Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/09 (N. I.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2389/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2389/09, rješavajući apelaciju Nijaza Ibrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Ibrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

361/04 od 26. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-372/03 od 31. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice broj 12-06/4-23-10/03 od 10. novembra 2003. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/8-23-5860/99 od 3. decembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nijaz Ibrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Sead i Jasmina Sarihodžić, advokati iz Tuzle, podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-361/04 od 26. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-372/03 od 31. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 12-06/4-23-10/03 od 10. novembra 2003. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05-02/8-23-5860/99 od 3. decembra 2002. godine.

2. Rješenjem Dioničkog društva u mješovitoj svojini «Izocijanatna hemija TDI» Tuzla broj SM/SH 9-14-18 od 4. jula 1994. godine apelantu je namjenski kao rukovodiocu radne jedinice Proizvodnja, dodijeljen trosoban stan u Tuzli u ulici Goste Lazarevića 192/VII (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je 23. septembra 1994. godine sa SIZ-om stanovanja u Tuzli zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Ugovor o korištenju stana obnovljen je 7. decembra 1999. godine.

3. Komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stanova pri Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona je 24. oktobra 2002. godine izvršila kontrolu Ugovora o korištenju stana koji koristi apelant i utvrdila da je Ugovor obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01 i 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), budući da se radi o stanu koji je napustio raniji nosilac stanarskog prava Slavko Ćulum a nije podnio zahtjev za povrat stana.

4. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 05-2/8-23-5860/99 od 3. decembra 2002. godine poništen je akt Službe za stambeno-komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla broj 05-02/8-23-5860/99 od 7. decembra 1992. godine kojim je obnovljen Ugovor o korištenju stana broj 841/94 od 23. septembra 1994. godine, zaključen između SIZ-a stanovanja i apelanta za predmetni stan. U stavu II dispozitiva ovog rješenja je navedeno da će po pravosnažnosti rješenja Komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana izvijestiti nadležnog pravobranioca koji će pokrenuti postupak pred nadležnim sudom radi poništenja ugovora o otkupu stana, a o apelantovim pravima će se odlučiti nakon pravosnažnog okončanja postupka poništenja ugovora o kupoprodaji stana.

5. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 12-06/4-23-10/03 od 10. novembra 2003. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 3. decembra 2002. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da iz podataka spisa proizlazi da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nije podnio zahtjev za povrat stana u posjed. U postupku kontrole ugovora o apelantovom korištenju stana, Komisija je zaključila da ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja ne ispunjava uvjete za obnovu u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, jer se radi o napuštenom stanu za koji nije podnesen zahtjev za povrat stana. Osim toga, kako je dalje navedeno, nisu ispunjeni uvjeti za obnovu ugovora predviđeni navedenim zakonom i Uputstvom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, u odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano je da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, a osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. Ova odredba se primjenjuje, kako je dalje obrazloženo, bez obzira na to da li je stan proglašavan napuštenim ili ne, te su stoga neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na status stana. Imajući u vidu činjenicu da se radi o stanu za koji nije blagovremeno podnesen zahtjev za povrat, apelant je imao pravo podnijeti zahtjev za obnovu nadležnom organu, u skladu sa čl. 2. stav 4, 18. e) i 18. f) Zakona o prestanku primjene. Budući da je u postupku kontrole predmetnog ugovora Komisija za kontrolu utvrdila da apelant ne ispunjava uvjete za obnovu shodno važećim propisima čl. 18.e) i 18.f) Zakona o prestanku primjene, a u kojima su propisani uvjeti čije je ispunjenje neophodno da bi se neki ugovor mogao obnoviti, to je pravilna odluka prvostepenog organa kada je utvrdio da je ugovor koji je apelant zaključio ništav i da ne ispunjava uvjete za obnovu.

6. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja drugostepenog organa uprave od 10. novembra 2003. godine. Presudom broj U-372/03 od 31. marta 2004. godine apelantova tužba je odbijena. Kantonalni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe, te donio odluku kojom je apelantovu tužbu odbio, nalazeći da je pobijano rješenje zakonito i pravilno. Naime, prema Uputstvu o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, propisano je da ukoliko u toku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora, koji se provodi u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, Komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona o prestanku primjene, koje su bile na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen, Komisija dostavlja odluku nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane koji provode postupak prema odredbama Zakona o upravnom postupku. U konkretnom slučaju, Komisija je prilikom izvršene kontrole ugovora (kontrola izvršena 24. oktobra 2002. godine) utvrdila da je predmetni ugovor zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbi člana 18.c. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene jer se radi o napuštenom stanu (koji je raniji NSP napustio i nije podnio zahtjev za povrat), što jasno upućuje na zaključak da apelant nije ispunjavao uvjete za obnovu ugovora o korištenju stana. Organi uprave su, kako je zaključio Kantonalni sud, pravilno postupili (tačka 11. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana) kada je predmetni ugovor poništen, odnosno stavljen van snage.

7. Vrhovni sud je Presudom broj Už-361/04 od 26. februara 2009. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, kako je naveo Vrhovni sud, jasno proizlazi da apelant nema pravo na novi ugovor odnosno obnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa SIZ-om stanovanja u Tuzli 23. septembra 1994. godine, jer je predmetni stan bio proglašen napuštenim a raniji NSP nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je poništen akt Službe za stambene i komunalne poslove od 7. decembra 1999. godine kojim je apelantu ugovor obnovljen. Osim toga, odredbom člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene propisano je da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine (bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne) prestaje da važi. Kako je prema citiranim odredbama prestao važiti ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja, čime je prestalo i stečeno stanarsko pravo, a apelant imao status privremenog korisnika bez prava na alternativni smještaj, to mu prema navedenim zakonskim odredbama ne pripada pravo na novi ugovor o korištenju stana, odnosno nema pravo na obnovu ranijeg ugovora o korištenju stana (član 18. c. st. 1. i 2. navedenog Zakona). Stoga su, kako je zaključio Vrhovni sud, rješenja prvostepenog i drugostepenog organa kao i prvostepenog suda pravilna i zasnovana na važećim propisima.

8. Apelant smatra da mu je odlukama donesenim u upravnom postupku i upravnom sporu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je činjenično stanje u konkretnom slučaju ukazivalo na drugačiju primjenu materijalnog prava jer Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene u izmijenjenoj formi omogućava sticanje stanarskog prava u slučaju da je «sadašnji korisnik bio prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen». Apelant tvrdi da je materijalno pravo očigledno pogrešno primijenjeno na njegovu štetu, da mu je kao rukovodiocu firme u kojoj je zaposlen kao prvom nosiocu stanarskog prava dodijeljen kadrovski stan u kojem je kao korisnik bez ugovora o korištenju i statusa nosioca stanarskog prava stanovao Slavko Ćulum.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja organa uprave odbijena kao neosnovana. U odredbi člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene, kako su naveli redovni sudovi, propisano je da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine (bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne) prestaje da važi, a time i ugovor koji je apelant zaključio 1994. godine. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2389/09 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio