Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2143/09 (M. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 939
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2143/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2143/09, rješavajući apelaciju Mustafe Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Halilovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
08-002 024 od 21. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 024 od 21. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-MAL-08-
000060 od 23. juna 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, Filijala Visoko (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju na ime regresnog duga isplati iznos od 2.060,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da među parničnim strankama nije bilo sporno da se 20. januara 2007. godine u mjestu Buci, općina Visoko, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant i M.Z. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji su upravljali svojim vozilima, te da je apelant svojim vozilom prešao u saobraćajnu traku kojom se svojim vozilom kretao oštećeni, pri čemu je apelant prednjim lijevim čeonim dijelom svog vozila udario u lijevu bočnu stranu vozila kojim je upravljao oštećeni, te je tom prilikom na vozilima nastupila materijalna šteta, što je sud utvrdio uvidom u materijalne dokaze u spisu, a posebno uvidom u zabilješku o saobraćajnoj nezgodi Policijske uprave Visoko (u daljnjem tekstu: PU) od 20. januara 2007. godine. Kako je u obrazloženju navedeno, s obzirom da je apelant osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je po prijedlogu tužitelja proveo vještačenje s vještakom saobraćajne struke, a na okolnosti odgovornosti učesnika za nastalu saobraćajnu nezgodu, te visinu obračunate štete na vozilu oštećenog. Iz nalaza i mišljenja vještaka Općinski sud je utvrdio da je apelant, upravljajući vozilom marke «Golf», prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nezgodu, pri čemu je na vozilu oštećenog pričinjena materijalna šteta u iznosu od 1.616,1 KM, a sud je takav nalaz i mišljenje vještaka ocijenio kao jasan i stručan, zbog čega ga je sud prihvatio kao vjerodostojan, na koji stranke nisu imale nikakvih primjedbi. Općinski sud je pojasnio da je u toku dokaznog postupka na prijedlog tužitelja saslušan svjedok A.H., policajac PU, na okolnosti saobraćajne nezgode i zatečenog stanja, te odbijanja apelanta da se podvrgne alkotestu. U obrazloženju je navedeno da je iz iskaza navedenog svjedoka proizašlo da prilikom izlaska na uviđaj povodom predmetne saobraćajne nezgode na licu mjestu nije zatečen apelant jer se udaljio sa mjesta nezgode, te da je naknadno pronađen u ugostiteljskom objektu u vidno alkoholiziranom stanju, kada mu je ponuđeno da se podvrgne alkotestu, što je apelant odbio, nakon čega su se vratili na lice mjesta da bi izvršili uviđaj o čemu je sačinjen zapisnik. Općinski sud je ovaj iskaz ocijenio kao objektivan, istinit i nepristran, budući da se radi o iskazu službene osobe, koja je svoja zapažanja zasnovala na neposredan način opažanjem prilikom izlaska na lice mjesta saobraćajnog udesa, a na takav iskaz stranke nisu imale primjedbi.
3. Obrazlažući svoj stav Općinski sud se pozvao na odredbu člana 13. stav 1. alineja 6. Zakona o osiguranju odgovornosti za motorna vozila («Službene novine FBiH» broj 24/05; u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), kojom je precizirano u kojim slučajevima osiguravatelj od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovalo lice, čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena navedenim zakonom, ima pravo da naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu, u skladu sa važećim propisima, a između ostalog, i u slučajevima kada je saobraćajna nezgoda izazvana namjerno, kao i slučaju kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga. Općinski sud se dalje pozvao i na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve, te na odredbu člana 126. ZPP-a kojom je propisano da će, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi postojanje te činjenice, zaključak donijeti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu regresa u konkretnom slučaju, budući da tužitelj nije dokazao činjenicu da je apelant bio pod dejstvom alkohola u vrijeme kad je prouzrokovana saobraćajna nezgoda, kao ni činjenicu da bi eventualna apelantova alkoholiziranost bila od uticaja odnosno spriječila apelanta da ima kontrolu nad vozilom, tako da se ne može dovesti u uzročnu vezu eventualno apelantovo alkoholizirano stanje s nastankom štetnog događaja. Osim navedenog, kako je u obrazloženju istaknuto, u toku postupka nije dokazana ni činjenica da je apelanta saobraćajnu nezgodu izazvao namjerno, a navedene činjenice sud nije mogao utvrditi ni iz materijalnih dokaza u spisu, niti iz iskaza svjedoka, koji je pred sudom izjavio da nije vršeno alkotestiranje apelanta neposredno nakon saobraćajne nezgode, nego da mu je alkotestiranje ponuđeno naknadno, što je apelant odbio.
4. Općinski sud je na kraju naveo da je, uvažavajući sve naprijed navedeno, prihvatio dokazanim da je apelant odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu i prouzrokovanu materijalnu štetu, jer to proizlazi iz svih provedenih dokaza, ali da ta činjenica nije od uticaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i da ne predstavlja osnov za sticanje prava tužitelja na regres od strane apelanta, budući da se apelant osigurao kod tužitelja upravo za slučaj odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila, a kako nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 13. Zakona o osiguranju, sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-002 024 od 21. aprila 2009. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je apelantu naloženo da tužitelju isplati novčani iznos od 2.060,00 KM sa kamatom na taj iznos počevši od 3. aprila 2007. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 370,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da iz stanja spisa proizlazi da se 20. januara 2007. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su, upravljajući svojim vozilima, učestvovali apelant i oštećeni, da se apelant nakon udesa udaljio s lica mjesta te je, kada ga je pronašla policija, odbio da se podvrgne alkotestu. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi i da je tužitelj na ime naknade štete na vozilu isplatio oštećenom novčani iznos od 1.600,00 KM, te 460,00 KM na ime troškova advokatu za zastupanje, odnosno ukupno 2.060,00 KM. Kantonalni sud je još naveo da odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Obrazlažući svoj stav Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te na odredbu člana 8. istog zakona kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pojašnjavajući dalje svoj stav Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, datog u pismenoj formi kao i dopune nalaza datog na glavnoj raspravi, a na koje vještačenje ni jedna stranka nije imala primjedbi, proizlazi da je apelant skrivio saobraćajnu nezgodu, te da materijalna šteta na vozilu oštećenog iznosi 1.616,10 KM. Kantonalni sud se dalje pozvao na odredbu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je, između ostalog, propisano da isplatom naknade iz osiguranja na osiguravatelja prelaze sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 13. stav 1. tačka 6. Zakona o osiguranju propisano da će osiguravatelj od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenoj osobi u prometnoj saobraćajnoj nezgodi imati pravo potraživati naknadu od osoba koje su odgovorne za nezgodu u slučaju kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom. U vezi s navedenim Kantonalni sud je pojasnio da je Opštim uslovima osiguranja od automobilske odgovornosti biroa osiguranja RBiH (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) donesenim na sjednici održanoj 30. augusta 1995. godine u Sarajevu, a koji se primjenjuju od 15. septembra 1995. godine u odredbi člana 3. stav 1. tačka 3b., propisano je da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako se nakon saobraćajne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju alkoholiziranosti. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, a na šta osnovano ukazuju tužiteljevi žalbeni navodi. U obrazloženju je navedeno da apelant, pošto je odbio da se, nakon što su ga djelatnici PU pronašli poslije saobraćajne nezgode, podvrgne ispitivanju alkoholiziranosti, gubi svoja prava iz osiguranja, shodno odredbi člana 3. stav 1. tačka 3b. Opštih uslova, pa je sud na osnovu odredbe člana 13. stav 1. tačka 6. Zakona o osiguranja i odredbe člana 939. ZOO-a obavezao apelanta da tužitelju naknadi isplaćeni iznos na ime naknade štete koju je tužitelj isplatio oštećenom u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka, zajedno s troškovima advokatu za zastupanje. Osim toga, kako je u obrazloženju navedeno, osnovano se u žalbi ukazuje da nije na tužitelju nego na apelantu bio teret dokazivanja da je štetni događaj u uzročnoj vezi s činjenicom da je vozač u trenutku saobraćajne nezgode bio pod uticajem, a kako to proizlazi i iz odredbe člana 3. stav 3. tačka 2. Opštih uslova, budući da je u njome propisano da osiguranik ne gubi svoja prava prema prethodnim odredbama, ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola, a apelant u toku čitavog postupka na tu okolnost nije ponudio, niti jedan dokaz. Kantonalni sud je na kraju istakao da je, s obzirom da su žalbeni navodi osnovani, prvostepenu presudu valjalo preinačiti, shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci presude.
7. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 123. ZPP-a, jer je u postupku nesporno utvrđeno da policija nije izlazila na lice mjesta, da je zapisnik sačinjen naknadno, nakon čekanja od nekoliko sati jer je apelant otišao sa lica mjesta i da je tek tada, naknadno, traženo alkotestiranje, pa se sve navedeno ne može dovesti ni u kakvu vezu sa saobraćajnom nezgodom. Navedenim pogrešnim i proizvoljnim tumačenjem propisa procesnog i materijalnog prava povrijeđeno je apelantovo temeljno pravo na pravično suđenje i uskraćeno procesno pravo zasnovano na ZPP-u, jer je sud neosnovano stavio preveliki teret na apelanta u pogledu procesnih uloga u postupku. Apelant također smatra da je pogrešno tumačenje Kantonalnog suda i u pogledu visine štete, jer je vještak saobraćajne struke pred prvostepenim sudom proveo dokaz na visinu štete u iznosu od 1.616,10 KM, a drugostepeni sud bez ikakvog osnova obavezuje apelanta na iznos od 2.060,00 KM. Apelacijom se ukazuje da je opet zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava Kantonalni sud oduzeo apelantu pravo da ostvaruje „sve prigovore u postupku regresnog potraživanja prema tužitelju, koje je mogao istaći prema oštećenom, uključujući i prigovore na visinu štete, posebno iz razloga što nije učestvovao u vansudskom postupku“. Apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i ukine drugostepenu presudu, te da predmet vrati Kantonalnom sudu da donese novu odluku po žalbi tužitelja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se tiču isključivo Kantonalnog suda i njegove pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava što je rezultiralo donošenjem osporene presude, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, dovoljno jasno obrazložio zašto je na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a preinačio prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtjev pozivajući se, između ostalog, na Opšte uslove i to odredbu člana 3. stav 1. tačka 3b., kojom je precizirano da osiguranik gubi pravo iz osiguranja ukoliko nakon štetnog događaja odbije da se podvrgne alkotestu, što je apelant učinio, te da je, u smislu navedenog, apelant morao dokazati da u trenutku saobraćajne nezgode nije bio pod uticajem alkohola, što apelant niti jednim dokazom tokom postupka nije dokazao. Ustavni sud zapaža da je apelant svoju odbranu, a na čemu temelji i apelaciju, zasnovao na činjenici da pripadnici PU nisu izvršili uviđaj neposredno nakon saobraćajne nezgode, te da nije bio podvrgnut alkotestu neposredno nakon udesa, već nekoliko sati kasnije. Ustavni sud ove apelantove navode smatra potpuno neutemeljenim budući da iz obrazloženja presuda jasno proizlazi da se apelant nakon saobraćajnog udesa udaljio s lica mjesta, te da pripadnici PU isključivo iz tog razloga nisu mogli apelanta podvrgnuti alkotestu neposredno nakon udesa, već su to bezuspješno pokušali učiniti naknadno, kada je, suprotno navodima apelacije, proveden uviđaj i o tome sačinjen zapisnik. Ustavni sud također zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi da apelant tokom postupka nije istakao niti jedan prigovor, niti na nalaz i mišljenje vještaka, niti na iskaz svjedoka, niti je dostavio odgovor na žalbu, što mu je procesnim zakonom bilo omogućeno, pa apelantovi navodi da mu je Kantonalni sud oduzeo pravo da ostvaruje sve prigovore u postupku regresnog potraživanja prema tužitelju, Ustavni sud smatra također neutemeljenim. Nadalje, Ustavni sud smatra da je apelantov prigovor, prema kojem je Kantonalni sud, bez ikakvog osnova i proizvoljno utvrdio visinu regresnog zahtjeva, neutemeljen, jer iz obrazloženja presuda jasno proizlazi da je tužitelj oštećenom isplatio upravo dosuđeni iznos i to 1.600.00 KM na ime materijalne štete (utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka) i iznos od 460,00 KM na ime advokatovih troškova za zastupanje oštećenog, dakle ukupno 2.060,00 KM. Ustavni sud također ukazuje da apelant, ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom predmetnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ničim obrazložene apelantove navode da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana 6. st. 2 i 3. Evropske konvencije Ustavni sud odbacuje kao očigledno (prima facie) neosnovane, budući da se citirani stavovi odnose isključivo na krivične postupke, pa predmetni parnični postupak u kojem je tužitelj tražio isplatu na ime regresnog duga Ustavni sud ne može dovesti u kontekst sa navodnim povredama iz člana 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije.
13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić