Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2333/09 (M.B.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2333/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2333/09, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000170 od 7. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-448/03 od 19. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000170 od 7. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-448/03 od 19. septembra 2007. godine.
2. Apelant je 26. avgusta 2002. godine podnio tužbu Opštinskom sudu u Ključu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) protiv Senade Bajrić rođ. Burzić (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja ugovora o poklonu.
3. Presudom Opštinskog suda broj P-71/02 od 22. januara 2003. godine poništen je ugovor o poklonu zaključen između apelanta kao poklonodavca, s jedne strane, i Alise Bajrić i maloljetnog Adnana Bajrića kao poklonoprimaca, s druge strane, ovjeren u ovom sudu pod brojem OV-2620/01 od 4. decembra 2001. godine, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
4. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da su apelant preko tužene kao svog punomoćnika i njihova zajednička djeca Alisa i maloljetni Adnan putem svog punomoćnika zaključili ugovor o poklonu kojim je apelant kao poklonodavac poklonio njihovoj zajedničkoj djeci sa dijelom jedne polovine svoju imovinu, bliže preciziranu u obrazloženju presude, te da su u vrijeme zaključenja ovog ugovora apelant i tužena bili u braku, ali je njihova bračna zajednica bila faktički prekinuta jer nisu zajedno živjeli zbog poremećenih bračnih odnosa, da bi brak bio razveden pravosnažnom presudom ovog suda broj P-43/02 od 18. juna 2002. godine. Opštinski sud je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je glavni cilj i svrha zaključivanja predmetnog ugovora o poklonu bio onemogućavanje izvršenja povjerilaca i izvršavanje pravosnažne presude suda broj P-52/92, a ne da se njihovoj djeci kao ugovaračima pribavi imovinska korist na teret apelantove imovine zbog dobročinstva, jer kod apelanta kao poklonodavca nije postojala volja da se pokloni, odnosno, animus donandi . Opštinski sud je zaključio da je predmetni ugovor nedozvoljen jer je cilj i namjera stranaka bila da se zaključenjem ovog ugovora o poklonu onemogući i spriječi izvršenje i time izigraju pravila Zakona o izvršnom postupku, te da je to protivno načelima savjesnosti i poštenja u zasnivanju obligacionih odnosa iz člana 12 i načelu zabrane zloupotrebe prava iz člana 13 Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je Opštinski sud, na osnovu člana 111 Zakona o obligacionim odnosima, poništio predmetni ugovor o poklonu, jer mu je nedostajalo prave istinite volje apelanta kao ugovorne strane da učini poklon drugoj ugovornoj strani. Opštinski sud je odbio prigovor tužene da nije trebala da bude tužena jer nije bila ugovorna strana jer je tužena zaključila ugovor kao apelantov punomoćnik i kao zakonski zastupnik maloljetnog Adnana Bajrića kao jednog od poklonoprimaca, tako da je radila u ime i jedne i druge ugovorne strane, te je istovremeno zajedno sa apelantom učestvovala u pronalaženju načina kako da se na najbolji mogući način imovina sa apelanta prebaci na treće lice kako se ne bi sproveo postupak izvršenja na apelantovoj imovini.
5. Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-448/03 od 19. septembra 2007. godine uvažena je žalba tužene i presuda Opštinskog suda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i odluka o troškovima parničnog postupka potvrđena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice, ali je na tako utvrđene odlučne činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je, dalje, naveo da tužena na osnovu predmetnog ugovora o poklonu nije stekla ni prava ni obaveze jer nije ugovorna strana, pa nije imala stvarnu legitimaciju da bude tužena u ovom postupku. Kako tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te činjenica da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupala kao apelantov punomoćnik nije mogla uticati na pasivnu legitimaciju.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000170 od 7. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. Umjesto posebnog obrazloženja ove presude, Vrhovni sud se, primjenom odredbe iz člana 376 ranijeg Zakona o parničnom postupku, pozvao na razloge presude Kantonalnog suda.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da je pod prinudom i prijetnjom prijatelja svoje tadašnje supruge-tužene dao tuženoj punomoć kojom je bila ovlašćena da raspolaže s njegovom imovinom s ciljem zastupanja firme koju je apelant imao u Beču, te da je na osnovu te punomoći tužena zaključila predmetni ugovor o poklonu. Apelant, dalje, navodi da je nakon što je saznao za predmetni ugovor, 22. maja 2002. godine sačinio pismenu izjavu o povlačenju punomoći koju je dostavio Opštinskom sudu, Poreskoj upravi Ključ i punomoćniku tužene, te je nakon toga podnio tužbu protiv tužene. Apelant tvrdi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu vodili računa o zloupotrebi punomoći, koju je blagovremeno povukao i obavijestio sud, te da nisu vodili računa da su svojim odlukama lišili apelanta prava na dom, koje mu je zagarantovano članom 8 Evropske konvencije, te činjenici da je apelant, u vrijeme davanja punomoći, kao i sad, lice sa smanjenim psihičkim sposobnostima zbog utvrđenog postratnog sindroma, s čime su bili upoznati.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na dom isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava tih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, sem ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na dom, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić