Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/09 (R. D.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2281/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2281/09, rješavajući apelaciju Ruže Damjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Damjanović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64-

0-P-08-003424 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64-0-P-08-003424 07 P od 31. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara podnijela je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64-0-P-08-003424 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64-

0-P-08-003424 07 P od 31. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 64-0-P-08-003424 07 P od 31. oktobra 2008. godine (stav I izreke) apelantici je naloženo da JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime isporučene električne energije plati iznos od 527,01 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.064,52 KM (stav II izreke). Apelantici je naloženo da tužitelju na ime troškova parničnog postupka, plati iznos od 84,10 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu 24. aprila 2007. godine sa tvrdnjom da ima novčano potraživanje prema apelantici koje se odnosi na neplaćene račune za potrošnju električne energije u domaćinstvu, te da je dospjeli ukupni dug apelantice prema tužitelju 4.591,53 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da, prema članu 378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanja za isporučenu električnu energije, kada je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva, zastarijevaju za jednu godinu od njihovog dospijeća. S obzirom da je apelantica u toku postupka istakla prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 378. stav 1. ZOO, Općinski sud je zaključio da su zastarjela sva potraživanja tužitelja dospjela prije 24. aprila 2006. godine. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je apelantica na ime isporučene, a neplaćene elekrtrične energije dužna platiti tužitelju dug koji nije zastario u iznosu od 527,01 KM. Odluku o troškovima postupka. Općinski sud je temelji na odredbi čl. 383, 386. stav 2. i 396. st. 1, 2. i 3. ZPP. Naime, Općinski sud je naveo da su tužitelju priznati troškovi sudske takse na tužbu u iznosu od 310,00 KM, što s obzirom na uspjeh u parnici (11%) iznosi 34,10 KM i takse na presudu u iznosu od 50,00 KM. Dakle, ukupni troškovi tužitelja su utvrđeni u iznosu od 84,10 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 64-0-P-08-003424 09 Gž od 14. maja 2009. godine kojom je odbio žalbu apelantice i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nasuprot žalbenim navodima apelantice, finansijska kartica (izvod iz poslovnih knjiga tužitelja) predstavlja dokaz o isporučenoj električnoj energiji apelantici za sporni period, kao i cijenu te isporučene električne energije. Također, Kantonalni sud je istakao da apelantica paušalno prigovara valjanosti podataka iz finansijske kartice, jer u tom pravcu ne nudi relevantne dokaze da preko njenog brojila, u spornom periodu, nije utrošena električna energija, za koju tužitelj zahtjeva da mu se plati. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelanticini žalbeni navodi kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri obračunu duga koji je zastario. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu obavezao na plaćanje iznosa od 527,01 KM, koji iznos predstavlja jednogodišnji nezastarjeli dug. Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, pravilno odmjerio i troškove postupka i u skladu s uspjehom tužitelja u postupku iste dosudio.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da odluka redovnih sudova o troškovima postupka nije pravilna jer su po njenom mišljenju sudovi, shodno uspjehu u parnici trebali priznati i njoj troškove postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu troškova postupka, primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoju odluku o troškovima postupka zasnovali na odredbama člana 386. stav 2. ZPP te su primjenom navedene odredbe obavezali apelanticu da nadoknadi tužitelju srazmjeran dio troškova s obzirom na uspjeh u parnici, u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/09 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio