Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/09 (D. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2505/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2505/09, rješavajući apelaciju Dušana Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Dušana Jankovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-

Pžp-09-000 577 od 26. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-08-002516-V od 19. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 4. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 577 od 26. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-08-002516-V od 19. januara 2009. godine. Apelant je 15. aprila 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-002516-V od 19. januara 2009. godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz odredbe člana 20 stav 4 Zakona o oružju i municiji («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 70/07). Predmetni prekršaj je počinjen tako što je 16. marta 2008. godine u Banjaluci, u ulici Janka Veselinovića broj 20, D. V. prijavila da je u apelantovim stvarima, sa kojim živi u vanbračnoj zajednici, pronašla vatreno oružje i to pištolj marke «Crvena zastava» kalibra 7,62 mm, serijskog broja 39738. Osnovni sud je, primjenom odredbe člana 49 stav 1 tačke d) i stava 2 tog člana navedenog zakona, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 400,00 KM i u smislu odredbe člana 18 Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) i izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta prekršaja i to jednog komada pištolja marke «CZ», kalibra 7,62 mm, serijskog broja 39738 i oružanog lista broj 22715, navodeći da će je po pravosnažnosti tog rješenja izvršiti nadležni organ MUP-a Banjaluka, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u visini od 50,00 KM. Takođe, predmetnim rješenjem prvostepeni sud je, shodno odredbi člana 54 stav 1 tačka k) Zakona o prekršajima, obustavio prekršajni postupak protiv apelanta za prekršaj iz odredbe člana 24 stav 4 Zakona o oružju i municiji, jer nije dokazano da je apelant počinio predmetni prekršaj.

3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je MUPCJB Banjaluka, Policijska stanica Banjaluka 2, 23. aprila 2008. godine podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja pobliže opisanog u dispozitivu predmetnog rješenja, da na usmenom pretresu održanom 13. januara 2009. godine apelant nije prihvatio odgovornost za navedene prekršaje, te da je taj sud sproveo dokazni postupak u kom je saslušao radnika policije Gojka Jokića. Dalje, prvostepeni sud je istakao da je na osnovu izjava apelanta i radnika policije Gojka Jokića, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, kao i uvidom u preostali dio dokumentacije u spisu predmeta, odnosno na osnovu tako izvedenih dokaza, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u vezi sa ostalim dokazima, izveo zaključak da je apelant predmetnog dana u Banjaluci, u ulici Janka Veselinovića broj 20, učinio prekršaj iz Zakona o oružju i municiji na način opisan u dispozitivu predmetnog rješenja, čime je u radnjama tog djela sadržano obilježje prekršaja iz člana 20 stav 4 Zakona o oružju i municiji, radi čega je apelanta valjalo proglasiti odgovornim i odrediti mu adekvatnu sankciju i zaštitnu mjeru. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da u dokaznom postupku predstavnik ovlašćenog organa tom sudu nije predočio valjane dokaze, a u vezi sa prekršajem iz člana 24 stav 4 Zakona o oružju i municiji, opisanog u dispozitivu predmetnog rješenja, te da je iz tih razloga taj sud utvrdio da nije dokazano da je apelant počinio prekršaj, radi čega je primjenom člana 54 stav 1 tačka k) Zakona o prekršajima valjalo odlučiti kao u dispozitivu predmetnog rješenja.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000 577 od 26. juna 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-

002516-V od 19. januara 2009. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, istakao da je odredbom člana 20 Zakona o oružju i municiji propisano da se oružje i municija koji se drže i nose u skladu sa tim zakonom nose na bezbjedan način i njima se pažljivo rukuje, čuvaju se u zaključanim kasama, odvojeni jedno od drugog, te na drugi način obezbijeđeni da ne dođu u posjed neovlašćenih lica. Zatim, drugostepeni sud je konstatovao da su Pravilnikom o uslovima i načinu smještaja i čuvanja oružja i municije («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/07; u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisani, između ostalog, i uslovi i način smještaja i čuvanja oružja i municije koje drže i nose građani u skladu sa Zakonom o oružju i municiji, tako da se, prema odredbi člana 7 stav 1 navedenog Pravilnika, oružje i municija koji se drže i nose u skladu sa Zakonom o oružju i municiji moraju čuvati tako da nisu dostupni licima koja nisu ovlašćena da ih posjeduju, a posebno djeci, zaključano i odvojeno jedno od drugog u kasama, metalnim ormarima, sefu ili sličnom spremištu koje se ne može otvoriti uobičajenim alatom.

5. Okružni sud je naveo da je, s obzirom na navedeno, analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze, prije svega izjavu svjedoka ovlašćenog organa, policajca Gojka Jokića, a i izjavu samog apelanta da se njegov «pištolj CZ 7,62 mm duži vremenski period nalazio u koferu koji je bio zaključan sa njegovim drugim stvarima...», uvažio ocjenu dokaza koju je izveo prvostepeni sud. Takođe, drugostepeni sud je istakao da je shodno tome uvažio i utvrđenje prvostepenog suda u pogledu postojanja predmetnog prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, koji prema nalaženju prvostepenog suda nije obezbijedio adekvatan način čuvanja pomenutog oružja (pištolja) u skladu sa navedenim odredbama Zakona o oružju i municiji i Pravilnika, te je tako svojim radnjama ostvario obilježja (bića) prekršaja iz odredbe člana 20 navedenog zakona. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud sproveo sve raspoložive dokaze, ocijenio ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, i u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, nesporno utvrdio činjenično stanje, te dao argumentovano obrazloženje u pogledu postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti iz člana 20 Zakona o oružju i municiji. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da smatra da je, u konkretnom slučaju, u potpunosti opravdano izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta apelantu u skladu sa odredbom člana 18 Zakona o prekršajima, iz razloga što odredba člana 49 stav 2 Zakona o oružju i municiji za prekršaj iz stava 1 tog člana pored kazne predviđa i izricanje zaštitne mjere oduzimanja oružja i municije, naprava i uređaja. Na kraju, Okružni sud je naveo da je slijedom svega navedenog, a kako u postupku donošenja pobijanog rješenja nisu učinjene povrede materijalnog propisa o prekršajima prvostepenog suda, odlučio kao u dispozitivu predmetnog rješenja, primjenom odredbi čl. 65 stav 2 i 67 Zakona o prekršajima.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant negira postojanje prekršaja i prekršajne odgovornosti jer smatra da u njegovim radnjama, s obzirom na to da je oružje (pištolj) držao u koferu u ormaru, nisu ostvarena obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Takođe, apelant, između ostalog, ističe da se radi insceniranom događaju, izmišljenom i naštimanom bez njegovog prisustva, da je to sve učinila D. V., sa kojom je živio i koja je jedina i znala gdje se to oružje, za koje posjeduje i oružani list, nalazi. Apelant tvrdi da ga je sudija prvostepenog suda okrivio bez dokaza i argumenata, prihvatajući lažne i izmišljene dokaze protiv njega, dok njemu nije omogućio davanje dokaza na prijavu. Konačno, apelant moli Ustavni sud da prihvati njegove dokaze i argumente, da poništi predmetno rješenje drugostepenog suda, da sve nastale troškove plati onaj ko ga je lažno optužio, tj. D. V., i da mu se vrati njegov pištolj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21 i 22).

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz kojih proizilazi da se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetni prekršajni postupak u kom je odlučivano o postojanju prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti sa povredom ovog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/09 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio