Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/09 (K. Č.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2392/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 2392/09, rješavajući apelaciju Krunoslava Čovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krunoslava Čovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 015708 08 Gž od 28. svibnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 015708 03 P od 15. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Krunoslav Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić, podnio je 24. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 015708 08 Gž od 28. svibnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 015708 03 P od 15. svibnja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 015708 03 P od 15. svibnja 2008. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate, tužena je obvezana apelantu na ime neisplaćenih plaća i manje isplaćenih plaća isplatiti određene novčane iznose za određena razdoblja, sve pobliže precizirano u izreci presude, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.640,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostaloga, naveo da uvidom u Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću odbrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a) proizlazi da ga je donio i potpisao ministar Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO), a da iz Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a, proizlazi da su ga donijeli i potpisali ministar i zamjenik ministra FMO-a. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je istakao da je odredbom članka 28. stavak 2. tada važećeg Zakona o obrani Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 15/96, 23/02 i 28/03) bilo propisano da ministar obrane, uz suglasnost zamjenika ministra obrane, donosi propise za koje je opunomoćen i izdaje obvezne stručne upute za izvršenje poslova iz stavka 1. tog članka. Također, sud je konstatirao da iz odredbe članka 2. Sporazuma između tužene i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći tuženoj, odnosno FMO-u, proizlazi da se predmetna financijska pomoć odnosi isključivo na plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika. Prvostupanjski sud je naveo da se, prema odredbi članka 130. a u vezi sa člankom 168. stavak 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), plaće u tijelima uprave i službama za upravu utvrđuju razvrstavanjem u platne razrede (propisivanjem koeficijenta) ili na drugi način određen zakonom i drugim propisom. Isto tako, Općinski sud je istakao da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 16. studenoga 1996. godine bio primljen u aktivnu vojnu službu i raspoređen u II gardijsku brigadu na dužnost izvidnika, kao i da mu je prestala profesionalna vojna služba u FMO-u 31. ožujka 2002. godine.

4. Također, prvostupanjski sud je naveo da se u pogledu isplate plaća za razdoblje od 1. ožujka 2001. godine pa do 15. lipnja 2001. godine radi o razdoblju u kojem su jedinice HVO-a istupile iz sastava oružanih snaga tužene, a povodom proglašavanja Samouprave HRHB, te da je to općepoznata činjenica koja se ne treba dokazivati, prema odredbama članka 125. stavak 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06; u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, sud je istakao da je apelant bio pripadnik jedinice HVO-a, te da je za ostvarivanje prava na plaću u spornom razdoblju morao dokazati da je radio kod organa tužene, odnosno u Oružanim snagama Federacije BiH, a što nije dokazao u predmetnom postupku. Zatim, Općinski sud je konstatirao da iz apelantovog iskaza proizlazi da je on u spornom razdoblju radio u jedinici HVO-a koja je istupila iz Oružanih snaga Federacije BiH, te da nakon povratka jedinica HVO-a u sastav Oružanih snaga Federacije BiH, tužena nije apelantu otkazala ugovor o radu niti je priložila u spis bilo kakav akt kojim je reguliran apelantov status u navedenom razdoblju. Isto tako, sud je naveo da apelantov radni odnos kod tužene nije prestao ni u navedenom razdoblju, te da mu pripada određena naknada sukladno odredbama članka 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se, prema članku 168. stavak 4. tog Zakona, primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga tužene, ako zakonom i drugim propisima nije drugačije određeno. Shodno tome, prvostupanjski sud je konstatirao da je odredbom članka 164. stavak 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da se na pitanje plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena navedenim zakonom, primjenjuju opći propisi i kolektivni ugovori, te da kada se odredbe članka 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama dovedu u vezu sa odredbama čl. 68, 69. i 72. Zakona o radu Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) proizlazi da apelantu u navedenom razdoblju pripada pravo na naknadu plaće u visini najniže plaće predviđene člankom 5. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00), što znači 55 % prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Na kraju, Općinski sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještakinje Nevenke Sušac, a kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je dan stručno, objektivno i sukladno pravilima struke, našao da je tužena ostala u obvezi da apelantu isplati određene novčane iznose za određena razdoblja, sve pobliže precizirano u izreci presude, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 015708 08 Gž od 28. svibnja 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i Presuda Općinskog suda broj 07 58 P 015708 03 P od 15. svibnja 2008. godine potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostaloga, naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari apelant svoj postavljeni tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi precizirao, prema nalazu vještakinje financijske struke Nevenke Sušac. Drugostupanjski sud je istakao da je prvostupanjski sud udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu u potpunosti dosudivši apelantu određene novčane iznose za određena razdoblja, sve precizirano u izreci prvostupanjske presude, dok mu je za razdoblje od 1. ožujka 2001. godine pa do 15. lipnja 2001. godine dosudio naknadu plaće jer je utvrdio da apelant tada nije radio zbog istupanja jedinica HVO-a iz Oružanih snaga Federacije BiH, a sve zbog događanja oko proglašenja Samouprave HRHB. Na kraju, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud visinu novčanih naknada pravilno utvrdio, da je dao valjane razloge koje je prihvatio i taj sud kako se ne bi nepotrebno ponavljao, te da je slijedom svega izloženoga drugostupanjski sud, na temelju članka 226. ZPP, riješio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Apelant obrazlaže kronološki tijek postupka i ističe da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovog navedenog prava zato što je očito da drugostupanjski sud nije na ispravan način tumačio njegovu žalbu na dio prvostupanjske presude. Također, apelant, između ostaloga, navodi da nije točna konstatacija drugostupanjskog suda da je usvojen cjelokupni precizirani tužbeni zahtjev, sačinjen na temelju nalaza vještaka financijske struke, jer upravo sam sud u prvostupanjskoj presudi konstatira da preko dosuđenog iznosa odbija apelantov tužbeni zahtjev, čime prvostupanjska i drugostupanjska presuda dolaze u potpunu kontradiktornost jedna u odnosu na drugu. Shodno navedenom, apelant smatra da je precizirani tužbeni zahtjev trebao biti usvojen u cijelosti, a nikako djelomično, pa je u tom pobijanom dijelu i prvostupanjska presuda ostala nekompletna, nedorečena i na zakonu neutemeljena, a što je potvrdio i drugostupanjski sud. Apelant ukazuje i na činjenicu da nije jasno iz kojeg razloga se, ne samo u konkretnom slučaju već i u drugim slučajevima, ne primjenjuje Pravilnik HVO-a, s obzirom na to da on nikada nije prestao važiti. Shodno tome, apelant tvrdi da bi slijedom navedenoga Ustavni sud trebao uvažiti njegove navode i naložiti nižestupanjskim sudovima da prilikom obračuna plaća primjenjuju Pravilnik HVO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1804/08 od 27. listopada 2010. godine i AP 2582/08 od 12. listopada 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/09 (K. Č.) | Sudska praksa | Aktio