Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/09 («Vučevo» a.d. Foča)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2449/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2449/09, rješavajući apelaciju «Vučeva» a.d. Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vučeva» a.d. Foča podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-09-

000 015 od 27. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Vučevo» a.d. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-09-000 015 od 27. maja 2009. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu MH „Elektroprivreda RS“, ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi naplate duga, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 095-0-PS-08-000 069 od 26. decembra 2008. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dug za utrošenu električnu energiju u iznosu od 17.944,10 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.071,60 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nakon provedenih dokaza (uvida u finansijsku karticu potrošača broj 00108, izvještaj o prometu na apelantovom računu, ugovore između apelanta i S.R., te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Sime Ćosovića) nesporno utvrđeno da je tužitelj apelantu isporučivao električnu energiju, ali je sporno da li apelant duguje za električnu energiju i da li je nastupila zastarjelost potraživanja. Dalje se navodi da je predmetno potraživanje nastalo u periodu od 1996. godine do 1. aprila 2005. godine, kada je objekat Ribljeg restorana u Foči kao zakupac koristio S.R. iz Foče (DOO «Mladica»), nakon čega je apelant (od 1. maja 2005. godine) preuzeo vlastiti poslovni prostor za koji je uredno izmirivao obaveze po osnovu utroška električne energije. Sud je uvidom u finansijsku karticu potrošača utvrdio da apelant po ovoj kartici duguje iznos od 17.944,10 KM. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da je finansijska kartica tužitelja tačna, ali da je obaveze po toj kartici do 1. aprila 2005. godine izmirivalo DOO «Mladica» kao zakupac predmetnog prostora. Dakle, prema mišljenju suda, a kako je to utvrdio i vještak finansijske struke, knjigovodstvo tužitelja nije razdvojilo potrošnju dva pravna lica, nego je na istoj analitičkoj kartici vodilo potraživanje oba pravna lica zbog čega je nastao predmetni dug. Dalje, zahtjev tužitelja da mu apelant isplati iznos naveden u dispozitivu presude je neosnovan zbog činjenice da je apelant svoje račune plaćao na vrijeme, te da je tužitelj do dana preuzimanja predmetnog prostora račune ispostavljao DOO «Mladica» koje je te račune plaćalo i sa tužiteljem zaključilo 21 kompenzaciju o plaćanju električne energije. Također, sud je utvrdio da je predmetna tužba podnesena 26. maja 2008. godine a apelant je predmetni poslovni prostor preuzeo 25. marta 2005. godine, kada je i započeo da koristi električnu energiju, zbog čega je osnovan apelantov prigovor zastare u smislu člana 374. ZOO («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, tužitelj tokom postupka nije dokazao da je apelantova obaveza da plati električnu energiju za cijeli period, kako je to traženo tužbenim zahtjevom iz 2008. godine, imajući u vidu da sud iz predloženih dokaza nije mogao utvrditi ovu činjenicu s obzirom na to da je tokom postupka dokazano da su predmetni prostor koristila i druga pravna lica osim apelanta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant u cijelosti ispunio svoju obavezu prema tužitelju, pa je, u skladu sa odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 262. ZOO, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom

386. ZPP.

4. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-09-000 015 od 27. maja 2009. godine uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga za utrošenu električnu energiju isplati iznos od 17.944,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, suprotno nalazu vještaka finansijske struke, prvostepeni sud u pobijanoj presudi zaključio da je tužitelj račune za utrošak električne energije do 23. maja 2005. godine ispostavljao DOO «Mladica», a ne apelantu. Međutim, iz navedenog nalaza nedvosmisleno proizlazi da je tužitelj kao isporučilac električne energije, i za vrijeme trajanja zakupa predmetnog prostora, račune ispostavljao apelantu kao registrovanom potrošaču, jer je sa njim bio u obligacionopravnom odnosu po osnovu ugovora po pristupanju. Naime, prema članu 56. Opštih uslova za isporuku električne energije («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 23/94, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, potrošačima na niskom naponu električna energija se isporučuje na osnovu ugovora po pristupanju koji se smatra zaključenim priključenjem potrošača na električnu mrežu i plombiranjem brojila. Dakle, između tužitelja kao isporučioca električne energije i apelanta kao potrošača električne energije je postojao obligacioni odnos iz ugovora, pa je tužitelj, u smislu odredbe člana 262. stav 1. ZOO, kao povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika (apelanta) zahtijeva ispunjenje obaveze. Sud, dalje, navodi da je odredbom člana 59. stav 1. Opštih uslova propisano da je potrošač kojem se električna energija isporučuje na osnovu ugovora o pristupu dužan prijaviti isporučiocu promjenu imena, adrese i slično u roku od sedam dana od nastanka promjene, a useljenje i iseljenje najmanje tri dana unaprijed. Članom 60. stav

1. Opštih uslova je propisano da je potrošač koji se iseli dužan platiti svu električnu energiju potrošenu prema mjernom uređaju na mjestu odakle se iseli, za sve vrijeme dok ne otkaže dalje preuzimanje električne energije, ili ne prijavi isporučiocu promjenu iz prethodnog člana. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant u toku postupka nije tvrdio ni dokazivao da je tužitelju otkazao dalje preuzimanje električne energije, te stoga nije ni prestala njegova obaveza da plaća električnu energiju bez obzira na okolnost što je predmetni poslovni prostor izdavao u zakup drugom licu. Naime, plaćanje utroška električne energije nije obaveza zakupca, već je obaveza onoga koji je prijavljen kao potrošač električne energije, a to je u konkretnom slučaju apelant. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je irelevantna okolnost da je apelant kao zakupodavac zaključenim ugovorima o zakupu obavezao zakupca da snosi troškove utrošene električne energije, da je zakupac vršio uplatu utroška struje i da je plaćanje između tužitelja i zakupca povremeno vršeno kompenzacijom. S obzirom na to da apelant svoju obavezu, kao što proizlazi iz izvedenih dokaza (prvenstveno finansijske kartice potrošača), nije ispunio, Okružni sud je primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da svoju obavezu ispuni.

5. Vezano za istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja u skladu sa članom 374. ZOO, Okružni sud je istakao da on nije osnovan zbog toga što apelant nije dokazao da je uplatu električne energije u spornom obračunskom periodu vršio posebno računima za svaki obračunski period. Naime, da bi potrošač električne energije dokazao zastarjelost potraživanja za isporučenu električnu energiju (član 378. ZOO), trebalo bi da dokaže da je vršio uplatu za utrošenu električnu energiju po računima za svaki obračunski period posebno sa tačnim iznosima koji su ispostavljeni u računima, pa bi se tek tada eventualno mogao steći zakonski osnov za pozivanje na zastarjelost preostalog duga koji bi bio stariji od tri godine u odnosu na datum uplate. Međutim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju apelantove uplate nisu označene, sud je zaključio da se uplate u skladu sa članom 312. ZOO odnose na ukupan dug za potrošenu električnu energiju iz čega proizlazi da nije nastupila zastarjelost potraživanja.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je analizirao osporenu i prvostepenu presudu, te je naglasio da se Okružni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i provedenih dokaza od ocjene prvostepenog suda, čime je povrijedio pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza. Dalje, apelant je naveo u kojim slučajevima drugostepeni sud može dati drugačiju ocjenu dokaza, te je naveo u kojim slučajevima se može preinačiti prvostepena odluka suda. Apelant ističe da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe Opštih uslova, kao i odredbe ZOO, te smatra da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke iz kojeg, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je izmirio svoj dug prema tužitelju i da je potraživanje tužitelja za period od 1996. godine do 1. maja 2005. godine na ime utrošene električne energije zastarjelo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza od Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/09 («Vučevo» a.d. Foča) | Sudska praksa | Aktio