Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2319/09 (NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2319/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2319/09, rješavajući apelaciju NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000307 od 7. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000165 od 15. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-

692/03-A od 3. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000307 od 7. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000165 od 15. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-692/03-A od 3. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-692/03-A od 3. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi "Sarajevo-Publishing" d.d. Sarajevo, Preduzeće za izdavanje obrazaca i nastavnih sredstava, trgovinu i usluge OINS d.d. Sarajevo i Knjižarsko-trgovinsko društvo "Knjižarstvo Masleša" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) pravni sljednici Izdavačkog preduzeća "Veselin Masleša" Sarajevo i svih OOUR-a i RO-a u okviru SOUR-a "Veselin Masleša" Sarajevo, te da se slijedom toga utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji-prijenosu prava raspolaganja od 8. juna 1984. godine, kojim je OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo prodala-prenijela pravo raspolaganja na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica Sime Milutinovića broj 10 (u zgradi izgrađenoj na k.č. 37 upisanoj u zk. ul. broj XXXVII/1 k.o. Sarajevo) na apelanta za kupoprodajnu cijenu od 4.150.000,00 YU dinara, koja je u cijelosti isplaćena, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude u zemljišnim knjigama izvrši prijenos prava vlasništva-raspolaganja sa Izdavačkog preduzeća "Veselin Masleša" na apelanta sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da su tuženi pravni sljednici Izdavačkog preduzeća "Veselin Masleša" Sarajevo. Općinski sud je, dalje, naveo da je nakon izvršenog uvida u zk. ul broj XXXVII/1 k.o. Sarajevo utvrdio da je predmetni stan, koji se nalazi na drugom spratu zgrade izgrađene na k.č. broj 37, izuzet od nacionalizacije, te da je upisan kao društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, sa pravom korištenja u korist Izdavačkog preduzeća "Veselin Masleša" Sarajevo. Takođe, Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u ugovor o zakupu od 27. maja 1980. godine utvrdio da su predmetni ugovor zaključili RO "Veselin Masleša" Sarajevo, OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac, te da su predmet tog ugovora bile poslovne prostorije koje se nalaze u Sarajevu, ulica Sime Milutinovića broj 10. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na period od 10 godina (od 15. oktobra 1980. do 15. oktobra 1990. godine), te da nema dokaza da je ugovor raskinut prije isteka roka na koji je zaključen. Pri tome, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 30. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da se ugovor o zakupu koji je zaključen na određeno vrijeme, po isteku vremena na koji je zaključen, smatra prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupoprimac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 30. stav 2. istog zakona propisano da se smatra da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koji je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupoprimac preda prostorije. Općinski sud je zaključio da iz naprijed navedenog proizlazi da apelant koristi predmetni stan-poslovni prostor po osnovu ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme.

4. Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke nakon pregleda dokumentacije u sudskom spisu, kao i dokumentacije Zavoda za platni promet FBiH, konstatovao da ne postoji dokumentacija iz koje bi se moglo vidjeti da je sa apelantovog žiroračuna izvršena uplata po zaključenom ugovoru o kupoprodaji u iznosu od 4.150.000,00 YU dinara na žiroračun RO "Veselin Masleša" Sarajevo, OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo. Takođe, Općinski sud je naveo da iz potvrde AFIP-a Sarajevo od 27. juna 2002. godine nije vidljivo da je apelant izvršio uplatu kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor. Općinski sud je, dalje, naveo da iz izjave svjedoka Alije Velića od 18. marta 1991. godine proizlazi da mu je kao predsjedniku Poslovodnog odbora SOUR-a "Veselin Masleša" bilo poznato da je prilikom diobe Izdavačkog preduzeća "Veselin Masleša" Sarajevo predmetni stan pripao u vlasništvo OOUR "Trgovina na veliko" SOUR "Veselin Masleša", kao i da je taj OOUR predmetni stan prodao apelantu, te da je naplatio kupoprodajnu cijenu. Međutim, Općinski sud je naveo da je svjedok Alija Velić u iskazu koji je dao u toku postupka pred tim sudom izričito negirao da je navedenu izjavu potpisao. Naime, navedeni svjedok je izjavio da je vjerovatno iskorišten jedan od njegovih blanko potpisa (za koji je vještak grafolog utvrdio da je autentičan), te da je tekst izjave naknadno dopisan. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je navedeni svjedok u svom iskazu koji je dat pred tim sudom izjavio da ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora nije potpisan, da nije isplaćena kupoprodajna cijena, te da OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo nije ni mogla takav ugovor zaključiti jer je predmetni poslovni prostor diobnim bilansom pripao OOUR "Export-import" Sarajevo. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je svjedok Alija Velić ostao pri svom iskazu i nakon suočenja sa svjedokom Besimom Avdagićem koji je u svom iskazu naveo da je u njegovom prisustvu Alija Velić potpisao spornu izjavu. Takođe, svjedok Besim Abdagić je izjavio da je bio direktor i glavni i odgovorni urednik kod apelanta od 1988. godine, te da mu je prilikom predaje dužnosti od ranijeg direktora rečeno da je predmetni poslovni prostor apelantovo vlasništvo i da ništa nije sporno u vezi s tim. Općinski sud je naveo da je svjedok Svetozar Dabić, koji je bio direktor jednog od sektora OOUR-a "Trgovina-pribor i mehanografija" u periodu od 1971. do 1983. godine, a nakon toga direktor tog OOUR-a do 1988. godine, u iskazu koji je dao pred tim sudom izjavio da sporni poslovni prostor nije prodat apelantu, jer je u to vrijeme bila zabranjena prodaja takvih poslovnih prostora, te da mu je poznato da je apelant koristio predmetni poslovni prostor, ali da ne zna po kojem osnovu. Međutim, Općinski sud je naveo da je navedeni svjedok ranije u toku postupka na zapisnik od 17. aprila 1991. godine izjavio da su sporne prostorije date u zakup apelantu, a da je nakon 1984. godine kada su prestale zabrane investicionih ulaganja sačinjen kupoprodajni ugovor, te da je on potpisao taj ugovor. Takođe, Općinski sud je naveo da je svjedok Sead Ljuhar izjavio da je radio u preduzeću "Veselin Masleša" od 1980. do 1986. godine, da je predmetni stan adaptiran kao poslovni prostor, te da je kao takav korišten, a da mu nije poznato da je predmetni poslovni prostor prodat apelantu. Općinski sud je naveo da na osnovu iskaza saslušanih svjedoka nije mogao utvrditi činjenicu da je zaključen pismeni ugovor o kupoprodaji-prijenosu prava raspolaganja između OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo i apelanta, niti činjenicu da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 4.150.000,00 YU dinara, kao ni činjenicu da je OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo u spornom periodu bio ovlašten za zaključenje takvog ugovora. Naime, Općinski sud je ukazao da su iskazi saslušanih svjedoka kontradiktorni, da je svjedok Svetozar Dabić u toku postupka potpuno izmijenio ranije dat iskaz, te da iskaz Besima Avdagića nije dovoljno ubjedljiv, s obzirom na to da nije u saglasnosti sa drugim dokazima, te budući da o postojanju spornog ugovora i uplati ne postoje nikakvi materijalni dokazi. Imajući u vidu da apelant u predmetnom postupku nije ponudio dokaz da je OOUR "Trgovina na veliko" Sarajevo imao ovlaštenje za zaključenje spornog ugovora, tj. da je u to vrijeme bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom prostoru, zatim dokaz o postojanju pismenog ugovora o kupoprodaji (jer se radi o formalnom ugovoru), niti dokaz o uplati kupoprodajne cijene, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Pž-06-000165 od 15. avgusta 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelant predmetni poslovni prostor koristi po osnovu ugovora o zakupu od 27. maja 1980. godine, koji nije raskinut nakon isteka roka na koji je zaključen. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant koristi predmetni poslovni prostor po osnovu ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 30. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Kantonalni sud je ukazao da, osim toga, apelant u toku postupka nije ponudio dokaz o posjedovanju ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora niti dokaz da je izvršio uplatu kupoprodajne cijene. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao samo na osnovu iskaza svjedoka koji su međusobno protivrječni utvrditi da je apelant zaista kupio predmetni poslovni prostor, odnosno da je postao vlasnik tog prostora. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o učinjenim povredama parničnog postupka, budući da je prvostepeni sud izveo dokaze po prijedlogu stranaka, te ocijenio te dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i iscrpne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje predmetnog spora, koje kao takve u cijelosti prihvata i taj sud.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000307 od 7. maja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu propisano da ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, vraćanje te nepokretnosti se može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant smatra da je postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer su protekli rokovi u kojima se moglo tražiti vraćanje tog poslovnog prostora od apelanta. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant u konkretnom slučaju koristi predmetni stan-poslovni prostor na osnovu valjanog pravnog posla, tj. na osnovu ugovora o zakupu od 27. maja 1980. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je ugovor o zakupu bio zaključen na period od 10 godina, da nije raskinut prije isteka roka na koji je zaključen, niti nakon isteka tog roka, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se taj ugovor smatra ugovorom o zakupu na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 30. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije ponudio dokaze o postojanju ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, niti dokaze da je isplatio kupoprodajnu cijenu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude isticao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je zaključen ugovor o kupoprodaji-prijenosu prava raspolaganja na predmetnom stanu, koji je u cijelosti izvršen, budući da to jasno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Takođe, apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude, ukazao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant navodi da je u neprekidnom posjedu predmetnog stana-poslovnog prostora od zaključenja ugovora o kupoprodaji-prijenosu raspolaganja od 8. juna 1984. godine. S obzirom na to, apelant smatra da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni rok od pet godina za podnošenje zahtjeva za predaju u posjed u smislu člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, te da je stoga postao vlasnik predmetnog stana-poslovnog prostora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2319/09 (NITP "Zadrugar" d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio