Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/09 (A. K.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2162/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 2162/09, rješavajući apelaciju Antonije Keža, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antonije Keža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08 000002 od 2. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07- 000306 od 8. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063- 0-P-06-000212 od 7. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Antonija Keža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Studenaca, koju zastupa UOP Grgić & Co. iz Ljubuškog, podnijela je 6. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08 000002 od 2. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000306 od 8. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063- 0-P-06-000212 od 7. ožujka 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000212 od 7. ožujka 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000306 od 8. listopada 2007. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže „Croatia-osiguranje“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos od 9.017,00 KM na ime štete na vozilu i iznos od 5.410,00 28 KM na ime umanjenja vrijednosti vozila, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2005. godine pa do isplate, te da joj naknadi troškove spora.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je među parničnim strankama sporno postoji li uzročno-posljedična veza između ponašanja osiguranika vozila BMW i nastale štete na apelantičinom vozilu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da izvješće o izvršenom prekršaju nije dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je osiguranik tuženog prouzrokovao konkretnu prometnu nezgodu, jer se izvješće sastavlja prema navodima sudionika u nezgodi nakon što se nezgoda već dogodila i vizualnim opažanjem očevidne ekipe lica mjesta, također nakon prometne nezgode, a osim toga u konkretnom slučaju izvješće, odnosno „skica lica mjesta“ koja je sastavni dio izvješća, osim tragova vozila Audi, ne sadrži nikakve druge tragove, tj. nema tragova nastalih od vozila BMW. Osim toga, iz podneska koji sadrži tehničke podatke o vozilu BMW, te fotokopije police osiguranja, utvrđeno je da vozilo BMW nije imalo ABS sustav za kočenje, te bi, stoga, bilo logično da su na licu mjesta ostali tragovi kočenja vozila BMW. Međutim, kako u izvješću policije, odnosno skici lica mjesta nema tragova vozila BMW, a navedeno vozilo nema ABS sustav, to je vještak prilikom izrade nalaza uzeo usporenje vozila BMW pri kojem neće doći do nastanka tragova na kolniku, pa je zaključio da se vozilo BMW kretalo manjom brzinom od vozila Audi (prema utvrđenju vještaka prometne struke, 15 m prije slijetanja vozila Audi izvan kolnika, vozilo BMW kretalo se 68 km/h, a vozilo Audi 70 km/h, a pred slijetanje vozila Audi desno izvan kolnika, vozilo BMW kretalo se brzinom od oko 58 km/h, a vozilo Audi oko 61 km/h). Dalje je navedeno da je svjedok Jurković tvrdio u svom iskazu da je lagano kočio nakon kontakta, pa ukoliko je usporenje tog vozila bilo i manje od onog koje je vještak uzeo u pismenom nalazu, to se onda zaključuje da je brzina vozila BMW bila manja od one navedene u pismenom nalazu, kao što vještak i navodi u obrazloženju na glavnoj raspravi, a i logično je da bi se vozilo uopće zaustavilo na mjestu zaustavljanja prikazanog u skici lica mjesta da je moralo usporavati. Iskaze sudionika u nezgodi, svjedoka Keže i Jurkovića, Općinski sud nije prihvatio kao dokaz da bi osiguranik tuženog prouzrokovao prometnu nezgodu, jer osim njihove tvrdnje da je osiguranik tuženog u preticanju vozila Audi izbjegavao vozilo koje mu je dolazilo u susret (svjedocima nije poznato koje je vrste to vozilo bilo), te da je u nemogućnosti da dovrši radnju preticanja prešao na lijevu stranu i u završetku preticanja ostvario kontakt sa apelantičinim vozilom, navedeni iskazi nisu objektivizirani, jer je vještak prometne struke utvrdio da se vozilo osiguranika tuženog kretalo manjom brzinom od apelantičinog vozila, zbog čega je tehnički neodrživ nastanak prometne nezgode na način kako su ga prikazali sudionici u nezgodi.
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da na temelju izvedenih dokaza apelantica nije na jasan nedvojben način dokazala svoju tvrdnju da bi ponašanje vozila BMW bilo uzrok ove prometne nezgode, jer prema nalazu vještaka prometne struke tehnički je neodrživo da bi do nezgode došlo na način kako su to sudionici u nezgodi prikazali s obzirom na to da vještak nalazi veću brzinu apelantičinog vozila od vozila osiguranika tuženog koji vrši radnju preticanja. S obzirom na to da apelantica nije u smislu članka 126. ZPP dokazala utemeljenost tužbenog zahtjeva, Općinski sud je apelantičin tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao u izreci presude.
5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je istaknuto da je Općinski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao valjane dokaze, koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Pri tome je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud ocijenio dokaze na način kako to propisuje odredba članka 8. ZPP, a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje je žalba samo paušalno ukazala, kao ni one na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je, također, istakao da su neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi da je nalaz i mišljenje vještaka prometne struke nestručno urađen i da prilikom davanja nalaza vještak nije uzimao i analizirao iskaze sudionika u prometnoj nezgodi. Naime, vještak prometne struke je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, svoje mišljenje iznio savjesno i sukladno pravilima znanosti i vještine kada je ustvrdio da do predmetne prometne nezgode nije moglo doći na način kako to prikazuju sudionici, jer je takav način nastanka prometne nezgode tehnički neodrživ. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ocjenjujući i prihvaćajući nalaz vještaka prometne struke, te ocjenjujući ostale provedene dokaze, u smislu odredbe članka 8. ZPP, utemeljeno zaključio, suprotno neutemeljenim navodima žalbe, da apelantica, na temelju provedenih dokaza, nije uspjela dokazati utemeljenost tužbenog zahtjeva zbog čega je njezin tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
6. Apelantica je protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000306 od 8. listopada 2007. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070- 0- Rev- 08 000002 od 2. travnja 2009. godine apelantičinu reviziju odbio kao neutemeljenu.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u revizija istakla da drugostupanjski sud nije ocijenio sve relevantne žalbene prigovore, da je za njihovu ocjenu morao zakazati raspravu te ponovno izvesti dokaz vještačenjem prometne struke, na koji je i u reviziji istakla niz primjedbi, a za koje smatra da su se trebale upravo otkloniti pred drugostupanjskim sudom, s obzirom na to da to nije učinjeno pred prvostupanjskim sudom, a radi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je odredbom članka 217. stavak 1. ZPP propisano da drugostupanjski sud odlučuje u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, a stavkom 2. ovoga članka je propisano da će drugostupanjski sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede postupka pred prvostupanjskim sudom potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da drugostupanjski sud odlučuje hoće li odluku povodom žalbe donijeti u sjednici vijeća ili na raspravi, da on utvrđuje postoji li neki od razloga koji su navedeni u stavku 2. članka 217. ZPP za održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom. U konkretnom slučaju, drugostupanjski sud je, postupajući povodom apelantičine žalbe protiv prvostupanjske presude, ocjenom relevantnih žalbenih prigovora zaključio, suprotno apelantičinim tvrdnjama, da nije potrebno održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom. Naime, Kantonalni sud je smatrao da je prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno utvrdio, provedene dokaze, pa i nalaz vještaka prometne struke, pravilno ocijenio na način kako je to i propisano člankom 8. ZPP, te zaključio da nema razloga iz članka 217. stavak 2. za održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom, odnosno da je činjenično stanje utvrđeno pravilno i potpuno. S obzirom na to da drugostupanjski sud nije našao, a on po zakonu odlučuje, da je potrebno zakazivati raspravu radi donošenja odluke vezano za ocjenu žalbenog prigovora o pravilno utvrđenom činjeničnom stanu, Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljena apelantičina tvrdnja da zbog toga što nije održana rasprava pred drugostupanjskim sudom i ponovno izveden dokaz vještačenjem vještaka prometne struke počinjena povreda postupka pred drugostupanjskim sudom.
8. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je u prometnoj nezgodi oštećeno apelantičino vozilo, da je ona štetu naplatila na temelju svog kasko-osiguranja, osim franšize koja je ugovorena na 15 % vrijednosti vozila. Također je utvrđeno, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, koji je svoj nalaz dao na temelju materijalnih dokaza, te navoda stranaka o načinu nastanka nezgode, da do nezgode i nastanka oštećenja apelantičinog vozila nije došlo krivnjom vozača vozila marke BMW koji je osiguran kod tuženog. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja, a pozivom na odredbu članka 126. ZPP, sudovi su donijeli pobijanu odluku koju Vrhovni sud smatra pravilnom. Naime, odredbom članka 941. ZOO-a propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjela do iznosa osiguravačeve obveze (što je tužiteljica i učinila), dok je člankom 178. stavak 1. istog zakona propisano da se u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivo krivicom imatelja jednog vozila, primjenjuje pravilo odgovornosti po osnovi krivice. S obzirom na to da iz činjeničnog utvrđenja do kojeg su došli nižestupanjski sudovi, a kojim je revizijski sud vezan, ne proizlazi da šteta na apelantičinom vozilu potječe od drugog motornog vozila u pokretu, u konkretnom slučaju vozila BMW, odnosno proizlazi upravo suprotno, da je za nezgodu, a time i štetu, apelantica sama odgovorna, Vrhovni sud je zaključio da su primjenom odredaba članka 941, te članka 178. stavak 1, a u vezi sa člankom 177. stavak 2. ZOO-a, kao relevantnog materijalnog prava, prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno odbili apelantičin tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
9. Apelantica tvrdi da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, smatra da su pobijane presude proizvoljne i nezakonite i da je tim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeno stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da su redoviti sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, kao i da je sud proizvoljno ocijenio sve izvedene dokaze, bazirajući svoju odluku na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, koji je, prema apelantičinim navodima, nestručan i pristran. Smatra da je drugostupanjski sud trebao održati raspravu u smislu odredbe članka 217. ZPP radi pravilnog i potpunog činjeničnog stanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se temelje isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić