Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/09 (M. L. i E. L.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nekretnina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 80
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 80
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2129/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18.09.2012, u predmetu broj AP 2129/09, rješavajući apelaciju Mirsade Ljubas i Elvedine Ljubas, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Ljubas i Elvedine Ljubas, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000163 od 17. marta 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-
000925 od 28. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Ljubas i Elvedina Ljubas (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 3. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000163 od 17. marta 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-
000925 od 28. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-453/00 od 24. marta 2004. godine, u pravnoj stvari M.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantica i R.Lj., radi ispunjenja ugovora, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je obavezan tužitelj da apelanticama i R.Lj. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.751,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj tražio da sud nakon provedenog postupka obaveže apelantice i R.Lj. da sa njim zaključe ugovor o kupoprodaji njihovih dijelova nekretnina upisanih u z.k.ul. 122., 1140., 5059., 5382. i 1137. k.o. Donji Butmir, što u naravi predstavlja zemljište sa devastiranom kućom, štalom i sušnicom, sa svim dozvolama i komunalnim priključcima te da tužitelju daju valjanu ispravu za prenos prava vlasništva, a u protivnom da ova presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji i predstavlja ispravu za uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja, ili pak, kao alternativni tužbeni zahtjev, da se obavežu apelantice i R.Lj. da solidarno vrate tužitelju dvostruki iznos primljene kapare (15.000,00 KM x 2) i naknade mu štetu u minimalnom iznosu od 12.000,00 KM, ili umjesto štete plate kamatu na iznos od 30.000,00 KM počev od 22. avgusta 1999. godine do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj sa apelanticama i R.Lj. 7. decembra 1997. godine zaključio preliminarni ugovor o kupovini nekretnina pobliže označenih u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) za kupoprodajnu cijenu od 28.000,00 KM, da je tužitelj u trenutku potpisivanja ugovora isplatio iznos od 15.000,00 KM uz obavezu da nakon rješavanja imovinskih odnosa i prenosa prava vlasništva na predmetnim nekretninama isplati puni iznos ugovorene cijene do 1. aprila 1998. godine, kao roka do kojeg su apelantice i R.Lj. kao prodavci bili u obavezi riješiti imovinske odnose na predmetnim nekretninama obzirom da u vrijeme kupoprodaje nisu bili zemljišnoknjižni vlasnici istih. Dalje je utvrđeno, da je u slučaju odustanka bilo koje strane od navedenog ugovora ugovorena obaveza po članu 80. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da je apelanticama i R.Lj. rješenjem nadležnog upravnog organa od 4. avgusta 1998. godine utvrđeno pravo vlasništva sa po 1/3 dijela na predmetnim nekretninama. Također, nesporno je da su apelantice i R.Lj. 11. maja 1999. godine zaključili preliminarni kupoprodajni ugovor kojim su predmetne nekretnine prodali trećem licu E.Z. za 40.000,00 KM, dok su konačni ugovor zaključili 22. avgusta 1999. godine (21. marta 2000. godine aneks kupoprodajnog ugovora kojim su precizirane nekretnine koje čine predmet prodaje u skladu sa stanjem utvrđenim rješenjem nadležnog upravnog organa i zemljišnoknjižnim stanjem). Na osnovu navedenih ugovora E.Z. je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje je upisao u zemljišne knjige nadležnog suda, te je na istim sagradio kuću. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio zaključenje kupoprodajnog ugovora, iz razloga što predmet obaveze tužbenog zahtjeva nije moguće ispuniti. Također, sud je odbio i alternativni tužbeni zahtjev tužitelja zbog proteka općeg zastarnog roka od tri odnosno pet godina u smislu odredbi čl. 371. i 376. ZOO. Naime, sud je prigovor zastare cijenio od 7. decembra 1997. godine, kada je zaključen preliminarni ugovor o kupovini predmetnih nekretnina, zaključivši da je alternativni tužbeni zahtjev (od 10. juna 2003. godine) podnesen nakon proteka općeg zastarnog roka, te prihvata da je ugovorena kapara. Odluku o troškovima postupka, koji se odnose na troškove zastupanja koje su imali apelantice i R.Lj. obračunate prema važećoj advokatskoj tarifi u vrijeme poduzimanja radnji, Općinski sud je donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000925 od 28. septembra 2007. godine odbijena je žalba tužitelja u odnosu na primarno postavljeni tužbeni zahtjev i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom djelimično je uvažena žalba tužitelja u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev i preinačena je prvostepena presuda tako što su apelantice i R.Lj. obavezani da tužitelju solidarno isplate iznos od 15.000,00 KM sa zateznim kamatama od 10. juna 2003. godine, te je preinačena odluka o troškovima na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan primarno postavljeni tužbeni zahtjev, međutim ne iz razloga koje je utvrdio prvostepeni sud. Kantonalni sud je nakon ocjene posredno izvedenih dokaza koje je cijenio i prvostepeni sud zaključio da preliminarni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina zaključen 7. decembra 1997. godine predstavlja predugovor u smislu člana 45. stav 1. ZOO. Članom III navedenog predugovora apelantice i R.Lj. kao prodavci su se obavezali da će najkasnije do 1. aprila 1998. godine urediti imovinsko-pravne odnose na predmetnim nekretninama, dok je članom V određeno da će se po uređenju imovinskih odnosa sačiniti konačan ugovor. Navedeni rok iz pomenutog člana III predugovora stranke su same odredile, a prećutno su ga produžile obzirom da su apelantice i R.Lj. imovinsko-pravne odnose na predmetnim nekretninama regulisali rješenjem nadležnog upravnog organa od 4. avgusta 1998. godine čime su izvršili svoju ugovorenu obavezu. Dakle, donošenjem rješenja od 4. avgusta 1998. godine teče zakonski rok od šest mjeseci određen odredbama člana 45. stav 5. ZOO u kome se može zahtijevati zaključenje glavnog ugovora. S obzirom da je tužba podnesena 3. marta 2000. godine, nakon isteka zakonskog roka iz člana 45. stav 5. ZOO (istekao 4. februara 1999. godine kada je predugovor po sili zakona prestao), tužitelj je izgubio pravo da traži zaključenje glavnog ugovora.
4. Vezano za alternativno postavljeni tužbeni zahtjev Kantonalni sud je naveo da je zaključeni predugovor prestao protekom zakonskog roka (4. februara 1999. godine), od kada tužitelju pripada pravo da traži povrat datog novca u iznosu od 15.000,00 KM, koje je dao kao dio kupoprodajne cijene. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je navedeni iznos dat kao dio ugovorene kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine a ne kao kapara kojom se učvršćuje ugovor, obzirom da to u predugovoru nije izričito ugovoreno u smislu odredbi člana 80. ZOO. S obzirom da u predugovoru nije ugovorena kapara neosnovan je dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata dvostruke kapare. Također je neosnovan i zahtjev za naknadu štete odnosno, zahtjev za naknadu kamata od zaključenja glavnog ugovora 22. avgusta 1999. godine (između apelantica i R.Lj. sa E.Z.) jer je navedeni zahtjev podnesen nakon proteka roka predviđenog članom 376. stav 1. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se apelantice i R.Lj. u smislu člana 210. stav 4. ZOO neosnovano obogatili za iznos od 15.000,00 KM koji su primili od tužitelja na ime kupoprodaje, te da je osnovan dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, navedeni iznos apelantice i R.Lj. su primili na ime kupoprodaje koja nije ostvarena, a navedeno potraživanje zastarjeva u opštem zastarnom roku od pet godina (član 371. ZOO). Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je na osnovu člana 229. stav 2. tačka 4. ZPP u ovom dijelu uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu. S obzirom da su stranke u postupku djelimično uspjele, Kantonalni sud je preinačio odluku o troškovima postupka na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000163 od 17. marta 2009. godine revizija apelantica i R.Lj. izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000925 od 28. septembra 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu su dali razloge koje u potpunosti kao pravilne prihvata i ovaj sud. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je predmetnim predugovorom utvrđena kupoprodajna cijena za predmetne nekretnine i da je iznos od 15.000,00 KM koji je isplaćen momentom potpisivanja predugovora predstavlja dio kupoprodajne cijene a ne kaparu, to je pravilan zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata dvostruke kamate. Također, pravilan je zaključak drugostepenog suda u pogledu prava tužitelja da od apelantica i R.Lj. traži povrat novca (15.000,00 KM) koji je dao kao dio kupoprodajne cijene odnosno, da su se apelantice i R.Lj. neosnovano obogatili za navedeni iznos i da postoji njihova obaveza vraćanja navedenog iznosa tužitelju u smislu odredbi člana 210. stav 4. ZOO. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi o prekoračenju tužbenog zahtjeva obzirom da se u većem sadrži manje. Dakle, u situaciji kada tužitelj traži duplu sumu iznosa koji smatra kaparom drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je djelimično uvažio žalbu tužitelja, koji je bio u potpunosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, i obavezao apelantice i R.Lj. da mu umjesto traženih 30.000,00 KM isplate 15.000,00 KM koliko su oni nesporno primili na ime kupoprodajne cijene. Također, Vrhovni sud je zaključio da je bez osnova pravno elaboriranje apelantica i R.Lj. u pogledu njihovog prava nakon isteka fiksnog roka utvrđenog u preliminarnom kupoprodajnom ugovoru od 7. decembra 1997. godine obzirom da tužitelj nije koristio pravo da zahtjeva raskid navedenog ugovora niti je tužbeni zahtjev postavljen u tom pravcu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je na osnovu člana 248. ZPP odlučio kao i dispozitivu presude.
6. Apelantice navode da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice analiziraju osporene presude redovnih sudova i naglašavaju da je nejasno na osnovu čega su redovni sudovi utvrdili da je preliminarni ugovor prestao da važi 4. februara 1999. godine. Naime, apelantice navode da su se članom 3. preliminarnog ugovora obavezale da će urediti imovinske odnose na predmetnim nekretninama najkasnije do 1. aprila 1998. godine. Apelantice su mišljenja da je rok u kojem je tužitelj mogao da traži povrat kapare počeo teći od 1. aprila 1998. godine, te činjenica da su ugovorenu obavezu ispunile tek nakon ugovorenog fiksnog roka (4. avgust 1998. godine) ne može biti osnov za tvrdnju redovnih sudova da od tada teče rok prema odredbama člana 45. stav 5. ZOO. Također, apelantice navode da je drugostepena odluka kojom su obavezane na isplatu dosuđenog iznosa manjkava jer se iz iste ne vidi na šta se odnosi dosuđeni iznos, odnosno «ista nije ni podobna da proizvede ni materijalno-pravne ni procvesno-pravne posljedice presuđene stvari, pošto takve posljedice proizvodi i pravno obavezuje samo izreka, a ne i razlozi presude».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić