Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/09 (D. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2708/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2708/09, rješavajući apelaciju Dragice Srdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Srdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001267 od 23. decembra 2008.
godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1415/05 od 15.
maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Srdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijela je 24. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001267 od 23. decembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1415/05 od 15. maja 2007. godine.
2. Stavom I tačka 1. izreke Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-915/04 od 18. jula 2005. godine obavezan je prvotuženi Abdulah Salihović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantici na ime neosnovanog bogaćenja za period od. 2. augusta 1997. godine do 8. januara 2000. godine isplati iznos od 5.389,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Istim stavom tačka 2. izreke obavezani su prvotuženi i drugotužena Općina Lukavac (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantici na im neosnovanog bogaćenja za period od 9. januara 2000. godine do 2. augusta 2002. godine isplate iznos od 6.160,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 6.146,68 KM od 31. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a na iznos 13,33 KM od 3. augusta 2002. godine pa do isplate, a tačkom 3. stav I izreke odbijen je preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. Stavom II tačka 1. izreke obavezan je prvotuženi da apelantici na ime naknade štete za oštećenje patosa u staroj kući isplati iznos 12,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do konačne isplate, dok je tačkom 2. stava II izreke odbijen preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva između onoga što joj je dosuđeno i onoga što potražuje na ime naknade štete na ime oštećenja u staroj i novoj kući (apelantica je po ovom osnovu potraživala od oba tužena 25.000,00 KM) kao neosnovanim u odnosu na prvotuženog. Tačkom 3. stava II izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu kojim je tražila da se drugotužena zajedno sa prvotuženim obaveže da joj na ime naknade štete na navedenim objektima isplate ukupno 25.000,00 KM. Stavom III izreke obavezani su tuženi da apelantici na ime troškova postupka isplate iznos od 678,68 KM, te je stavom IV odbijen apelanticin zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova postupka.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica vlasnik nekretnina koje se sastoje od više parcela na kojima je sagrađena stara i nova kuća. Drugotužena ove nekretnine nije proglasila napuštenim, a u posjed ovih nekretnina je ušao prvotuženi u septembru 1996. godine bez ikakvog pravnog osnova (prvotuženi je rješenjem drugotužene dobio na korištenje drugi objekt u vlasništvu Milana Tošića). Dalje je utvrđeno da su ovi objekti prije useljenja prvotuženog bili djelomično devastirani, da ih je jedno vrijeme koristila Armija BiH. Apelantica je 11. oktobra 1995. godine zaključila ugovor sa Huseinom Alićem i Idrizom Suljićem iz Srebrenice i ustupila im bez naknade zemljište na korištenje na godinu dana, ali su ovi korisnici predmetno zemljište napustili nakon šest mjeseci. Utvrđeno je da je apelantica novu kuću počela graditi 1990. godine i da je do početka rata bila samo ozidana, nije bila omalterisana niti ugrađena drvenarija, a nije bila provedena struja i voda. Predmetne nekretnine je prvotuženi napustio 2. augusta 2002. godine kada je zapisnički izvršena primopredaja i iseljenje na osnovu Rješenja drugotužene broj 06/4-31-4-3554/99 od 20. aprila 2000. godine. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je ocijenio da se ne može isključiti obaveza drugotužene da isplati apelantici naknadu zajedno sa prvotuženim kako je odlučeno u stavu I/2. izreke presude, jer je očito da je ona svojim nečinjenjem uzrokovala gubitak novčanih sredstava koja su dosuđena apelantici, odnosno omogućavala prvotuženom neosnovano bogaćenje. Općinski sud je istakao da je činjenica da apelantica nikada nije dokazala koju bi to korist mogla imati od predmetnih nekretnina da su joj u skladu sa zakonom i na vrijeme predate u posjed. Međutim, Općinski sud se pozvao na stav Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) da se strankama zbog gubitka prava korištenja njihovih domova treba isplatiti mjesečni iznos od 200,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu na ime neosnovanog bogaćenja djelomično osnovan, pa je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-1415/05 od 15. maja 2007. godine žalba drugotužene je uvažena, dok je žalba prvotuženog djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav I tačke 1. i 2 i stav III izreke) preinačena, tako što je odbijen u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev u kojem je tražila da joj prvotuženi na ime neosnovanog bogaćenja za period od 2. augusta 1997. godine do 8. januara 2000. godine isplati iznos od 5.839,99 KM od 31. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe, a oba tužena za period od 9. januara 2000. godine do 2. augusta 2002. godine isplate iznos od 6.160,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 6.146,68 KM od 31. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a na iznos od 13,33 KM od 3. augusta 2002. godine pa do isplate i zahtjev za isplatu troškova prvostepenog postupka, dok je u stavu II tačka 1. izreke žalba prvotuženog odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda „da je činjenica da apelantica nije dokazala koliku bi korist mogla imati od pojedinih nekretnina da su joj one u skladu sa zakonom na vrijeme predate u posjed, ali da shodno stavu Doma za ljudska prava da se strankama zbog gubitka prava korištenja njihovih domova treba isplatiti mjesečni iznos od po 200,00 KM.“ Kantonalni sud je istakao da za takav stav prvostepeni sud nema uporišta u materijalnopravnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji nalazi primjenu u konkretnom sporu, a ni čl. 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koju se prvostepeni sud pozvao odlučujući da apelantici prizna pravo na naknadu izgubljene dobiti. Prema odredbi člana 189. stav 1. ZOO-a, oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične stvarne štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a pri ocjeni visine te koristi, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a, uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, da bi se nekoj osobi priznalo pravo na naknadu izmakle koristi, potrebno je da su nužno ispunjene dvije osnovne pretpostavke i to: postojanje namjere sticanja koristi, koja se zbog štetnikovog postupka izjalovila i postojanje objektivne vjerovatnosti da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije u tome bio spriječen štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je odlučio o osnovanosti i visini apelanticinog zahtjeva za naknadu izmakle koristi tako što je, za period do donošenja rješenja drugotužene o vraćanju spornih nekretnina apelantici u posjed, obavezao prvotuženog na naknadu izgubljene koristi bez provođenja bilo kakvih dokaza na okolnost visine njenog zahtjeva, čak i bez jasno izražene apelanticine namjere za sticanje te koristi. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da prema nespornim činjenicama utvrđenim u postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude, proizlazi da je predmetni objekt započet sa gradnjom 1990. godine i do izbijanja ratnih djelovanja nije bio završen, da na njemu, osim što je bio ozidan, nisu bili izvedeni ni osnovni grubi radovi neophodni za njegovo normalno korištenje. Shodno navedenom, predmetni objekt nije bio uvjetan za bilo kakvo stanovanje (prvotuženi je svojim sredstvima pojedine prostorije spornog objekta sam doveo do određenog stepena izgrađenosti da bi ga mogao koristiti), a posebno ne za davanje trećim licima pod zakup uz naknadu. Naime, za pravilno rješenje ovog spora nije bila pravno odlučna apelanticina subjektivna procjena i želja da samo na osnovu toga što ima objekt, da ga može izdavati i time ostvariti dobit. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud je smatrao da nema mjesta pozivanju prvostepenog suda na odluku Doma za ljudska prava, kojim taj sud, kako bi proizašlo iz sadržaja obrazloženja prvostepenog suda, štiti apelanticino pravo na dom. Stoga, suprotno pogrešnom pravnom stavu prvostepenog suda, apelantica nije dokazala osnovanost, a ni visinu postavljenog zahtjeva za neosnovano bogaćenje, pa je takav njen zahtjev, prema članu
123. ZPP, trebao biti u cijelosti odbijen. U vezi sa odlukom prvostepenog suda koja se odnosi na obavezu prvotuženog da za isplatu apelantici iznosa od 12,10 KM na ime potraživanja zbog oštećenja patosa stare kuće, Kantonalni sud je smatrao da je na temelju svih provedenih dokaza na nesumnjiv način utvrđeno da je do oštećenja patosa došlo zbog toga što je prvotuženi u staroj apelanticinoj kući držao kravu koristeći je za štalu, pa je zbog takvog njegovog postupanja prvotuženi, u smislu odredbe čl. 154. i 158. ZOO-a, odgovoran za prouzrokovanu štetu apelantici u dosuđenom iznosu, koju je utvrdio vještak građevinske struke čijoj procjeni nisu prigovarale nijedna od stranaka. Stoga je u tom dijelu žalba prvotuženog odbijena.
6. Apelantica je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1415/05 od 15. maja 2007. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070- 0- Rev- 07- 1267 od 23. decembra 2008. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tuženih pravilno izveo zaključak da apelantica tokom prvostepenog postupka prema propisanim pravilima o teretu dokazivanja (član 123. ZPP) nije dokazala činjenice propisane odredbom 189. stav 3. ZOO-a da bi po redovnom toku stvari zaista ostvarila novčanu dobit po osnovu izdavanja stare i nove kuće trećim licima pod zakup. Naime, apelantica (osim što je 1995. godine dala na korištenje zemljište bez naknade) u toku postupka nije dokazala da je bila u realnoj situaciji da predmetne devastirane nekretnine (staru i novu kuću) izda trećim licima u zakup u periodu potraživanja (od 2. augusta 1997. godine do 3. augusta 2002. godine), niti da je bila u pregovorima sa zainteresiranim licima, niti je dokazala parametre o ponudi i potražnji u tom smislu. Naime, prema odredbi člana 189. stav
3. ZOO-a, u obzir se uzima dobitak koji se osnovano mogao očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a to apelantica nije dokazala. S tim u vezi, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan stav drugostepenog suda da za pravilno rješavanje konkretnog spora nije bila pravno odlučna apelanticina subjektivna procjena i želja da samo na osnovu činjenice što ima nekretnine da ih može izdavati i time ostvariti dobit. Prema ocjeni Vrhovnog suda, zahtijevani iznos od 200 KM mjesečno (koji apelantica paušalno potražuje prema stanovištu Doma za ljudska prava) nema uporišta u materijalnopravnim odredbama ZOO-a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.
8. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže nepravilnom primjenom materijalnog prava prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu. Ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbe ZOO-a zanemarujući praksu Doma za ljudska prava koja je, prema njenom mišljenju trebala biti primijenjena kao relevantno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom i imovinu zbog toga što su, prema njenom mišljenju, Kantonalni i Vrhovni sud nepravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da je bila u realnoj situaciji da predmetne devastirane nekretnine-staru i novu kuću, izda trećim licima u zakup u periodu potraživanja, niti da je bila u pregovorima sa zainteresiranim licima, a niti je dokazala parametre o ponudi i potražnji u tom smislu, a što je morala s obzirom na to da se, prema odredbi člana 189. stav 3. ZOO-a, uzima u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da novčana kompenzacija koju je Dom za ljudska prava dodjeljivao podnosiocima prijava u predmetima u kojim je utvrdio da su im prekršena ljudska prava u postupcima vraćanja u posjed njihovog predratnog doma se odnosi na naknadu zbog utvrđenog kršenja prava u postupku pred Domom, a ne i na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete prema ZOO-u. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić