Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/09 („Centrotrans“ AD Istočno Sarajevo i M. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2490/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2490/09, rješavajući apelaciju „Centrotransa“ AD Istočno Sarajevo i Momčila Sladoja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „Centrotransa“ AD Istočno Sarajevo i Momčila Sladoja podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PžP-09-
000086 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-Pr-08-001020 SUR 08-001021 od 15. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Centrotrans“ AD Istočno Sarajevo i Momčilo Sladoje (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočnog Sarajeva, koje zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijeli su 3. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PžP-09-000086 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-Pr-08-001020 SUR 08-001021 od 15. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 089-0-Pr-08-001020 SUR 08-001021 od 15. aprila 2009. godine apelant „Centrotrans“ AD Istočno Sarajevo kao pravno lice i apelant Momčilo Sladoje kao odgovorno lice proglašeni su odgovornim što 18. juna 2008. godine nisu postupili po konačnom Rješenju republičkog saobraćajnog inspektora broj 26.6.08/346-
1489.1/08 od 30. aprila 2008. godine kojim je apelantima naređeno da međunarodni prevoz putnika na relaciji Niš – Sarajevo i Novi Sad – Sarajevo vrše u skladu sa registrovanim redovima vožnje, čime su počinili prekršaj iz člana 85 stav 1 tačka 3 Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 113/05; u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama) i zbog čega im je određena novčana kazna u iznosima od 2.100 KM i 510,00 KM, koju su apelanti dužni platiti na osnovu člana 11 Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) u roku od 15 dana zajedno sa troškovima prekršajnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nakon sprovedenog prekršajnog postupka bez sumnje utvrdio da apelanti nisu postupili po konačnom rješenju republičkog saobraćajnog inspektora od 30. aprila 2008. godine. Osnovni sud je istakao da je navedenu činjenicu utvrdio na osnovu izjave P. B. koji je vršio inspekcijsku kontrolu kao zakonom ovlašćeno lice, a čiju izjavu je potvrdio i saslušani svjedok M. T., šef Autobuske stanice u Sokocu, koji je nakon učestalih slučajeva nepridržavanja reda vožnje apelanata i obavijestio nadležnu inspekciju. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode apelanata da se iz specifikacije pristajanja autobusa vidi da su njihovi autobusi ulazili i izlazili prema redu vožnje na Autobusku stanicu Sokolac, jer to ne proizilazi iz podataka u saobraćajnom dnevniku koje je potvrdio i ovlašćeni inspektor koji je vršio inspekcijski nadzor. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti niti putni nalog za 30. april 2008. godine koji je ovjeren u Autobuskoj stanici Sokolac, a koji su apelanti dostavili u prilog svojoj odbrani, jer je pomenuti putni nalog za relaciju Istočno Sarajevo – Niš – Istočno Sarajevo ovjeren samo u jednom pravcu, a što, takođe, proizilazi iz izjave nadležnog inspektora i kopije Ugovora o pružanju staničnih usluga broj 546/07 od 31. maja 2007. godine. Na koncu, Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama okrivljenih stekla sva obilježja prekršaja iz člana 85 stav 1 tačka 3 Zakona o inspekcijama, a kojim je propisano da novčanom kaznom od 2.000 do 20.000 KM kazniće se za prekršaj preduzeće, ustanova i drugo pravno lice: (3) ako ne izvrši mjere naređene od strane inspektora, odnosno ako izvrši radnju koju je inspektor zabranio ili ne postupi po konačnom rješenju inspektora kojim je naređeno otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i nedostataka. U pogledu vrste i visine kazne, Osnovni sud je istakao da je ocijenio težinu prekršaja i stepen odgovornosti, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je apelantima izrekao novčanu kaznu u blažem iznosu u ubjeđenju da će se na takav način postići svrha kažnjavanja.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-PžP-09-000086 od 28. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 089-0-Pr-
08-001020 SUR 08-001021 od 15. aprila 2009. godine i osporeno rješenje je potvrđeno.
5. Okružni sud je naveo da apelanti u žalbi ukazuju na to da je osporeno rješenje nepravilno, da je nejasan smisao i značenje same izreke rješenja, te da takva procesna nepravilnost ukazuje na to da rješenje ne može biti zasnovano na zakonu. Okružni sud je zaključio da žalba apelanata nije osnovana. Naime, Okružni sud je istakao da je, nakon analize toka postupka i uvida u kompletan prvostepeni spis, nesporno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno postupio kada je, uzimajući u obzir sve sprovedene dokaze, donio osporeno rješenje i apelante proglasio odgovornim za predmetni prekršaj. Okružni sud je zaključio da, budući da je u predmetnom postupku nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, to su i ostali razlozi koje su apelanti naveli u svojoj žalbi neosnovani. Na koncu, Okružni sud je zaključio i da je pravilna odluka Osnovnog suda u pogledu vrste i visine kazne, kao i troškova postupka.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda apelanata odnosi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Apelanti su istaknuli da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku „demonstrirali krajnju i nedopustivu paušalnost i proizvoljnost u zaključivanju i odlučivanju“. Naime, tvrde da su sudovi ignorisali navode njihove odbrane, da su u toku postupka načinili niz procesnih nepravilnosti, između ostalog, ignorišući njihove navode da nisu uspjeli dokazati da su oni počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, te da su suprotno zakonskim odredbama prenijeli teret dokazivanja na njih kao okrivljene.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „kaznena optužba“ autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje „kaznene optužbe“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti sprečeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer, nepoštenje ili nebriga); i
c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).
10. U konkretnom slučaju se radi o primjeni Zakona o inspekcijama koji ima za cilj, između ostalog, da obezbijedi izvršavanje zakona i drugih propisa i opštih akata i koji u svojim Krivičnim odredbama (čl. 84 i 85 navedenog zakona) sadrži sankcionisanje određenih ponašanja u skladu sa Krivičnim zakonom Republike Srpske i Zakonom o prekršajima, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da su apelanti proglašeni odgovornim jer su počinili prekršaj iz člana 85 st. 1 i 2 tačka 3 Zakona o inspekcijama za koji im je izrečena novčana kazna u iznosima od 2.100 KM i 510,00 KM. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, kao i praksu Ustavnog suda (npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3758/09 od 27. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju „krivične optužbe“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić