Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2400/09 (I. K.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2400/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2400/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Kavazovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kavazovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001178 od 16. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Kavazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grivica, Općina Banovići, kojeg zastupa Zlatan DŽ. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001178 od 16. juna 2009. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo, «Elektrodistribucija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga – neovlaštene potrošnje električne energije, v. sp. 1.140,00 KM, Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj Mal. 360/04 od 21. juna 2007. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime duga – neovlaštene potrošnje električne energije isplati iznos od 1.140,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obustavljen je izvršni postupak i ukinuto je Rješenje Općinskog suda o izvršenju broj I-4734/04 od 14. novembra 2003. godine, te je obavezan tužitelj da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.040,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je 26. aprila 2004. godine zaprimio tužiteljev prijedlog za prinudno izvršenje protiv apelanta radi naplate duga u iznosu od 1.140,00 KM. Sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-4734/04 od 14. novembra 2003. godine na koje je apelant blagovremeno uložio prigovor, te je Rješenjem Općinskog suda broj I-4734/04 od 26. aprila 2004. godine odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom pa je postupak nastavljen po pravilima Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju se dalje navodi da je nakon provedenih dokaza koje su predložili tužitelj i apelant (tuženi) nesporno utvrđeno da je sa brojila apelantovog domaćinstva broj 3290373, putem produžnog kabla, vršeno napajanje uređaja u kompleksu bazena «Kavazović» čiji je vlasnik Zehrudin Kavazović, apelantov sin. To su u Zapisniku o neovlaštenoj potrošnji električne energije broj 31/4 od 20. juna 2002. godine konstatirali radnici tužitelja, a isto su potvrdili u svojim iskazima svjedoci Amir Sarajlić, Nihad Mehmedović i Samir Ikanović koji su kao tužiteljevi zaposlenici na licu mjesta utvrdili neovlaštenu potrošnju električne energije. Sud je utvrdio da je tužitelj ispostavio apelantu račun broj 7/02 od 28. juna 2002. godine za neovlaštenu potrošnju električne energije u iznosu od 1.030,00 KM, kao i račun broj 07-T/02 od 28. juna 2002. godine za troškove prouzrokovane neovlaštenom potrošnjom u iznosu od 110,00 KM koje apelant nije platio. Sud je, odlučujući o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije apelanta (tuženog), zaključio da je on osnovan. Naime, iz izvedenih dokaza i izjava svjedoka proizlazi da je neovlaštenu potrošnju vršio vlasnik bazena «Kavazović» a ne apelant sa čijeg brojila je izvršeno priključenje. Sud je zaključio da apelant nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, zbog čega je odbio u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev i odlučio kao u dispozitivu presude. S obzirom na to da je tužitelju odbijen tužbeni zahtjev, sud je presudom ukinuo rješenje o izvršenju i naložio obustavu izvršnog postupka, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. ZPP.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-001178 od 16. juna 2009. godine uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga za neovlaštenu potrošnju električne energije isplati iznos od 1.140,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Istom presudom odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova prvostepenog i žalbenog postupka kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 108. stav 1. tačka 7. Općih uvjeta za isporuku električne energije («Službene novine FBiH» broj 35/99; u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva i trošenje električne energije za nedopuštenu namjenu potrošnje radi sticanja koristi. Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog suda, sa apelantovog brojila je vršeno napajanje rashladnih uređaja u kompleksu bazena «Kavazović» čiji je vlasnik Zehrudin Kavazović. Na ovaj način apelant nije koristio električnu energiju za potrebe svog domaćinstva već za potrebe objekta drugog lica, što, u smislu citiranog člana 108. stav 1. tačka 7. Općih uvjeta predstavlja trošenje električne energije za nedopuštene namjene. Stoga je apelant, suprotno stavu prvostepenog suda, pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i dužan je tužitelju isplatiti potraživani iznos duga za neovlaštenu potrošnju električne energije u skladu sa odredbom člana 109. Općih uvjeta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu. S obzirom na to da u spisu predmeta nema dokaza da je tužitelj izvršio uplatu takse na tužbu, presudu i žalbu, Kantonalni sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu ovih troškova, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbio u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP.

5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je analizirao osporenu i prvostepenu presudu, te je naglasio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju. Naime, apelant smatra da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari kao vlasnik brojila sa kojeg je izvršeno priključenje na objekt bazena koji je u vlasništvu treće osobe koja nije obuhvaćena predmetnom tužbom. Dalje se navodi da tužitelj ničim nije dokazao da je apelant «uopće znao, a kamoli da je dao svoj pristanak da, navodno, vlasnik bazena «Kavazović» izvrši neovlašteno pripajanje na njegovo brojilo». Također, apelant ističe da ne postoji bilo kakav valjan i prihvatljiv pravni osnov (eventualna pravomoćna presuda) za obvezivanje apelanta da plati navodni dug tužitelju. U vezi sa povredom zabrane diskriminacije apelant navodi da je «drugostupanjski sud, bez ikakvog činjeničnog i pravnog utemeljenja, suprotno načelu nepristrasnosti i objektivnosti stao na stranu tužitelja, kao javnog preduzeća, šikanirajući tuženika i kroz ovakvu odluku izloživši ga šteti i umanjenju imovine, a kroz obvezivanje da plati eventualni dug treće osobe za koji on ne odgovara, niti može odgovarati ni po jednom osnovu propisanom odredbama Zakona o obveznim odnosima (ne postoji ni ugovorna, ni objektivna, a ni odgovornost nastala izvršenjem kaznenog djela)». Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati drugostepenom sudu da donese novu odluku, te da mu se naknade troškovi nastali pred redovnim sudovima kao i troškovi koji se odnose na sastav apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Također, vezano za povredu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2400/09 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio