Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2568/09 („Promag“ Preduzeće za montažu i inženjering d.o o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Oduzimanje imovine
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2568/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2568/09, rješavajući apelaciju „Promag“, Preduzeća za montažu i inženjering d.o.o. Sarajevo (u likvidaciji), i Slađane Milošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Promag“, Preduzeća za montažu i inženjering d.o.o. Sarajevo (u likvidaciji), i Slađane Milošević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001557-1/09, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-08-000091 od 11. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-107/03 od 11. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Promag“, Preduzeće za montažu i inženjering d.o.o. Sarajevo (u likvidaciji), i Slađana Milošević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001557-1/09, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-08-000091 od 11. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-107/03 od 11. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-107/03 od 11. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-08-000091 od 11. juna 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im vrati oduzetu robu i to plinomjer „Amko“ 965 komada, nastavke za plinomjer ¾ (duži) 1.850 komada, nastavke za plinomjer ¾ (kraći) 1.850 komada, kutije za plinomjer 95 komada, plinomjer „Ikom“ 205 komada, filtere za plin 680 komada, ili da im to nadoknadi isplatom iznosa od 468.646,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među parničnim strankama nije bilo sporno da je došlo do oduzimanja robe za koju je izvršen popis i izdate odgovarajuće potvrde u okviru SJB Sarajevo od 19. aprila 1993. godine, odnosno SUP-a Sarajevo od 21. aprila 1993. godine o privremenom oduzimanju predmeta. Međutim, ocjenjujući prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, Općinski sud je utvrdio da je ovaj prigovor osnovan. Naime, Zakonom o unutrašnjim poslovima RBiH („Službene novine SRBiH“ broj18/90 i „Službene novine RBiH“ br. 14/92 i 11/93), koji se primjenjivao za vrijeme ratnog stanja, ako nije bilo drugačije propisano odredbama Zakona o primjeni Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni list RBiH“ broj 15/94), uređena je jedinstvena služba javne sigurnosti na nivou BiH, s tim što je Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP) imalo centre službi sigurnosti i van svog sjedišta kao područne jedinice u čijem su se sastavu za područje općine obrazovale stanice javne sigurnosti. Rukovođenje u MUP-u je zasnovano na načelima jedinstvenog rukovođenja, izvršavanja poslova iz djelokruga MUP-a i na načelima jedinstvenog rukovođenja i odlučivanja o usmjeravanju rada i upotrebe snaga i sredstava službe državne sigurnosti i policije, kao i obaveznog izvršavanja odluka, naređenja i rješenja pretpostavljenog rukovodioca, odnosno starješine. Također, ni Zakonom o obrazovanju i radu okruga nije određeno da poslovi i zadaci iz oblasti unutrašnjih poslova u okrugu prelaze u nadležnost okruga, nego je određeno da te poslove vrši Centar službi sigurnosti kao organizaciona jedinica MUP-a. Članom 77. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 1/96) regulirano je da u roku od 30 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona prestaju sa radom dotadašnji organi unutrašnjih poslova na području FBiH pod kontrolom Armije BiH, kao i dotadašnji organi unutrašnjih poslova na području FBiH pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je Centar službi sigurnosti (SJB Sarajevo) bio u sastavu jedinstvene službe državne sigurnosti u BiH, odnosno u sastavu RMUPBiH, koja se finansirala iz budžeta RBiH. Kako prava i obaveze MUP-a Vlade RBiH, a kasnije FBiH, Zakonom o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo nisu prenesene na Kanton, to MUP Kantona Sarajevo nije pravni sljednik ranijih SJB i Centra službi sigurnosti Sarajevo, nego je to regulirano tako da je pravni sljednik Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova. Pravni legitimitet RBiH koji nije izričito povjeren institucijama BiH pripada entitetima, pa je pravni subjekt eventualno FBiH, Federalni MUP, jer na nivou države BiH nije formirano ministarstvo unutrašnjih poslova. Dakle, budući da su predmete oduzeli SJB i MUPRBiH, koji je tad bio u sastavu, odnosno u subordinaciji sa republičkim ministarstvom unutrašnjih poslova, a ovo republičko ministarstvo unutrašnjih poslova je preteča sadašnjem FMUP-u FBiH, koje je preuzelo sve ingerencije RBiH, pa je prema tome prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije u cijelosti osnovan. Isticanje tužitelja da se može opredijeliti za eventualno solidarnog dužnika i obveznika, Općinski sud je također ocijenio neosnovanim. Naime, tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari za obavezu prema traženom tužbenom zahtjevu, a osim toga, kada bi i bio solidarni dužnik, propuštanjem obuhvatanja svih dužnika bilo bi mu onemogućeno i otežano regresno potraživanje za isplatu eventualne naknade ili razmjernog dijela naknade koji bi pao na njegov teret. Na osnovu izloženog,Općinski sud je u smislu člana 8. ZPP odlučio kao u izreci presude.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilan zaključak Općinskog suda da tuženi nije prema odredbama člana 77. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH pravni sljednik organa koji su izvršili oduzimanje sporne robe, o čemu je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da iz stanja spisa proizlazi da je navedenu robu od Ernesta Holera, kao držaoca stvari, oduzela SJB Sarajevo a ne organ za čije postupanje bi bio odgovaran tuženi. Protiv Ernesta Holera je obustavljena istraga Rješenjem Višeg suda broj Ki-159/93 od 16. novembra 1995. godine, jer je Više javno tužilaštvo odustalo od daljnjeg krivičnog gonjenja nakon što je utvrđeno da je Ernest Holer sa predmetima zbog kojih je i pokrenuta istraga protiv njega raspolagao uz odobrenje apelanata kao vlasnika tih predmeta. Činjenica da nakon donošenja navedenog rješenja nije doneseno i rješenje, u smislu člana 500. Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77, koji je preuzet kao republički propis i primjenjivao se u vrijeme vođenja istrage Ki-159/03), nije od utjecaja jer navedeni predmeti nisu bili ni predati sudu koji je vodio taj postupak, odnosno bili su otuđeni odmah nakon oduzimanja SJB Sarajevo, tj. SUP-a, za čije postupanje nije nadležan tuženi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata da je tuženi u konkretnoj pravnoj stvari pasivno legitimiran, odnosno da se o njegovom zahtjevu treba odlučivati primjenom odredaba čl. 172, 376. i 383. Zakona o obligacionim odnosima i člana 383. Zakona o državnoj upravi.

5. Apelanti su protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-08-000091 od 11. juna 2008. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0- Rev-07-001557-1/09 od 12. maja 2009. godine reviziju apelanata odbio.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da kod činjeničnog utvrđenja do kojeg su došli nižestepeni sudovi, a kojim je revizioni sud vezan, da je stvari-predmete privremeno oduzeo Centar službi sigurnosti Sarajevo MUP-a RBiH na zakonit način, temeljem člana 154. ZKP od Ernesta Holera, a da su njemu predmetne stvari ostavljene na čuvanje (sam apelant ga je ovlastio da ih čuva), po stanovištu Vrhovnog suda, a s obzirom na odredbe čl. 170. i 171. ZKP iz kojih proizlazi da se stvari rješenjem suda vraćaju onom od koga su oduzete, nije ni postojala obaveza da nakon obustave postupka istrage protiv Ernesta Holera donosi rješenje kojim mu se stvari vraćaju, pa nema nezakonitog postupanja suda, niti uzročne veze između štete i radnji suda. Stoga, Vrhovni sud nije našao da postoji osnov za primjenu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno člana 308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) kako to apelanti tvrde, pa su iz navedenih razloga Općinski i Kantonalni sud pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan. Vrhovni sud je, također, istakao da je pobijana odluka pravilna i kada se imaju u vidu i prihvate kao tačni navodi apelanata, na kojima temelje odgovornost tuženog, da je stvari preuzela Skupština grada i njima raspolagala. Naime, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u tački I – Uspostava Federacije, u članu 2. je propisano da se Federacija sastoji od federalnih jedinica – kantona, a metode i postupci fizičkog određivanja granica između kantona utvrdit će se federalnim propisom. Kantoni će se imenovati isključivo po gradovima, sjedištima kantonalnih vlasti ili po regionalno-zemljišnim karakteristikama, a u tački III – Podjela ovlasti između federalne i kantonalne vlasti, članom 4. je propisano koje su to ovlasti i nadležnosti kantona, dok je Ustavom Kantona Sarajevo koji je donijet na Skupštini od 11. marta 1996. godine („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 1/96) u članu 47. propisano da organi uprave Grada Sarajeva, gradske upravne organizacije i službe nastavljaju da rade prema organizaciji i djelokrugu utvrđenim Statutom Grada Sarajeva i odlukom o organizaciji i djelokrugu gradskih organa uprave, gradskih upravnih organizacija i službi do donošenja propisa u smislu stava 2. prethodnog člana, a članom 1. Zakona o lokalnoj upravi („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 22/00 - prečišćeni tekst) propisano je da su oblici organiziranja lokalne samouprave kantona općine i Grad Sarajevo. Iz citiranih propisa, prema mišljenju Vrhovnog suda, nesumnjivo proizlazi da uspostavom kantona, posebno Kantona Sarajevo, kao ustavnog oblika organiziranja lokalne samouprave u FBiH, nije došlo do ukidanja i drugih oblika organiziranja lokalne samouprave. Nisu ukinuti ni grad ni općine, niti su nadležnosti, prava i obaveze grada prenijete na kanton. Naprotiv, grad je kao oblik lokalne samouprave nastavio da egzistira i nakon uspostave kantona, te egzistira i danas. Stoga, kod činjenice, koju tužitelj priznaje, da je stvari-predmete preuzela Skupština grada-Direkcija za snabdijevanje grada-organa vlasti Grada Sarajeva i otuđila ih, prigovor pasivne legitimacije je osnovan i odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva je i prema ocjeni Vrhovnog suda pravilna i zakonita.

7. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja je dovela do pogrešnog zaključka sudova da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi sa povredom prava na efektivan pravni lijek, apelanti su istakli da im je pravni lijek bio samo formalno dostupan. Povredu prava na nediskriminaciju nisu posebno obrazlagali.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoju tvrdnju da im je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu zapaža da su apelanti imali i iskoristili pravo žalbe protiv prvostepene presude, te pravo izjavljivanja revizije Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude, pri čemu su njihovi navodi razmotreni i dati razlozi zašto im ne može biti udovoljeno, odnosno zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizlazi da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti navode povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a primjena prava nije proizvoljna i i diskriminirajuća. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2568/09 („Promag“ Preduzeće za montažu i… | Sudska praksa | Aktio