Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2491/09 (M. M.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2491/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2491/09, rješavajući apelaciju Mirka Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Milića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 115 od 9. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-995/04 od 27. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1335/2001 od 27. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 3. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekst: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 115 od 9. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-995/04 od 27. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1335/2001 od 27. februara 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1335/2001 od 27. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-995/04 od 27. septembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražiio da se utvrdi da je raskinut ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza, zaključen 19. marta 1992. godine između njega i pravnog prednika tuženih, DP PTT saobraćaja Banjaluka, te da se tuženi JODP „Srpske pošte“ Banjaluka i JODP „Telekomunikacije Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu tuženi) obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 64.841,36 KM.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant od 1967 godine bio nosilac stanarskog prava na četvorosobnom stanu površine 100 m , smještenom u poslovnoj zgradi u Banjaluci, da je pravni prednik tuženih 1991.
godine donio odluku o pretvaranju stambenog prostora u zgradi pošte u poslovni prostor, te o iseljenju stanara iz tih stanova i nabavci drugih stanova za njih. U cilju realizacije navedene odluke pravni prednik tuženih je sa apelantom 19. marta 1992. godine zaključio ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza, kojim se obavezao da za apelanta do 31. marta 1993. godine izgradi dva stana (dvosoban površine 62 m i jednosoban površine 49 m ) na drugom spratu zgrade u izgradnji u Ulici Šoše Mažara u Banjaluci, a apelant se obavezao kao nosilac stanarskog prava useliti u te stanove i stan u zgradi pošte predati pravnom predniku tuženih, s tim da će troškove preseljenja snositi pravni prednik tuženih. Dalje je navedeno da zbog opštepoznatih ratnih dešavanja zgrada u Ulici Šoše Mažara nije završena do marta 1993. godine, već tek krajem 1998. godine. Pravni prednik tuženih je 15. jula 1994. godine donio odluku o iseljenju preostalih stanar iz zgrade pošte, kojim su poništene sve dotadašnje pravne radnje vezane za rješavanje stambenih pitanja tih stanara, te naloženo rješavanje stambenih pitanja u skladu sa tada važećim propisima o stambenim odnosima. Rješenjem pravnog prednika tuženih broj 02-1439/96 od 22. maja 1996. godine apelantu je dodijeljen na korištenje trosoban stan površine 73 m u Ulici Stevana Bulajića u Banjaluci. Apelant se u navedeni stan uselio i sa Zavodom za izgradnju grada zaključio ugovor o korištenju tog stana. Stanovi u zgradi u Ulici Šoše Mažara su nakon izgradnje dodijeljeni na korištenje drugim licima.
4. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je među parničnim strankama sporna činjenica da li apelant ima pravo na naknadu štete zbog dodjele stana na korištenje manje kvadrature od stanova koji su bili prethodno ugovoreni, te da li su tuženi pasivno legitimisani za naknadu štete ukoliko ona postoji. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je članom 7. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br.14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu ZSO) predviđeno da se prinudno iseljenje iz stana ne može izvršiti prije nego što se nosiocu stnaraskog prava i njegovim članovima porodičnog domaćinstva obezbijedi odgovarajući stan. Odgovarajućim stanom se smatra stan koji odgovara potrebama nosioca stanarskog prava i njegovih članova porodičnog domaćinstva, a za četveročlanu porodicu je to trosoban stan. Apelantu je rješenjem od 22. maja 1996. godine dodijeljen odgovarajući trosoban stan na trajno korištenje i apelant je na tom stanu u smislu člana 11. st. 1 i 2. ZSO stekao stanarsko pravo i sticanjem stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu tužena je izvršila svoju ugovornu obavezu, s tim da je došlo do promjene načina izvršenja, a uz apelantovu saglasnost. Stoga je, po ocjeni Osnovnog suda, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za raskid ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza iz 1991. godine, jer je navedeni ugovor izvršen uz određenu izmjenu obaveze u smislu odredbe člana 348. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39,85 i 57/89, te „Službeni glsnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Osnovni sud je takođe istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je trosoban stan u Ulici Stevana Bulajića dodijeljen rješenjem od 22. maja 1996. godine mimo njegove volje, jer apelant nije tražio poništenje rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana zbog mane volje, a za što je preedviđen subjektivni rok od jedne godine i objektivni rok od tri godine. Na osnovu navedenog, po mišljenju Osnovnog suda u postupku iseljenja stanara iz poslovne zgrade pravnog prednika apelantu je dodijeljen drugi odgovarajući stan u smislu odredaba ZSO koji kao specijalni propis reguliše sticanje stanarskog prava kao posebnog stvarnog prava, pa je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade materijalne štete u vidu tržišne vrijednosti razlike kvadrata koja se odnosi na razliku kvadrata dodijeljenog trosobnog stana i stanova po ugovoru iz 1991. godine čiji raskid je apelant tražio, jer je apelant stan u poslovnoj zgradi prednika tuženih koristio po osnovu dodjele od strane vlasnika stana, dakle putem dodjele društvenog stana na korištenje, a ne kupovinom stanova po tržišnoj cijeni od strane nosioca stanarskog prava, da bi stoga u smislu odredbe člana 154. ZOO trpio štetu, koja predstavlja u smislu člana 155. ZOO umanjnje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, a stupanje na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova ne može biti osnov apelantu za trpljenje materijalne štete koja se po tvrdnji apelanta sastoji u tržišnoj vrijednosti razlike kvadrata između ugovorenih stanova i dodijeljenog stana. Dakle, po mišljenju Osnovnog suda dodjelom drugog odgovarajućeg stana od strane prednika tuženih, a koji je stan manji po kvadraturi od prethodnog stana koji je apelant koristio prije iseljenja od strane tuženih u poslovnoj zgradi Pošte 1 Banjaluka nema, elemenata ni obične štete ni izmakle koristi. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da u smislu odredbe člana 221. ZOO, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju trpi zbog neizvršenja obaveze dužnika (prednika tuženih). U konkretnom slučaju, osnov za nastanak obaveze dužnika (prednika tuženih) je pismeni ugovor, kojim se on obavezao da će izgraditi dva stana, određene površine i predati ih apelantu. U ugovoru nije navedeno da će navedeni stanovi biti predati u vlasništvo, a kako je apelant u ugovoru označen kao „nosilac stanarskog prava“ proizilazi da je ugovorena predaja navedenih stanova na korištenje u smislu odredaba ZSO, radi sticanja stanarskog prava na njima. Odredbom člana 12. stav 1. ZSO propisano je da jedno lice može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Iz toga, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi da je navedeni ugovor ništav, u smislu odredaba člana 103. stav 1. ZOO, jer je suprotan prinudnim propisima. Zbog toga je neosnovan zahtjev apelanta za naknadu štete nastale neizvršenjem navedenog ugovora, jer i u slučaju da je došlo do izvršenja obaveze, svaka ugovorena strana bi, prema odredbi člana 104. stav 1. ZOO, bila dužna vratiti ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Okružni sud je takođe istakao da apelant neosnovano u žalbi navodi da je ugovorom predviđeno da jedan od izgrađenih stanova bude dat na korištenje njegovom sinu, jer ugovor ne sadrži odredbu koja bi se odnosila na bilo koje treće lice, osim ugovorenih strana. Budući da su predmet ugovora nekretnine za čiji predmet je obavezna pismena forma, samo one odredbe koje su unesene u pisani ugovor proizvode pravno dejstvo, a ne i usmeni dogovor kojim je obuhvaćen sin apelanta, a na koji se apelnt u žalbi pozvao. Iz navedenih razloga Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer se zasniva na ugovorenoj obavezi iz ugovora koji je ništav i ne proizvodi nikakvu obavezu između ugovornih strana, Zbog toga je Okružni sud smatrao da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, mada je za to dao druge razloge.
7. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1335/2001 od 27. februara 2004. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118- 0- Rev- 07-000 115 od 9. juna 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je istaknuto da je apelantov zahtjev za isplatu razlike kvadrature dodijeljenog i očekivanih stanova u novčanoj protivrijednosti neosnovan. Naime, u smislu člana 5. ZSO prava raspolaganja i korištenja i upravljanja stanovima, koje su kao investitori izgradili, ili po drugom osnovu stekli, imaju davaoci stana na korištenje, a prema odredbi člana 11. stav 3. ZSO, izričito je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama tog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo, pa se ugovor odnosno sporazum kojim se vrši prodaja odnosno kupovina stanarskog prava po zakonu smatra nepostojećim i ne može proizvoditi nikakvo dejstvo. Takođe, niko ne može istovremeno koristiti više od jednog stana kao nosilac stanarskog prav (član 12. ZOO). Pravo na stan i postupak dodjele i korištenja stana su regulisani odredbama ZSO i ne mogu se opštim aktom ili sporazumom između davoca stana na korištenje i nosioca stanarskog prava ti odnosi drugačije utvrditi. Spornim ugovorom od 19. marta 1992. godine nije predviđeno da apelant postane vlasnik stanova koje je pravni prednik tuženih trebao izgraditi, već nosilac stanarskog prava na tim stanovima. Iako se radi o obligacionom ugovoru, svrha njegovog zaključenja je rješavanje stambenog pitanja apelanta, pa ugovarači nisu mogli ovo pitanje regulisati na način koji bi bio suprotan odredbama ZSO koje su prinudnog karaktera. Vrhovni sud je takođe istakao da je neosnovan apelantov navod da je on iz četvorosobnog stana smještenog u poslovnoj zgradi pošte preseljen u trosoban stan u postupku racionalizacije, na osnovu člana 4. ZSO („Službeni glasnik RS“ br. 19/93 i 22/93), koji je kasnije brisan („Službeni glasnik RS“ broj 12/99). Naime, njemu je stanarsko pravo na četvorosobnom stanu u zgradi pošte prestalo u smislu člana 44. stav 1. tačka 5. ZSO, jer je taj stan pretvoren u poslovni prostor. U takvoj situaciji obaveza pravnog prednika tuženih, kao davaoca stana na korištenje, je bila da apelantu obezbijedi drugi odgovarajući stan čija površina nije nužno morala biti ista kao površina stana koji je pretvoren u poslovni prostor. Odrebama člana 7. ZSO je propisano šta se smatra odgovarajućim stanom, a po mišlejnju Vrhovnog suda trosoban stan u novogradnji, površine 73 m , koji je pravni prednik tuženih dodijelio apelantu 1996. godine, odgovoara apelantovim stambenim potrebama, odnosno njegove porodice (bez obzira da li se radi o četvoročlanoj porodici, kako tvrdi apelant, ili dvočlanoj porodici, kako tvrde tuženi). Dakle, pravni prednik tuženih je postupio u skladu sa odredbama člana 7. ZSO i apelant se iselio iz stana u poslovnoj zgradi pošte tek onda kad mu je pravni prednik tuženih obezbijedio useljenje u drugi stan koji mu je dodijeljen na trajno korištenje. Preseljenjem u trosoban stan u Ulici Stevana Bulajića nisu bitno pogoršani uslovi stnovanja apelanta kao nosioca stanarskog prava, bez obzira što dodijeljeni stan nije iste veličine kao raniji stan u zgradi pošte. Dodjelom drugog odgovarajućeg stana 1996. godine, apelantovim useljenjem u taj stan i zaključenjem ugovora o korištenju stana, ugovor o regulisanjuu međusobnih prava i obaveza od 19. marta 1992. godine je, po ocjeni Vrhovnog suda, izgubio pravnu važnost. Apelant je faktički odustao od zahtjeva da mu se dodijele dva stana (dvosoban i jednosoban) čija je izgradnja bila neizvjesna, te pristao da mu se stambeno pitanje na drugi način-dodjelom trosobnog stana površine 73 m .
9. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantov revizioni navod da je prilikom zaključenja ugovora od 19. marta 1992. godine između apelanta i pravnih prednika tuženih usmeno dogovoreno da će apelant steći stanarsko pravo na dvosobnom stanu u Ulici Šoše Mažara, a da će njegov punoljetni sin steći stanarsko pravo na jednosobnom stanu u istoj zgradi, jer ove tvrdnje tokom postupka apelant nije dokazao, a u svakom slučaju takav ugovor ne bi proizvodio pravne posljedice obzirom na imperativne odredbe ZSO, a posebno odredbe člana 24. tog zakona, kojima je regulisano da se dodjela stanova na korištenje vrši radi zadovoljavanja stambenih potreba radnika zaposlenih kod davaoca stana na korištenje, a ne radi zadovoljavanja stambenih potreba njihove djece koja nisu članovi porodičnog domaćinstva.
10. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da dodjelom navedenog trosobnog stana apelant nije pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, a u smislu čl. 154. i 155 .ZOO), pa je njegov tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
11. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da su sudovi pogršno rješavali konkretni spor kao stambeni spor primjenom ZSO, koji je stavljen van snage donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova, umjesto na osnovu ZOO, te da su zanemarili Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Takođe ukazuje na način kako su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te ističe da su sudovi drugačije odlučivali u predmetima drugih nosilaca stanarskih prava u istoj stambenoj zgradi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
16. Apelantove navode o tome da su sudovi u drugom slučaju odlučili drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim s obzirom na to da apelant nije učinio niti vjerovatnim da eventualno drugačije odlučenje Osnovnog i Okružnog suda, u slučaju koji je navodno identičan njegovom, može imati bilo kakvog uticaja na kršenje njegovih ustavnih prava.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić