Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2215/09 (M.Z.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2215/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 2215/09, rješavajući apelaciju M. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900127 08 Rev od 24. ožujka 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je 9. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900127 08 Rev od 24. ožujka 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900127 04 P od 12. travnja 2007. godine obvezan je Jure Jerkić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed kuću Marles tip 412, lociranu na k.č. 46 i 47 k.o. Blizanci iz posjedovnog lista broj 247 k.o. Blizanci, zajedno sa zemljištem ustupljenim na korištenje, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu 4.131,00 KM, sve u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi posjednik nekretnine na kojoj se nalazi predmetna kuća i da je 28. rujna 1988. godine zaključio pismeni sporazum o korištenju nekretnine sa Viktorom Šifnerom, kojim je tuženi ustupio Viktoru Šifneru dio nekretnine, na kojoj je montirao svoju montažnu kuću Marles tip 412, na razdoblje od 15 godina besplatno, te je određeno da će se nakon tog roka posebnim aneksom dogovoriti o daljnjem korištenju zemljišta. Općinski sud je, dalje, naveo da je Viktor Šifner 10. ožujka 1990. godine sa apelantom zaključio kupoprodajni ugovor kojim je prodao apelantu kuću Marles tip 412 sa čvrstim temeljem, podrumom i garažom na nekretnini označenoj kao k.č. 46 i 47 k.o. Blizanci za dogovorenu cijenu od 70.000 DEM, te je ključ od objekta predao apelantu, da bi apelant 1992. godine ključ dao tuženom radi održavanja objekta. Općinski sud je istaknuo da je Viktor Šifner koristio predmetni objekt za vlastite potrebe i bio korisnik telefonskog priključka, a da je na nekretnini označenoj kao k.č. 503/3, isključivo vlasništvo tuženog, uknjiženo pravo zaloga na ime osiguranja iznosa od 60.000,00 KM po ugovoru o kreditu u korist Hercegovačke banke d.d. Mostar.
4. Općinski sud je utvrdio da se u predmetnom slučaju radi o montažnom objektu koji po svojoj prirodi formalnopravno nema status nekretnine, već se u pravnom prometu tretira kao pokretna stvar, te je stoga Općinski sud zaključio da prethodno navedeni kupoprodajni ugovor, sukladno odredbama članka 454. Zakona o obligacijskim odnosima, predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na ovoj stvari. Kako je prodavatelj Viktor Šifner prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora ključ spornog objekta predao apelantu koji je na taj način u njegovom posjedu bio od 1990. do 1992. godine, Općinski sud je zaključio da je apelant na temelju odredbe članka 39. Zakona o vlasničkopravnim odnosima stekao pravo vlasništva na predmetnoj kući, te je apelant, sukladno članku
43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ovlašten da od tuženog kao posjednika traži povrat ove individualno određene stvari.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07-0-Gž-07-
001 056 od 15. studenoga 2007. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda djelomično preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženi obvezan apelantu predati zemljište na korištenje, dok je u ostalom dijelu presuda Općinskog suda potvrđena, te je obvezan apelant platiti tuženom trošak žalbenog postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da montažni objekt po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja nekretninu nego se smatra pokretnom stvari, zbog čega ni potpisi ugovarača na ugovoru od 10. ožujka 1990. godine nisu morali biti ovjereni u sudu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao ugovorom od 10. ožujka 1990. godine steći pravo na predmetno zemljište jer je Viktor Šifner na apelanta mogao jedino prenijeti pravo vlasništva koje je imao na kući, a pravo korištenja na zemljištu prestalo je 28. rujna 2003. godine, tj. protekom 15 godina od zaključenja sporazuma od 28. rujna 1988. godine.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 900127 08 Rev od 24. ožujka 2009. godine uvažena je revizija tuženog, presuda Kantonalnog suda preinačena u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka, tako da je žalba tuženog u cijelosti usvojena i apelant je odbijen tužbeni zahtjev, te je obvezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u reviziji ukazano na sporno pravno pitanje koje se odnosi na pravnu prirodu kuće Marles tip 412, jer je taj objekt montiran na već izgrađenu garažu, podrum i tri sobe sa kupatilom sa armiranom betonskom pločom, dakle na objekt koji je od čvrstog materijala, te da se zbog toga sporni montažni objekt ne može odvojiti kao pokretna stvar i predati apelantu. Vrhovni sud je zaključio da Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo jer apelantu nije pripadalo pravo na predaju u posjed cijele kuće koja se nalazi na predmetnoj nekretnini. Vrhovni sud je naveo da su sudovi u postupku utvrdili da je sporna kuća montažni objekt i u odnosu na primjenu materijalnog prava tretirali je kao pokretnu stvar. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se ustvari radi o kući Marles tip 412 koja ima karakter nepokretne stvari, a ne pokretne, te da se za predaju u posjed kuće ili zgrade koja ima karakter nepokretne stvari primjenjuju odredbe članka 7. stavak l. Zakona o prometu nekretnina, tj. prijenosom prava vlasništva na zgradi prenosi se pravo vlasništva i na zemljištu na kojem se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za njezinu redovitu upotrebu. Vrhovni sud je smatrao utemeljenim revizijske prigovore da apelantu nije mogla biti predana u posjed kuća Marles tip 412, jer je montažni objekt Marles tip 412, kako su stranke suglasno izjavile, nadograđeni dio nekretnine koja se sastoji od podruma, garaže i tri sobe sa kupatilima, te da nije moguća demontaža bez štetnih posljedica za cijeli objekt. Kako apelant nije uredio tužbu sukladno činjenicama koje su utvrđene u postupku, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen, jer apelantu nije utvrđeno pravo na čitavu kuću koja se nalazi na označenoj parceli.
9. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud samovoljno utvrdio drugačije činjenično stanje kada je zaključio da se ne radi o montažnom objektu već o nekretnini i da se treba primijeniti članak 7. stavak 1. Zakona o prometu nekretnina. Apelant tvrdi da nije tražio utvrđenje vlasništva niti prijenos prava, već samo da mu se na temelju sporazuma vrati ključ, odnosno, preda montažni objekt. Apelant navodi da je Vrhovni sud zaključio da Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo, iako je jasno da Vrhovni sud utvrđuje novo, drugačije činjenično stanje nego što je to utvrdio Kantonalni sud, što je ne samo protuzakonito već i arbitrarno, proizvoljno ponašanje tog suda, s obzirom na to da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti revizijski sud može utvrđivati činjenice drugačije od onih koje su utvrdili niži sudovi. Kako je Vrhovni sud u svojoj presudi utvrdio drukčije činjenično stanje od činjeničnog stanja utvrđenog u nižestupanjskim presudama, apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao preinačiti presudu Kantonalnog suda jer pogrešna primjena materijalnog prava kao revizijski razlog podrazumijeva da su sve odlučne činjenice pravilno utvrđene.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da je pobijanom presudom Vrhovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije sam utvrđivao činjenično stanje, nego je sukladno svojim procesnim ovlaštenjima preinačio nižestupanjske presude primjenjujući materijalno pravo prema svojoj slobodnoj ocjeni. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić