Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2695/09 (D. Č.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2695/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2695/09, rješavajući apelaciju Džemala Čole, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Čole podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45-
0-P-001533-08-Rev od 21. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45-0-P-001533-08-Gž od 26. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45-0-P-00153-07-P od 10. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Čolo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45-0-P-
001533-08-Rev od 21. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45-0-P-001533-08-Gž od 26. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45-0-P-00153-07-P od 10. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45-0-P-00153-07-P od 10. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu u Goraždu prema Rješenju Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajevo broj S-
88/01 od 20. augusta 1981. godine, te da se naloži Općini Goražde, Službi za stambene i imovinskopravne poslove Goražde (u daljnjem tekstu: tužena), da ga vrati u posjed stana i donese odluku o uvođenju u posjed predmetnog stana, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, a da u protivnom predmetna presuda zamjenjuje odluku o vraćanju i uvođenju u posjed stana, kao i da mu tužena nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantu rješenjem Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajevo dodijeljen predmetni stan na korištenje 1981. godine na kojem je apelant stekao stanarsko pravo. Općinski sud je naveo da predmetni stan u toku ratnih djelovanja nije proglašen napuštenim u smislu odredaba Zakona o napuštenim stanovima. Općinski sud je naveo da je u upravnom postupku koji je apelant ranije vodio, odlukama upravnih organa i sudova odbijen apelantov zahtjev za povrat stana, jer se u njegovom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da su te odluke postale konačne i pravosnažne. Prema ocjeni Općinskog suda, pravni interes za utvrđivanje stanarskog prava je pravo na otkup stana shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), a kako vlasnik stana nije tužena niti ima svojstvo prodavaoca, u smislu odredaba člana 13. Zakona o prodaji, kojim je propisano da stanove za koje se utvrdi da im je prodavalac nepoznat prodaje općina, i člana 14.a kojim je propisano da se pod stanom nepoznatog prodavaoca u smislu ovog zakona smatra stan čiji je nosilac prava raspolaganja pravno lice koje nije registrovalo svoju djelatnost po važećim propisima ili je prestalo sa radom, a pravni nasljednik je nepoznat ili nije određen, ili mu je nepoznato sjedište, a nosilac stanarskog prava nije u mogućnosti istaći zahtjev za kupovinu stana u roku predviđenom članom 7. stav 2. ovog zakona, dio apelantovog tužbenog zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava je neosnovan. Osim toga, Općinski sud je istakao da u toku postupka nije dokazano da se tužena nalazi u posjedu predmetnog stana, te zbog toga nema pravnog osnova za obavezivanje tužene da apelanta uvede u posjed stana. U odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da donese odluku o uvođenju apelanta u posjed stana, Općinski sud je naglasio da je tužena, odlučujući u okviru svoje nadležnosti, konačno odlučila o ovom pitanju u upravnom postupku, te da je povodom takve odluke apelant koristio i sudsku zaštitu u upravnom sporu, pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.
4. Rješavajući o apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 45-0-P-00153-07-P od 10. januara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45-0-P-001533-08-Gž od 26. marta 2008. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu.
5. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u upravnom postupku koji je apelant pokrenuo 14. jula 1999. godine radi vraćanja stana u posjed utvrđeno da je apelant sa porodicom napustio predmetni stan prije 30. aprila 1991. godine, svojevoljno i bez objektivnih razloga, tj. nije ga napustio zbog ratnih djelovanja, te da se u vezi s tim stanom nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čije odredbe govore o napuštenim stanovima i pravu na povrat u stan nosiocima stanarskog prava koji su napustili svoje stanove u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine, a kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva da ga tužena vrati u posjed, jer nije dokazano da je tužena uopće u posjedu predmetnog stana. Na koncu, Kantonalni sud je ocijenio i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ne mogu primijeniti odredbe čl. 13. i 14.a Zakona o prodaji jer je u konkretnom slučaju poznat prodavalac stana, a to nije tužena, dok se prema navedenim odredbama tužena kao prodavalac stanova može pojaviti samo u slučaju kada je prodavalac nepoznat.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 45-0-P-001533-08-Rev od 21. jula 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju koju je izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj 45-0-P-001533-
08-Gž od 26. marta 2008. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakao da je zakonita odluka drugostepenog suda koja se pobija revizijom, a kojom je potvrđena odluka prvostepenog suda, te da su razlozi za odlučivanje koje je naveo drugostepeni sud dovoljno jasni. Vrhovni sud je naglasio da tužena nije vlasnik stana niti se nalazi u posjedu stana, te je, stoga, pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev koji je apelant postavio u cijelosti neosnovan.
8. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih apelacionih navoda se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je naveo da je predmetni stan napustio 1992. godine u toku ratnih djelovanja i da je blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana. Apelant smatra da je tužena bila obavezna da ga vrati u posjed stana, a ne da njegov zahtjev odbije, zbog čega je i pokrenuo predmetni parnični postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenih prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić