Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/09 (A. K.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2704/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2704/09, rješavajući apelaciju Azre Kumalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Kumalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000919 od 25. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 703 od 10. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-P-06-000 651 od 10. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Kumalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, podnijela je 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000919 od 25. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 703 od 10. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-P-06-000 651 od 10. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 022-0-P-06-000 651 od 10. novembra 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito Rješenje JU "Gimnazija" Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena) o otkazu ugovora o radu apelantici broj 01-61-
56/06 od 31. januara 2006. godine, te da se slijedom toga obaveže tužena da vrati apelanticu na posao i da joj isplati naknadu plaća, u mjesečnom iznosu od 1.639,00 KM, počevši od 1. februara 2006. godine pa do povratka na posao, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu Odluke tužene broj 01-61-39/04 od 4. februara 2004. godine apelantica primljena u radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme, na radno mjesto profesora bosanskog jezika i književnosti, počevši od 1. februara 2004. godine. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Kantonalna inspekcija za srednje i visoko obrazovanje (u daljnjem tekstu: Kantonalna inspekcija), prilikom nadzora nad radom tužene od 18. augusta 2004. godine, ukazala tuženoj da sa apelanticom nije mogla zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je apelantica prvi put zasnovala radni odnos. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Safeta Dedića, kantonalnog inspektora, proizlazi da je tom prilikom dao upute tuženoj da, s ciljem otklanjanja navedenog propusta, obavi razgovor sa apelanticom, te da, uz njenu saglasnost, već zasnovani radni odnos na neodređeno vrijeme zamijene zasnivanjem radnog odnosa na određeno vrijeme. Općinski sud je naveo da iz Ugovora o radu od 5. februara 2004. godine, koji je tužena zaključila sa apelanticom kao pripravnicom, te iz izjava svjedoka Fadila Avdagića i Velida Selmana (zaposleni kao sekretar i profesor kod tužene), proizlazi da su se tužena i apelantica tom prilikom saglasile da novim ugovorom o radu, koji je zaključen na određeno vrijeme, zamijene ranije zaključeni ugovor na neodređeno vrijeme. Općinski sud je naveo da je, prema izjavama spomenutih svjedoka, u novom ugovoru o radu, koji je zaključen nakon izvjesnog vremena od stupanja apelantice u radni odnos kod tužene, navedeno da je zaključen 5. februara 2004. godine upravo zbog toga što je tada zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je zamijenjen ugovorom o radu na određeno vrijeme.
3. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 26. stav 3. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu sa pripravnikom zaključuje na određeno vrijeme, a najduže godinu dana, ako zakonom, propisom kantona ili ugovorom o radu nije drugačije određeno. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 145. stav 1. Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju propisano da nastavnici koji nemaju radno iskustvo u nastavi imaju status pripravnika. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 145. stav 3. navedenog zakona propisano da su nastavnici koji prvi put zasnivaju radni odnos u školi obavezni nakon isteka jedne godine rada u školi, a najviše nakon dvije godine, položiti stručni ispit za samostalno obavljanje obrazovno-odgojnog rada u školi. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz apelanticinog iskaza proizlazi da je sve vrijeme od zasnivanja radnog odnosa bila svjesna činjenice da može biti samo pripravnica kod tužene, budući da je prvi put zasnovala radni odnos nakon diplomiranja na filozofskom fakultetu. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je apelantica, nakon što joj je direktor tužene ukazao da je tužena prilikom zaključenja sa apelanticom ugovora o radu na neodređeno vrijeme prekršila zakon, slobodnom voljom i popuno svjesno potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme. Pri tome, Općinski sud je naveo da su potpuno neprihvatljivi apelanticini navodi da je tom prilikom bila u žurbi i da je potpisala predmetni ugovor koji nije prethodno pročitala. Također, Općinski sud je ukazao da su saslušani svjedoci Fadil Avdagić i Velid Selman potvrdili da je apelantica bila upoznata sa preporukom kantonalnog inspektora da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme zamijeni ugovorom na određeno vrijeme, te da je apelantica, nakon što joj je sve objašnjeno, pristala da potpiše novi ugovor. S obzirom na to da je apelantica počela sa radom kod tužene 1. februara 2004. godine, a da prethodno nije imala radnog iskustva, Općinski sud je naveo da je tužena zakonito postupila kada je sa apelanticom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme. Imajući u vidu da su apelantica i tužena zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme sa rokom do 1. februara 2006. godine, Općinski sud je naveo da je Rješenje tužene o otkazu ugovora o radu apelantici broj 01-61-56/06 od 31. januara 2006. godine zakonito, budući da ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji je zaključen. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužene o otkazu ugovora o radu apelantici, te samim tim i zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da vrati apelanticu na posao i da joj isplati naknadu plaća od prestanka radnog odnosa pa do povratka na posao.
4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 703 od 10. marta 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužena sa apelanticom kao pripravnicom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme na period od dvije godine sa početkom trajanja radnog odnosa od 1. februara 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica prethodno bila primljena u radni odnos kod tužene, prema konkursu za prijem profesora za bosanski jezik, na neodređeno vrijeme. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je inspektor za srednje i visoko obrazovanje, prilikom nadzora kod tužene, ukazao da lice koje prvi put zasniva radni odnos ne može biti primljeno u radni odnos na neodređeno vrijeme, nakon čega su apelantica i tužena zaključile predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme. Također, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantici, nakon isteka roka od dvije godine, prestao radni odnos 31. januara 2006. godine. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito predmetno rješenje tužene o otkazu ugovora o radu koji je zaključen na određeno vrijeme. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme, na period od dvije godine, sa početkom trajanja od 1. februara 2004. godine. S obzirom na to da ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom tog vremena, Kantonalni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka tužene kojom je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa. U pogledu apelanticinih navoda da je predmetni ugovor potpisala u žurbi između dva održana časa, Kantonalni sud je naveo da to, ako je uopće tako, ukazuje samo da apelantica prilikom potpisivanja ugovora nije upotrijebila pažnju koja se uopće u prometu zahtijeva. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, čak i da je apelantica predmetni ugovor potpisala u zabludi, tu činjenicu ipak ne bi mogla sa uspjehom isticati u prilog nevaljanosti ugovora (član 61. stav
2. Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nakon potpisivanja ugovora o radu na određeno vrijeme nije preduzela nijednu radnju radi osporavanja tog ugovora, tako da ne može sa uspjehom u žalbi isticati prigovore koji se tiču nevaljanosti predmetnog ugovora, čak i kada bi taj ugovor imao nedostatke na koje u žalbi ukazuje. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je bez značaja da li je prije ugovora o radu na određeno vrijeme bio zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, budući da je u konkretnom slučaju predmet ispitivanja zakonitosti odluka o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme. S obzirom na to da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu, Kantonalni sud je naveo da je samim tim bez osnova i zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća nakon prestanka radnog odnosa.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000919 od 25. juna 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, za koje je taj sud vezan, pravilno primijenili odredbe člana 26. i člana 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, te pravilno postupili kada su odbili apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je zaključen na određeno vrijeme. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud, te da nema potrebe da ih ponavlja. Budući da je odluka tužene o otkazu ugovora o radu zasnovana na Zakonu o radu, Vrhovni sud je naveo da samim tim nema osnova da se naloži tuženoj da vrati apelanticu na radno mjesto na kojem je radila na osnovu spornog ugovora o radu i da joj isplati naknadu plaća u smislu odredaba člana 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su i tom dijelu odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor da je predmetni ugovor o radu ništavan u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica kao pripravnica mogla zaključiti samo ugovor o radu na određeno vrijeme u skladu sa odredbama člana 26. Zakona o radu, odnosno da nije bilo zakonske mogućnosti da zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je na osnovu Odluke tužene broj 01-61-39/04 od 4. februara 2004. godine primljena u radni na neodređeno vrijeme. Navodi da ju je 5. februara 2005. godine, dakle nakon godinu dana od kada je primljena u radni odnos, sekretar tužene pozvao da potpiše ugovor o radu. U vezi s tim, apelantica navodi da je bila u uvjerenju da zaključuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tako da je u žurbi između dva održana časa potpisala sporni ugovor, te da je po dolasku kući, nakon okončanog radnog dana, primijetila da je ustvari potpisala ugovor o radu sa pripravnikom na određeno vrijeme. Apelantica smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku očigledno proizvoljno ocijenili dokaze na osnovu kojih su "utvrđene" sporne pravno-relevantne činjenice, te da osporene odluke redovnih sudova ne sadrže odgovarajuće obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja. Naime, apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je "slobodnom voljom i potpuno svjesno" potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i da nisu uzeli u obzir činjenicu da je prije zaključenja tog ugovora imala status radnika na neodređeno vrijeme.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose ustvari na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić