Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2156/09 (F. R.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2156/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18.09.2012, u predmetu broj AP 2156/09, rješavajući apelaciju Franje Radoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Radoša, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004708 08 Gž od 23. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Radoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 004708 08 Gž od 23. aprila 2009. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o. Mostar, RJ «Elektro-
Vitez» Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate duga, v.s. 4.578,85 KM, Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 51 0 P 004708 07 P od 9. jula 2008. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dug u iznosu od 4.578,85 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je 10. jula 2003. godine zaprimio tužiteljev prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi naplate duga za utrošak električne energije v.s. 4.578,85 KM. Sud je donio rješenje o izvršenju broj Ovr. 1115/03 od 2. septembra 2003. godine na koje je apelant blagovremeno uložio prigovor, te je rješenjem Općinskog suda broj I.240/07 od 24. aprila 2007. godine stavljeno van snage navedeno rješenje o izvršenju i postupak nastavljen po pravilima Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju se dalje navodi, da je nakon provedenih dokaza (uvida u karticu potrošača-apelanta, izvod iz poslovnih knjiga tužitelja i uplatnicu na iznos od 916,44 KM od 12. aprila 2008. godine) nesporno među strankama da je tužitelj kao ovlašteni distributer električne energije vršio isporuku energije apelantu kao potrošaču-kupcu, te da ukupno potraživanje tužitelja za isporučenu električnu energiju za period od 28. februara 1997. godine do 31. maja 2003. godine iznosi 4.578,85 KM. Sud je citirao odredbu člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i prihvatio kao osnovan apelantov prigovor zastare za potraživanja tužitelja po računima ispostavljenim do 10. jula 2002. godine, računajuću godinu dana unazad od dana podnošenja prijedloga za izvršenje (10. jula 2003. godine), te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Vezano za potraživanja tužitelja po ispostavljenim računima za period od 10. jula 2002. godine do 10. jula 2003. godine, sud je istakao da je apelant isto u cjelosti izmirio što je vidljivo iz uplatnice od 12. aprila 2008. godine. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je zasnovao na odredbi člana 386. ZPP, s obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja zbog istaknutog prigovora zastare samo u neznatnom dijelu bio osnovan, dok je apelant svoju obavezu ispunio nakon podnošenja tužbe tj. 12. aprila 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 004708 08 Gž od 23. aprila 2009. godine žalba apelanta je uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena tako da je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 459,00 KM, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odbijen. U obraloženju rješenja sud je naveo da je tužitelj u svom tužbenom zahtjevu tražio da mu apelant na ime isporučene električne energije isplati iznos od 4.578,85 KM odnosno, iznos od 3.661,23 KM nakon što je apelant nakon podnošenja tužbe uplatio iznos od 916,44 KM. Tužitelj je na raspravi odžanoj 9. juna 2008. godine snizio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 3.661,23 KM međutim, prvostepeni sud je (vjerovatno greškom) odbio tužitelja sa njegovim prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom. Dakle, imajući u vidu utuženi iznos i iznos koji je platio apelant nakon podnošenja tužbe, tužitelj je u ovom sporu uspio sa 20% jer je evidentno da je do smanjenja tužbenog zahtjeva došlo nakon uplate iznosa od 916,44 KM (član 386. stav 2. ZPP). Sud dalje navodi da ukupni troškovi apelanta u prvostepenom postupku iznose 480,00 KM i isti se odnose na troškove odgovora na tužbu (240,00KM) i troškove pristupa na ročište od 9. juna 2008. godine (240,00KM). Sud je istakao da apelantu nisu priznati troškovi zastupanja u iznosu od 240,00KM obzirom da je održano samo jedno ročište koje je bilo i pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu (član 94. stav 3. ZPP). Nadalje, ukupni troškovi tužitelja u prvostepenom postupku su iznosili 288,00 KM i isti predstavljaju taksu na tužbu i presudu. Budući da je apelant u ovom sporu uspio sa 80%, to je na ime njegovih troškova postupka trebalo dosuditi iznos od 384,00 KM (80% od 480,00 KM), a kako je tužitelj uspio sa 20% to je na ime njegovih troškova postupka trebalo dosuditi iznos od 57,00 KM (20% od 288,00 KM). Dosuđeni iznos troškova postupka apelanta umanjen je za dosuđeni iznos troškova postupka tužitelja, tako da apelantu na ime troškova prvostepenog postupka pripada iznos od 327,00 KM zaključio je Kantonalni sud. Nadalje, vezano za troškove sastava žalbe Kantonalni sud smatra da se apelantu treba dosuditi iznos od 132,00 KM. Naime, apelant je potraživao troškove postupka pred prvostepenim sudom u iznosu od 750,00 a isti su mu dosuđeni u iznosu od 327,00 KM iz čega proizilazi da je apelant sa svojom žalbom za naknadu troškova postupka uspio u procentu od 44%, tako da je u tom omjeru trebalo dosuditi i priznate troškove sastava žalbe koji iznose 300,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantu na ime naknade troškova postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom pripada ukupan iznos od
459,00 KM (327,00 KM + 132,00 KM).
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u paušalnoj primjeni zakona od strane Kantonalnog suda. Naime, apelant ističe da je proizvoljna primjena zakona od strane Kantonalnog suda u dijelu rješenja kojim se priznaju apelantu troškovi postupka u iznosu od 240,00 KM za prisutnost njegovog punomoćnika na pripremnom i glavnom ročištu, i to uz nepravilno umanjenje navodeći da je bilo samo jedno ročište te da se radi o jednoj jedinstvenoj procesnoj radnji. Apelant je mišljenja da prema «Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), koja je sastavni dio Zakona o odvjetništvu, prilikom obračunavanja pojedinih radnji u postupku, odvjetniku pripada nagrada 100% za, između ostalih, obavljene dvije radnje – zastupanje stranke na pripremnom ročištu i zastupanje stranke na ročištu za glavnu raspravu (čl. 13. st. 1. t. B. I c. Tarife). Apelant dalje navodi da ne postoji niti jedna odredba bilo kojeg propisa koja ograničava pravo odvjetniku na nagradu i za zastupanje na pripremnom ročištu i na nagradu za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu, te da tu uopće nije relevantan momenat održavanja pripremnog ročišta odnosno glavne rasprave.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama člana 386. stav 2. ZPP kojima je, između ostalog, propisano da «ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova». Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučenjem Kantonalnog suda u pogledu odluke o troškovima postupka, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić