Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/09 (Z. J.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2441/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2441/09, rješavajući apelaciju Zlatka Jarkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Jarkića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 915560 09 Kž od 16. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58. K 915560 04 K od 18. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Jarkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 915560 09 Kž od 16. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58. K 915560 04 K od 18. aprila 2008. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala sve uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 22. januara 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 9. februara 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58. K 915560 04 K od 18. aprila 2008. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo „Izazivanje opće opasnosti“ iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i za krivično djelo „Teške tjelesne povrede“ iz člana 172. stav 1. KZFBiH, pa mu je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od navedenih djela, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Općinski sud je obrazložio da je iz saslušanja brojnih svjedoka i drugih materijalnih dokaza, utvrdio da je apelant, 11. januara 2004. godine, u kasnim večernjim satima došao u ugostiteljski objekat pobliže označen u prvostepenoj presudi, te da je odmah po dolasku „izazvao gužvu s prisutnim gostima usljed čega su intervenirali djelatnici zaštitarske tvrtke“. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant izvukao pištolj i ispalio jedan metak u strop ugostiteljskog objekta, a zatim je drškom pištolja udario zaštitara koji je prišao da interveniše, usljed čega je zaštitar pretrpio teške tjelesne povrede. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je apelant nakon toga „naredio svim prisutnim da napuste objekt prijeteći im, pa je ispred objekta ispalio još par metaka iz istog pištolja u zrak“.
3. Općinski sud je obrazložio da nije prihvatio apelantovu odbranu da je postupao u krajnjoj nuždi, zato što je ta tvrdnja u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, a naročito sa iskazom oštećenog zaštitara koji je izjavio da je čuo pucanj, da je „kada se okrenuo vidio pištolj u ruci [apelanta]“, te da je u istom trenutku „od [apelanta] dobio udarac i to u lijevu stranu lica“. Općinski sud je naveo da je ovakav iskaz oštećenog zaštitara prihvatio kao uvjerljiv i istinit jer je podržan iskazima drugih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, kao i drugim provedenim dokazima. Također, Općinski sud je naveo da je zaključio da je apelant u izvršenju navedenih krivičnih djela postupao sa direktnom namjerom, jer je „[i]mao jasnu sliku o djelima, koja je osnova za volju i odluku da se djela izvrše“. Općinski sud je također cijenio i nalaz vještaka neuropsihijatra, prema kojem je apelant u kritično vrijeme bio u alkoholisanom stanju, a u kojem je uzeto u obzir i „njegovo psihičko stanje u ranijem životu odnosno njegova dva ranjavanja od kojih postoje traumatska iskustva“, zbog čega je bio smanjeno uračunljiv, ali ne i bitno smanjeno uračunljiv. Sud je kod određivanja kazne, uzeo u obzir i druge olakšavajuće okolnosti koje su navedene u obrazloženju prvostepene presude, dok je kao otežavajuću okolnost cijenio visok stepen društvene opasnosti, posljedicu koja je nastupila, te činjenicu da je apelant ranije osuđivan „za drugu vrstu krivičnog djela“. S obzirom na sve navedeno, sud je apelantu izrekao minimalne kazne zatvora za svako pojedinačno djelo, pa mu utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora kako je navedeno.
4. Kantonalni sud je, presudom broj 58 0 K 915560 09 Kž od 16. juna 2009. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, pa ga je oslobodio od optužbe u odnosu na krivično djelo izazivanja opće opasnosti, dok je dio žalbe u odnosu na krivično djelo teške tjelesne povrede odbio i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da u izreci prvostepene presude „nema objektivnih okolnosti kojima bi se djelo [izazivanja opće opasnosti] pobliže opisalo ali i onih koje ukazuju na subjektivni odnos prema radnji i posljedici“, pa je detaljno obrazložio zbog čega je zauzeo stav da nije dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo. U odnosu na krivično djelo teške tjelesne povrede, Kantonalni sud je naveo da žalba u tom dijelu nije konkretizovana, ali da apelant „ne dovodi u pitanje činjenicu da se radilo o snažnom udarcu prema vitalnom dijelu sa tvrdim predmetom (što je u svakom slučaju drška pištolja) i u situaciji kada oštećeni sprečava sukob a ne brani [apelanta] od napada“. U situaciji kada je utvrđeno da nije bilo prethodnog napada na apelanta, a naročito ne od strane oštećenog, te kada je apelant odmah nakon što je udario oštećenog zaštitara naredio drugima (za koje je tvrdio da su ga prethodno napali) da izađu iz objekta, Kantonalni sud je zaključio da je apelantovo postupanje kojim je oštećenom nanesena teška tjelesna povreda „bilo bespotrebno“. Budući da je apelant ipak tako postupio, „to proizlazi neupitan zaključak o svijesti da se takva radnja poduzima i htijenju da se i ostvari posljedica te radnje u obliku u kakvom je i nastala“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i da apelant „ni jednim navodom ne ukazuje iz koje činjenice bi se mogao donijeti zaključak o tome da nije postojala svijest o radnji niti da bi u slučaju da je svijest postojala [apelant] olako držao da posljedica u vidu teške tjelesne povrede neće nastupiti“.
5. Apelant osporava navedene presude u dijelu kojim je oglašen krivim i kažnjen za krivično djelo teške tjelesne povrede, navodeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju tih navoda apelant smatra da je pogrešan zaključak da on nije postupao u stanju nužne odbrane, budući da je „prvo udaren od strane nepoznate osobe, žestokim udarcem u glavu, a zatim je prema njemu krenulo više lica, s namjerom da ga napadnu, zbog čega upravo prilazi oštećeni“. Apelant smatra da sudovi nisu dovoljno cijenili ove činjenice. Također, apelant opširno iznosi svoje stavove o utvrđenom obliku vinosti kao osnovu njegove krivične odgovornosti, te zaključuje da nije mogao „umišljajno djelovati u pravcu teške tjelesne ozljede“. Apelant navodi i da se iz presude Općinskog suda ne može razlučiti za koje se krivično djelo apelant tereti, a da taj propust nije ispravila ni drugostepena presuda. Apelant također osporava zaključke sudova u odnosu na zaključke o njegovoj uračunljivosti, te navodi da sudovi ni ocjeni ovog pitanja nisu poklonili dovoljno pažnje, i smatra da postoji „bitna povreda na [apelatnovu] štetu“ zato što nije određeno drugo vještačenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u odnosu na pravo na pravično suđenje zasnivaju isključivo na osporavanju načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelantovo tumačenje instituta nužne odbrane, oblika vinosti i njegovog stanja uračunljivosti prilikom izvršenja krivičnog djela, te njegovo neslaganje sa zaključcima sudova o tim pitanjima, ni na koji način ne pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić