Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2700/09 (I. T.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2700/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2700/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Tirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Tirića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-Gž-08-

001449 od 17. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-07-002435 od 26. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Tirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, podnio je 22. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-

001449 od 17. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002435 od 26. maja 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 032-0-Mal-07-002435 od 26. maja 2008. godine obavezao apelanta kao tuženog da tužitelju JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime duga za isporučenu vodu isplati iznos od 422,60 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od 7. novembra 2006. godine, pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 160,00 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 460,90 KM, tužitelj je odbijen.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj Općinskom sudu 7. novembra 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, radi duga u iznosu od 1.111,50 KM, a po kojem prijedlogu je sud dozvolio izvršenje rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-06-

018803 od 2. aprila 2007. godine. Apelant je blagovremeno protiv rješenja o izvršenju uložio prigovor, te je zaključkom Općinskog suda broj 032-0-I-06-018803 od 2. aprila 2007. godine odloženo izvršenje određeno rješenjem o izvršenju i predmet je po pravosnažnosti rješenja dostavljen na redovan parnični postupak. Na glavnoj raspravi punomoćnik tužitelja je predložio da sud obaveže apelanta da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 460,90 KM, za period od 20. oktobra 2005. godine do 20. augusta 2006. godine sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja prijedloga za izvršenje, te troškovima postupka (taksa na tužbu i taksa na presudu) sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje je navedeno da je nesporno da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuirane isporuke vode, te da prema knjigovodstvenoj evidenciji apelant ima dugovanje prema tužitelju u iznosu od 460,90 KM za isporučenu vodu u vremenskom periodu od 20. oktobra 2005. godine do 20.augusta 2006. godine. Općinski sud je prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant ocijenio osnovanim. Naime, imajući u vidu odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da zastarjevaju za jednu godinu, između ostalog, potraživanja naknade za isporučenu robu, Općinski sud je utvrdio da su potraživanja tužitelja koja se odnose na period od 20. oktobra 2005. godine do 7. novembra 2005. godine neosnovana, jer su zastarjela. Istaknuto je da je uvidom u dokaze, koje je izveo punomoćnik tužitelja, sud utvrdio da se potraživanja tužitelja poslije 7. novembra 2005. godine, koja se odnose na konkretne račune (pobliže označene u obrazloženju presude) od 21. novembra 2005. godine, 31. decembra 2005. godine, 21. januara, 20. februara, 20. marta, 20. aprila, 20. maja, 20. juna , 20. jula , 20. augusta 2006. godine, glase na ukupan iznos od 422,6 KM, a ne na iznos od 460,90 KM koji je tužitelj odredio u preciziranom tužbenom zahtjevu. Ostale navode apelanta sud je ocijenio paušalnim, ničim dokazanim i pravno neutemeljenim, u skladu sa čl. 7., 102. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je, imajući u vidu sve navedeno, utvrdio da je apelant u smislu odredbe člana 394 u vezi sa člana 378. ZOO i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima dužan tužitelju na ime duga za isporučenu vodu isplatiti navedeni iznos od 422,6 KM

4. Općinski sud je zaključio da je na dosuđeni iznos duga, na osnovu člana 277. stav 1., u vezi sa članom 324. ZOO dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu od 7. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, jer se shodno odredbi člana 324. stav 2. ZOO ima uzeti da je apelant sa uplatom duga za utrošenu vodu pao u docnju kada je tužitelj pokrenuo sudski postupak u cilju naplate svog potraživanja.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002435 od 26. maja 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-08-001449 od 17. jula 2009. godine žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji sadrži odluku o troškovima parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, imajući u vidu date razloge osporene presude, istakao da je prvostepeni sud obavezao apelanta da tužitelju na ime duga za isporučenu vodu za period od 7. novembra 2005. godine do 20. augusta 2006. godine, tj. za nezastarjeli period isplati ukupan iznos od 422,60 KM prema ispostavljenim računima (koji su poimenično nabrojani na stani 3. posljednji pasus osporene presuda), i na ovaj iznos zateznu zakonsku kamatu od 7. novembra 2006. godine kao dana podnešene tužbe. Kantonalni sud je ocijenio da je udovoljenje postavljenom tužbenom zahtjevu, imalo uporište u izvedenim dokazima i pravilnoj primjeni materijalnog prava tj Zakona o komunalnim djelatnostima i odredbi člana 262. ZOO, te da nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. Kantonalni sud je naglasio da prvostepeni sud, donoseći osporenu presudu, nije počinio nijednu povredu odredaba parničnog postupka, na što se apelant kao žalitelj neosnovano pozivao u izjavljenoj žalbi. Dalje je ocijenjeno da je izreka osporene presude u cijelosti razumljiva i podobna da proizvede materijalno-pravne i procesno–pravne posljedice presuđene stvari, ističući da u njoj nije bilo potrebe da se navode pojedinačni računi u pogledu strukture duga, budući da je to sve prvostepeni sud detaljno obrazložio u obrazloženju osporene presude.

7. Istaknuto je da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka vezano za žalbenu tvrdnju apelanta kojom je isticao da mu je tužitelj propustio dostaviti dokaze iz tužbe, uz tužbu, i da mu je to dostavljeno tek na pripremnom ročištu, a što je u svemu po ocjeni Kantonalnog suda u skladu sa odredbom člana 77.ZPP i ovlaštenjima koja proizlaze iz ove odredbe, čime je apelantu, po ocjeni suda, bilo omogućeno da pri izvođenju tih dokaza na ročištu za glavnu raspravu raspravlja o istim. Navedeno je da je, suprotno žalbenoj tvrdnji apelanta, iz izvedenih materijalnih dokaza (specifikaciji neplaćenih računa, kartice komitenta i računa na ime apelanta), prvostepeni sud mogao tačno utvrditi za sporni period od 7. novembra 2005. godine do 20. augusta 2006. godine tačno dugovanje apelanta u iznosu od 422,60 KM, sa kojim iznosom ga je i obavezao da tužitelju plati na ime duga za isporučenu vodu. Pri tome, ocijenjeno je da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio svaki izvedeni dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza donio pravilnu odluku o udovoljenju tužbenom zahtjevu tužitelja. Zaključeno je da prvostepeni sud nije počinio ni povredu odredaba parničnog postupka, a niti propuste koji bi bili od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o konkretnoj pravnoj stvari, u tom smislu što nije pozvao vještaka ekonomske struke, kojeg tužitelj nije ni predložio, radi izjašnjenja o ukupnoj visini duga. Kantonalni sud je naglasio da «za ovako nešto nije ni bilo potrebe, jer se visina potraživanja tužitelja mogla utvrditi na osnovu materijalne dokumentacije koju je tužitelj prezentirao i predložio kao dokaz u cilju utvrđenja činjenica na kojima je temeljio svoj zahtjev». Sem toga, obrazloženo je da osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi člana 433. stav

1. ZPP, u sporovima male vrijednosti, kakav je i konkretan spor, ne može predstavljati žalbeni razlog zbog kojeg se može pobijati prvostepena presuda. Imajući u vidu da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, u pogledu glavne svari i kamatnog zahtjeva, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je žabu apelanta u tom dijelu odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio, primjenom člana 226.ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava, ističući «da propust prvostepenog suda drugostepeni sud pravda konfuznim i nerazumljivim navodima u obrazloženju svoje presude». Apelant smatra da je obrazloženje drugostepenog suda nepravilno prema odredbi člana 191. stav 4. ZPP, jer izreka presude prvostepenog suda nije podobna proizvesti materijalno pravne niti procesno pravne posljedice presuđene stvari. Apelant je ukazao na rješenje Vrhovnog suda FBiH broj Gvl-51/03 od 30. decembra 2003. godine prema kojem u izreci svoje presude sud mora potpuno odrediti tužbeni zahtjev kako koji usvaja, tako i koji odbija, neovisno na obrazloženje. Također, apelant smatra da prvostepeni sud nije obrazložio izvedene dokaze posebno i zajedno, odnosno da «nedostatak zadovoljavajućeg zaključka o navodnom dugu apelanta, te nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene drugostepenog i prvostepenog suda, svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, način na koji je Kantonalni sud i Općinski sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2700/09 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio