplaćena, navodeći pri tome da se apelant u više navrata obraćao tuženom da se preduzmu sve raspoložive radnje prema korisniku kredita zbog činjenice da dužnik po kreditu ne izmiruje svoje obaveze. U tužbi je potom navedeno da, iako je apelant precizno iznosio svoje stavove i nalagao tuženoj da preduzima radnje protiv dužnika, tužena nije preduzimala sve raspoložive mjere, a one koje je primijenila nije primijenila sa pažnjom stručne ustanove i na način na koji bi najbrže, najefikasnije i najbolje zaštitio i svoj i apelantov interes, te je stoga apelant predložio sudu da nakon provedenog postupka donese odluku kojom će u cijelosti udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1589/04 od 26. jula 2007. godine tužena je obavezana apelantu isplatiti iznos od 188.046,34 KM na ime duga, po osnovu Ugovora o namjenskom deponiranju sredstava sa zakonskom zateznom kamatom od 1. augusta 2004. godine pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.282,80 KM, a sve u roku od 30 dana.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u dokaznom dijelu postupka provedeni dokazi koje su predložili punomoćnici parničnih stranaka i to čitanjem i uvidom u: Ugovor o namjenskom deponiranju deviznih sredstava broj 808-10/98 od 22. oktobra 1998. godine, aneks Ugovora broj I od 27. decembra 1999. godine, aneks Ugovora od 22. februara 2001. godine, Ugovor o kreditu broj 827-10/98 od 27. oktobra 1998. godine, ovjeren izvod iz apelantovih poslovnih knjiga, dopis broj 04-2889/00 od 29. marta 2000. godine, dopis broj 04-3011/01 od 20. marta 2001. godine, dopis broj 04-6058/00 od 3. jula 2000. godine, dopis broj 04-7778/00 od 23. augusta 2000. godine, dopis broj 04-8173/00 od 6. septembra 2000. godine, dopis broj 04-8172/00 od 6. septembra 2000. godine, opomenu pred tužbu od 20. marta 2001. godine, opomenu pred tužbu od 9. aprila 2001. godine, apelantovu odluku od 21. oktobra 1998. godine, apelantovu odluku od 10. juna 1999. godine, potvrdu o prijemu akceptnih naloga od 26. augusta i 3. novembra 1999. godine, apelantovu odluku od 27. decembra 1999. godine, Aneks broj 1 od 29. decembra 1999. godine, apelantov dopis broj 04-
315/00 04-1323/00 od 9. februara 2000. godine, dopis broj 01-496/01 od 15. januara 2001. godine, Odluku broj 05/2001 od 18. januara 2001. godine, anekse br. 1/01 od 8. marta 2001. godine, prijedlog za izvršenje od 8. oktobra 2001. godine, Rješenje IP-1430/01 od 10. oktobra 2001.godine, prijedlog za nastavak postupka na transakcijskim računima od 13. decembra 2001. godine, Rješenje IP-943/02 od 13. marta 2002. godine, protokol od 26. aprila 2002. godine, Rješenje IP-943/02 od 20. decembra 2002. godine, žalbu tužene od 6. marta 2003. godine, prijedlog za izvršenje od 11. oktobra 2002. godine, Rješenje o izvršenju IP-4274/02 od 4. novembra 2002. godine, Rješenje IP-4274/02 od 13. januara 2003. godine, žalbu od 30. januara 2003. godine, saslušanje svjedoka Edina Gajevića. Apelantov punomoćnik je izjavio da odustaje od saslušanja svjedokinje Amire Voloder.
5. Ocjenjujući izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Naime, članom 751. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi, a ako nalogodavac nije dao određena uputstva o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade kako bi u istim okolnostima postupio u vlastitoj stvari. Iz ove zakonske odredbe, kako je to naveo Općinski sud, proizlazi da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije provjerila kreditnu sposobnost korisnika kredita, što je tužena kao specijalizirana organizacija bila dužna uraditi, što bi u konkretnom slučaju predstavljalo pažnju dobrog privrednika, a što je tužena u svojim navodima i potvrdila, odnosno što je potvrdio i svjedok Edin Gajević. Ne stoje, prema mišljenju suda, navodi tužene da je u svemu postupala u skladu sa nalozima dobijenim od apelanta, jer je tužena bila dužna da preduzme sve mjere kako bi se što bolje osigurao povrat kredita i da postupa na način kojim se inače uspješno osigurava povrat tako odobrenih sredstava na način kao da se radi o njenim sredstvima. Odluku o troškovima sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu ZPP).
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-07-
000414 od 8. oktobra 2007. godine uvažena je žalba tužene i osporena prvostepena presuda Općinskog suda od 26. jula 2007. godine preinačena na način da je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da tužena u žalbi osnovano navodi da prvostepeni sud presudu od 26. jula 2007. godine zasniva na pogrešnom utvrđenju da su stranke zaključile ugovor o nalogu, pozivajući se na odredbe člana 751. ZOO-a, a ne ugovor o novčanom depozitu, i čl. 1035. i 1038. ZOO-a. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je konstatirao da su apelant i tužena zaključili Ugovor o namjenskom deponiranju sredstava za kreditiranje „Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo i odredili uvjete kreditiranja, te da se iz Ugovora o novčanom depozitu od 22. oktobra 1998. godine kao i iz aneksa ugovora može vidjeti da tužena nije ni preuzela obavezu da provjeri kreditnu sposobnost korisnika kredita. S tim u vezi, drugostepeni sud je istakao da je apelant deponirao svoja sredstva sa posebnom namjenom za isključivo kreditiranje „Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo, a uvjete kreditiranja je odredio sam apelant jer je on u vrijeme zaključenja ugovora sam procijenio da je primalac kredita kreditno sposoban, pa je i zaključio ugovor o deponiranju sredstava kod tužene za kreditiranja korisnika kredita („Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo). Dalje je navedeno u obrazloženju presude da su osnovani i žalbeni navodi tužene da prvostepeni sud nije uopće ocijenio ko je odgovoran, tj. ko je spriječio naplatu odobrenog kredita. Naime, kako je to naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da je apelant, nakon zaključenja ugovora o novčanom depozitu sa tuženom, preduzeo niz radnji koje su onemogućile naplatu kredita, kao što je apelantova odluka o prolongiranju roka vraćanja kredita po ugovoru i to 10. juna 1999. godine i 27. decembra 1999. godine kao i aneksima ugovora od 29. decembra 1999. godine, zatim apelantovi dopisi od 12. januara 2000. godine i 9. februara 2000. godine kojima je obavijestio tuženu da je saglasan s tim da tužena izvrši povlačenje akceptnih naloga koje su već ranije poslali na naplatu. Također, iz stanja spisa proizlazi, a što i žalba osnovano ukazuje, prema mišljenju Kantonalnog suda, da je apelant zaključio protokol 26. aprila 2002. godine i saglasio se s tim da se privremeno zaustavi prinudna naplata do 30. juna 2002. godine po Ugovoru o novčanom deponiranju deviza, a što sve ukazuje na to da je sporni kredit ostao nenaplaćen zbog radnji koje je preduzeo apelant a koje se ne mogu pripisati odgovornosti tužene. Također, Kantonalni sud je naveo da tužena u žalbi osnovano ukazuje i na odredbe člana 5. spornog ugovora, jer prema istom članu deponent (apelant) nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunavati kamatu prije nego što sredstva vrati krajnji korisnik, imajući pri tome u vidu činjenicu da deponirana sredstva, u konkretnom slučaju, nisu naplaćena a izvršni postupak je, prema stanju u spisu, još u toku, pa bi zbog ovih razloga tužba bila i preuranjena. S obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo i izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji je u suprotnosti sa provedenim dokazima, odlučeno je kao u dispozitivu primjenom odredbe člana 229. stav 4. ZPP. U pogledu troškova postupka, Kantonalni sud je istakao da nije o tome ni odlučivao jer tužena nije ni podnijela takav zahtjev.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015238 08 Rev od 2. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 8. oktobra 2008. godine.
9. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljiv revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka (član 240. stav 1. tačka 1. ZPP) kroz paušalne navode da drugostepeni sud nije na pravilan način ocijenio sve prigovore na ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, a posebno ugovor o kreditu zaključen između banke i korisnika kredita. Suprotno tome, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno ocijenio sve prigovore na ocjenu dokaza, u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i pravilnom primjenom materijalnog prava, u skladu sa članom 229. stav 4. ZPP, usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu. Pri tome je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge koje kao pravilne prihvata i revizijski sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Dalje je u obrazloženju navedeno da nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP). Naime, Vrhovni sud je istakao da, iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da su apelant i tužena 22. oktobra 1998. godine zaključili ugovor o namjenskom deponiranju sredstava i anekse tog ugovora 27. decembra 1999. godine i 22. februara 2001. godine, da je tim ugovorom regulirano da apelant namjenski deponira sredstva u iznosu od 150.000,00 DM za kreditiranje „Domes Trade Company“ d.o.o. Sarajevo, sa kojim će tužena zaključiti poseban ugovor o kreditu s tim da su ugovorom i aneksima ugovora određeni uvjeti kreditiranja korisnika, da je tim ugovorom regulirano da deponent nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunate kamate prije nego što sredstva vrati krajnji korisnik, da je u skladu sa tim ugovorom tužena zaključila ugovor o kreditiranju sa korisnikom kredita kojeg je odredio sam apelant, kojim ugovorom je tom pravnom licu odobren kredit u visini apelantovih deponiranih sredstava u iznosu od 150.000,00 DM na dvije godine, uz grace period od šest mjeseci uz otplatu u 18 jednakih mjesečnih rata uz kamatu od 1,16% mjesečno, da je primalac kredita uredno otplatio samo jednu mjesečnu ratu, da je tužena preduzela aktivnosti u naplati kredita na način što je dostavila akceptne naloge za naplatu Zavodu za platni promet, Filijala Sarajevo, i što je pokrenula sudski izvršni postupak za prinudnu naplatu kredita, da je apelant svojim odlukama od 10. juna 1999. godine i 27. decembra 1999. godine prolongirao korisniku kredita vraćanje kredita, da je dopisima od 12. januara 2000. godine i 9. februara 2000. godine obavijestio tuženu da izvrši povlačenje akceptnih naloga koji su ranije poslani na naplatu, da je 26. aprila 2002. godine zaključio protokol sa tuženom i korisnikom kredita sa kojim se saglasio da se privremeno zaustavi prinudna naplata kredita do 30. juna 2002. godine i da je izvršni postupak po prijedlogu za izvršenje tužene protiv korisnika kredita radi prinudne naplate kredita u toku.
10. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud izveo pravilne zaključke da je sam apelant odredio korisnika kredita, da je ocijenio njegovu kreditnu sposobnost, da je tužena u cijelosti postupala po apelantovim uputama i da je apelant svojim aktivnostima otežavao naplatu kredita, te da, s obzirom na to da krajnji korisnik nije vratio tuženoj sredstva data na kredit, apelant u skladu sa članom 5. spornog ugovora nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunati kamatu dok ta sredstva tuženoj ne vrati krajnji korisnik, odnosno da, dakle, nema odgovornosti tužene što krajnji korisnik kredita nije vratio sredstva data na kredit, te je slijedom navedenog Vrhovni sud konstatirao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je uvažavajući žalbu tužene u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Na drugoj strani, prema mišljenju revizijskog suda, osnovano revizija ukazuje na to da se ovaj spor ne može riješiti samo primjenom odredaba ZOO-a o novčanom depozitu, kako je to učinio drugostepeni sud, s obzirom na to da, u skladu sa članom 1035. ZOO-a, ugovor o novčanom depozitu, osim ugovornih strana, ne tretira i treća lica i da se sporni odnos može riješiti kroz primjenu odredaba ZOO-a koje reguliraju ugovor o nalogu. Međutim, ovaj pogrešan pravni stav drugostepenog suda, kako je to naveo Vrhovni sud, ne utječe na zakonitost osporene presude jer bi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, člana 751. ZOO-a, tužbeni zahtjev, također, bio odbijen kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je mišljenja da je tužena u realizaciji spornog ugovora u cijelosti postupala po apelantovim primljenim uputstvima, kao i da je pri tome sa pažnjom dobrog privrednika preduzela mjere za naplatu kredita (aktiviranja akceptnih naloga, pokretanje izvršnog postupka, a apelant kao revident ne navodi koje to mjere tužena nije preduzela u naplati kredita, a koje se od nje očekuju s obzirom na njenu obavezu da štiti interese apelanta kao nalogodavca sa pažnjom dobrog privrednika), te da je sam apelant svojim aktivnostima onemogućavao naplatu kredita. U obrazloženju je, na kraju, navedeno da je sud ocijenio i ostale revizijske navode, ali budući da oni nisu od odlučnog značaja (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP), nije ih posebno obrazlagao, s tim da nije ocijenio navode koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se zbog toga revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Kako ne stoje razlozi revizije, kao ni oni da ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, toje primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kao u dispozitivu revizijske presude.
11. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je potvrđen stav Kantonalnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, rezultat proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da je Vrhovni sud na krajnje paušalan način utvrdio da je tužena izvršila svoje obaveze iz zaključenih ugovora, na način na koji su one ugovorene, ističući da Vrhovni sud nije ocijenio činjenice koje su dokazane u toku postupka pred prvostepenim sudom.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda rezultat pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić