Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/09 (A. K.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Suvlasništvo
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2421/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2421/09, rješavajući apelaciju Ane Kudra, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Kudra podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-Rev-07-000 865 od 13. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001 191 od 27. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-116/2004 od 22. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Kudra (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 25. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-07-000 865 od 13. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001 191 od 27. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-116/2004 od 22. aprila 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-116/2004 od 22. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001 191 od 27. aprila 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem zajedničkog sticanja u braku sa tuženim Ostojom Kudrom (u daljnjem tekstu: tuženi) postala suvlasnik sa ½ dijela na nekretnini-stanu, pobliže opisanom u izreci presude, te da se tuženi obaveže da joj izda tabularnu ispravu podobnu za upis njenih suvlasničkih prava. Istom presudom je utvrđeno da je apelantica, temeljem zajedničkog sticanja u braku sa tuženim, suvlasnik sa ½ dijela na pokretnim stvarima pobliže označenim u izreci presude. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 185,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud u toku postupka utvrdio da su apelantica i tuženi živjeli u vanbračnoj zajednici od 1999. godine, da su brak zaključili 6. marta 2001. godine, te da je taj brak razveden pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-53/04 od 3. septembra 2004. godine. Zatim je utvrđeno da je predmetni stan dodijeljen tuženom po osnovu radnog odnosa, odlukom VP „Sava“ Gradiška od 27. marta 2001. godine, te da ga je tuženi 7. februara 2003. godine otkupio na osnovu ugovora zaključenog sa davaocem stana na korištenje. Apelantica je tuženom dala saglasnost da može otkupiti premetni stan. Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke zaposlene i to apelantica u Domu zdravlja Gradiška gdje ostvaruje mjesečnu plaću u iznosu od 180,00 KM i topli obrok u iznosu od 80,00 KM, a tuženi u VP „Sava“ sa mjesečnom plaćom u iznosu od 400,00 KM. Također je utvrđeno da su se tokom trajanja bračne zajednice oboje kreditno zaduživali i to apelantica 19. decembra 2002. godine u iznosu od 2.000,00 KM, a apelant 21. decembra 2002. godine u iznosu od 5.000,00 KM. Prema iskazu parničnih stranaka, apelantica je novac dobijen po osnovu kredita uložila u kupovinu pokretnih stvari, dok je tuženi novcem dobijenim po osnovu kredita otplatio kupoprodajnu cijenu stana. Tuženi je, zajedno sa svojom djecom, kćerkama rođenim 1979. i 1987. godine, prethodno živio u dvosobnom stanu iz kojeg je deložiran, te je sa apelanticom zasnovao faktičku zajednicu života četiri mjeseca prije nego što mu je dodijeljen predmetni stan, a do dodjele tog stana živjeli su u apelanticinom iznajmljenom stanu. Nakon dodjele predmetnog stana apelant je sa kćerkama preselio u taj stan, dok je apelantica ostala da živi u iznajmljenom stanu koji je i ranije koristila.

4. Na ovako utvrđenom činjeničnom stanju Osnovni sud je zasnovao zaključak da sporni stan ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka nego posebnu imovinu tuženog, koji ga je otkupio plativši kupoprodajnu cijenu i upisavši pravo vlasništva u odgovarajućim javnim evidencijama, te je u tom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbio. U pogledu zahtjeva da se utvrdi apelanticino suvlasništvo na pokretnim stvarima, kao bračnoj tekovini, Osnovni sud je smatrao da je ovaj apelanticin zahtjev osnovan, te ga je usvojio.

5. Okružni sud je u obrazloženju Presude broj 011-0-Gž-05-001 191 od 27. aprila 2007. godine istakao da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da apelantica nije uselila u stan koji je dodijeljen tuženom kao njenom bračnom drugu. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je izveo zaključak da apelantica na predmetnom stanu nije stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 19. stav 2. u vezi sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99). S tim u vezi je Okružni sud istakao da, ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima stiče se danom zakonitog useljenja u stan, a zakonito useljenje u stan pretpostavlja postojanje akta davaoca stana na korištenje i zaključenje ugovora o korištenju stana. Stanarskog prava nema ako nema useljenja u stan, ili ako nema akta davaoca stana na korištenje, odnosno ugovora o korištenju stana. Oba bračna druga tek zakonitim useljenjem u stan ravnopravno stiču status sunosioca stanarskog prava. Stanarsko pravo je u smislu odredaba člana 2. Zakona o stambenim odnosima lično imovinsko pravo koje se zaključenjem ugovora o otkupu stana transformira u stvarno pravo. Ugovorom o otkupu stana se stiče pravo vlasništva i upis je deklaratornog karaktera. S obzirom na to da apelantica nije uselila u predmetni stan zajedno sa svojim bračnim drugom (tuženim) i njegovim kćerkama (što proizlazi iz samog apelanticinog iskaza), ona slijedom toga nije stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava, pa tako na temelju ugovora o otkupu stana koji je zaključio tuženi nije mogla steći stvarno pravo na predmetnom stanu. Zbog toga je Okružni sud smatrao da je apelanticin zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnom stanu neosnovan u smislu odredaba člana 270. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) u vezi sa članom 19. stav 2, čl. 11. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je na kraju istakao da za presuđivanje u konkretnoj pravnoj stvari, imajući u vidu navedene razloge, nije relevantna činjenica što su parnične stranke u vrijeme kad je tuženom dodijeljen predmetni stan živjele u bračnoj zajednici, na čemu je apelantica posebno insistirala u žalbi. Također je istaknuto da je u žalbi pravilno ukazano da okolnosti koje se tiču dodjele stana (sadržaj prioritetne liste i broj bodova), kao i okolnosti koje se tiču zaključenja ugovora o otkupu stana i da li je taj ugovor zaključen u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, kojim se bavio prvostepeni sud, nisu relevantne za odluku o spornom dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva. Međutim, Okružni sud je ocijenio da ove okolnosti nisu imale utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- rev-07-000 865 od 13. maja 2009. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001 191 od 27. aprila 2007. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da pravo vlasništva, pa tako i pravo suvlasništva, u odnosu na sporni stan, saglasno odredbi člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, nasljeđivanjem ili na osnovu odluke državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom. Pravo vlasništva na stanu u državnom vlasništvu stiče se otkupom koji reguliraju odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 i 59/08). Otkupiti se može stan u državnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo (član 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova), a ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan uz saglasnost drugog (član 10. st. 1. i 2. navedenog zakona). Nosiocem stanarskog prava, u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, smatra se lice koje je to pravo steklo po odredbama Zakona o stambenim odnosima. Prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug (član 19. stava 2. Zakona o stambenim odnosima). Iz navedenog proizlazi da je za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava – bilo da se ono temelji na odluci o dodjeli stana na korištenje, ili na činjenici da se to pravo ostvaruje preko bračnog druga – uvijek je neophodno da se ostvari useljenje u određeni stan, odnosno zajedničko domaćinstvo sa bračnim drugom kao nosiocem stanarskog prava. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju iz nespornih navoda parničnih stranaka i saslušanih svjedoka proizašlo da apelantica nikada nije uselila u sporni stan, da u njemu nije zadovoljavala svoje stambene potrebe, nego da je nastavila živjeti u iznajmljenom stanu u kojem je i do tada stanovala, te da je u predmetni stan, koji je kasnije otkupio, preselio je samo tuženi (i njegove kćerke), Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno zaključio da apelantica na predmetnom stanu nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, a slijedom toga ni druga prava izvedena iz tog prava, prvenstveno pravo na njegov otkup, koji bi vodio sticanju prava vlasništva, odnosno suvlasništva. Okolnost da je apelantica dala saglasnost tuženom za otkup predmetnog stana ne mijenja navedena utvrđenja i zaključak, jer da apelantica nije dala saglasnost tuženom za otkup predmetnog stana, pitanje ko je nosilac stanarskog prava i ko saglasno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova ima pravo na njegov otkup postavilo bi se ranije i moralo bi biti riješeno prije zaključenja ugovora o otkupu stan, a stan bi, kao i do tada, koristio tuženi sa svojim kćerkama na osnovu ugovora o zakupu, u smislu odredbe člana 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Vrhovni sud je na kraju istakao da je apelanticino pozivanje na odredbu člana 20. Zakona o stambenim odnosima bespredmetno jer se u konkretnom slučaju ne radi o vanparničnom postupku u kojem sud, ako se bračni drugovi ne sporazumiju, određuje ko će ostati nosilac stanarskog prava na zajedničkom stanu poslije razvoda braka. Vrhovni sud je obrazložio da i pod pretpostavkom da je bilo moguće primijeniti navedenu zakonsku odredbu koja, prema apelanticinim navodima, podrazumijeva primjenu principa jednakosti i pravičnosti, a kod činjenice da su se i apelantica i tuženi nalazili u jednakoj stambenoj situaciji (podstanari), da je predmetni stan dobio tuženi na korištenje od preduzeća u kojem radi, te da ima na brizi dvoje djece, koja također trebaju stambeni smještaj, koji im je on kao roditelj dužan osigurati, kod tuženog bi se steklo više okolnosti u prilog odluci da se on odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stan. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da okolnost da je apelantica u vrijeme dodjele predmetnog stana tuženom na korištenje bila s njim u braku, imajući u vidu navedeno, sama za sebe, nije od značaja za presuđivanje.

8. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u tome što su sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, pogrešno i nepotpuno utvrdili relevantne činjenice i pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. Ističe da su sudovi pogrešno zasnovali svoje odluke na činjenici da apelantica nije živjela u tom stanu. Navodi da je sve vrijeme postupka isticala da je sa tuženim zasnovala bračnu zajednicu baš u vrijeme kada je on dobio predmetni stan na korištenje i da je bila u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom kao nosiocem stanarskog prava, te da je od početka živjela s njim u tom stanu. S obzirom na to da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nepravilno je primijenjeno i materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio