Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2221/09 (I. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2221/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2221/09, rješavajući apelaciju Ive Sesara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Sesara podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 002105 08 U od 11. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj Up.II-09-
03-25-172/08 od 7. jula 2008. godine i rješenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Grad Mostar Odjel za urbanizam i građenje broj UPI-07/2-25-2212/06 od 3. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Sesar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002105 08 U od 11. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstva) broj Up.II-09-03-25-172/08 od 7. jula 2008. godine i rješenja Odjela za urbanizam i građenje Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel za urbanizam i građenje) broj UPI-07/2-25-2212/06 od 3. aprila 2008. godine.
2. Odjel za urbanizam i građenje je rješenjem broj UPI-07/2-25-2212/06 od 3. aprila 2008. godine odbio zahtjev apelanta koji je podnio radi izdavanja odobrenja za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta, izgrađenog na parceli pobliže označenoj u dispozitivu rješenja k.o. Mostar II (u daljnjem tekstu: predmetna parcela).
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant obratio Odjelu za urbanizam i građenje za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta, izgrađenog na predmetnoj parceli. Postupajući po zahtjevu Odjel je dopisom broj UPI-07/2-25-2212/06 od 18. januara 2008. godine zatražio od apelanta kao podnositelja zahtjeva da dostavi potrebnu dokumentaciju u roku od 15 dana od dana prijema dopisa. Kako apelant u ostavljenom roku nije dostavio traženu dokumentaciju, zahtjev je odbijen u skladu sa članom 135. Zakona o upravnom postupku («Službene novine F BiH br. 2/98 i 48/99-u daljnjem tekstu: ZUP).
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Odjela za urbanizam i građenje broj UPI-07/2-25-
2212/06 od 3. aprila 2008, Ministarstvo je rješenjem broj Up.II-09-03-25-172/08 od 7. jula 2008. godine, odbilo žalbu kao neosnovanu.
5. Odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva broj Up.II-09-03-25-172/08 od 7. jula 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 002105 08 U od 11. juna 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude je, između ostalog navedeno, da je osporenim rješenjem tuženog Ministarstva odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjela za urbanizam i građenje broj UPI-07/2-25-2212/06 od 3. aprila 2008. godine, a tim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta radi izdavanja odobrenja za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta, izgrađenog na predmetnoj parceli k.o. Mostar II. Istaknuto je da je u tužbi apelant naveo da pobija zakonitost rješenja tuženog organa (Ministarstva) iz razloga propisanih članom 12. tač. 2., 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima. Kantonalni sud je naglasio, da u tužbi apelant nije dodatno obrazložio navedene razloge tužbe, nego je u tužbi jedino istakao da on, odnosno njegovi punomoćnici nikad nisu zaprimili dopis prvostepenog organa od 18. januara 2008. godine, u kojem je od apelanta traženo da u određenom roku podnese potrebne dokaze, na osnovu kojih bi se utvrdilo činjenično stanje na kojem je utemeljen apelantov zahtjev. Dalje je navedeno da je sud zakonitost osporenog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, a na osnovu člana 34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH broj 9/05).
7. Kantonalni sud je na osnovu dokaza u spisu predmeta, istakao da se vidi da je apelant nadležnom prvostepenom organu-Odjelu za urbanizam i građenje podnio zahtjev za legalizaciju izgrađenog objekta na predmetnoj parceli. Prvostepeni organ je dopisom broj UPI-07-25-2212/06 od 18. januara 2008. godine, od punomoćnika apelanta zatražio dostavu potrebne dokumentacije, u skladu sa članom 52. Zakona o prostornom uređenju Hercegovačko-neretvanskog kantona («Narodne novine» HNK broj 4/04) i članom 135. ZUP tj. -kopiju katastarskog plana od Službe za katastar u razmjeri 1:1000, zemljišno-knjižni izvadak iz Općinskog suda u Mostaru i idejni projekt. U istom dopisu prvostepenog organa od 18. januara 2008. godine, naznačeno je da je apelant kao podnositelj zahtjeva, odnosno njegov punomoćnik, dužan traženu dokumentaciju dostaviti u roku od 15 dana od dana prijema dopisa, uz napomenu da ukoliko se tražena dokumentacija ne dostavi u ostavljenom roku, konkretan zahtjev će se riješiti prema stanju spisa. Kantonalni sud je konstatirao da je dopis prvostepenog organa od 18. januara 2008. godine, primljen u kancelariji punomoćnika apelanta 22. januara 2008. godine, što je vidljivo iz dostavnice o prijemu navedenog dopisa od 18. januara 2008. godine, a koja dostavnica se nalazi u dostavljenim spisima predmeta. Nadalje, apelant odnosno njegov punomoćnik, nije dostavio traženu dokumentaciju u naznačenom roku (odnosno traženu dokumentaciju uopće nije dostavio), te je Odjel za urbanizam i građenje kao prvostepeni organ na osnovu člana 135. stav 3. ZUP nastavio postupak i u skladu sa pravilima postupka i materijalnim propisima riješio upravnu stvar na način što je odbio zahtjev apelanta. Kantonalni sud je ocijenio da je apelant osnovano odbijen sa zahtjevom, budući da uz zahtjev nije priložio bilo kakve dokaze, niti ih je naknadno dostavio u ostavljenom roku, kojima bi dokazao osnovanost zahtjeva u kojem je tražio legalizaciju izgrađenog stambeno-poslovnog objekta. Imajući u vidu da je prvostepeni organ pravilno i zakonito odlučio o zahtjevu apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je drugostepeni organ osnovano odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, naglašavajući da «jedini navod tužbe nije tačan, tj. navod da punomoćnik apelanta nikad nije primio dopis prvostepenog organa od 18. januara 2008. godine, te je iz tog razloga i tužba apelanta neosnovana.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da je osporenim niže stupanjskim odlukama uskraćeno mu pravo na izdavanje odobrenja za legalizaciju objekta, iako je podnio zahtjev kod nadležnog organa, čime je po mišljenju apelanta onemogućeno mu da ostvari svoje temeljno pravo. Apelant smatra da «ovakvim odlučivanjem niže stupanjskih organa dolazi do povrede prava na pravično suđenje. Također, u odnosu na presudu Kantonalnog suda apelant je naveo da «se ista nije osvrnula na sve navode koji su u tužbi istaknuti, prvenstveno da se drugostepeno rješenje osporava iz razloga propisanih u članu 12. tač. 2. 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima». U odnosu na konstataciju Kantonalnog suda da apelant nije detaljno naveo razloge zbog kojih pobija osporeno rješenje, apelant je istakao «da drži obzirom da sud poznaje pravo, i nema potrebe za detaljnim obrazlaganjem, nego da se uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu jasno ima utvrditi stvarno stanje predmeta».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i način na koji su Kantonalni sud i nadležni organi uprave primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i nadležni organi uprave u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić