Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/09 («Mira» preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privatizacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2740/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2740/09, rješavajući apelaciju «Mira», preduzeća za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija «Mira», preduzeća za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 120 od 28. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 748 od 29. avgusta 2008.

godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06- 000 031 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Mira», preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 27. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Rev-08-001 120 od 28. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 748 od 29. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000 031 od 30. januara 2008. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ljubinke i Nebojše Nožinić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja ugovora o otkupu stana. Osnovni sud je Presudom broj 077-0-P-06-000 031 od 30. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu stana u Prijedoru, ul. Vuka Karadžića broj 20, ovjeren pod brojem OV-3819/02 od 11. novembra 2002. godine, zaključen između apelanta kao prodavca i tuženih kao kupaca. Odbijen je zahtjev za izdavanje isprave podobne za prenos navedene nepokretnosti na apelanta u javnim knjigama i obavezu tuženih da apelantu predaju u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je predmetni ugovor apsolutno ništav jer je zaključen suprotno odredbi člana 9 Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da se može otkupiti samo stan u državnoj svojini na kom postoji stanarsko pravo, te da na predmetnom stanu nije postojalo stanarsko pravo jer je izgrađen nakon stupanja na snagu navedenog Zakona. Tuženi su u odgovoru na tužbu istakli da je izgradnja stana započeta prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, da su ga prije otkupa koristili po osnovu ugovora o zakupu koji je zaključen nakon što su apelantu vratili stan na kom su do tada bili nosioci stanarskog prava a apelant davalac stana na korišćenje. Sem toga, istakli su da je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu apelant bio državno preduzeće i da je apelant 7. aprila 2003. godine zaključio ugovor sa Vladom RS i «Kraš» prehrambenom industrijom Zagreb, prema kom je «Kraš» postao apelantov većinski vlasnik. Ocjenom sprovedenih dokaza, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, Osnovni sud je nesporno utvrdio da su apelant kao udružilac sredstava i PGUTP «Drinić» p.o. Eksport-imoprt Prijedor kao investitor 24. januara 2001. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje predmetnog stana, da je stan izgrađen 2002. godine, da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu stana 2. septembra 2002. godine i da su 11. oktobra 2002. godine zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana. Dalje je navedeno da je ugovor o otkupu ovjeren u Osnovnom sudu u Prijedoru broj OV-3819/02, da su tuženi 1. novembra 2002. godine prestali sa korišćenjem stana na kom su bili nosioci stanarskog prava u naselju Pećani i da je taj stan vraćen apelantu kao davaocu stana na korišćenje. Iz apelantove odluke o isknjiženju stanova broj 01-20/03 od 23. januara 2003. godine Osnovni sud je utvrdio da je predmetni stan isknjižen iz apelantove imovine 1. jula 2002. godine na osnovu odluke Upravnog odbora iz 2001. godine nakon sačinjavanja početnog bilansa a prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da je imao status stana u državnoj svojini i da je moguć otkup. Među parničnim strankama se spornom ukazala činjenica da li je predmetni stan mogao biti privatizovan u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova a time i da li je ugovor o otkupu stana protivan prinudnim propisima, odnosno da li je ništav. Odredbom člana 9 Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05 i 70/06) propisano je da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kom postoji stanarsko pravo a stavom 2 istog člana je regulisano da je ništav ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama stava 2 tog člana. Prema odredbi člana 48 pomenutog Zakona, kako je dalje navedeno, zakupac koji je to pravo stekao po odredbama tog Zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene Zakona o privatizaciji državnih stanova, može da otkupi taj stan kad to pravo stekne po odredbama navedenog Zakona. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je izgradnja predmetnog stana započeta prije 29. jula 2001. godine, odnosno prije početka primjene Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer je ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana zaključen 24. januara 2001. godine. Tim ugovorom je predviđeno da investitor dovrši gradnju do 30. septembra 2001. godine. U vrijeme zaključenja ugovora o otkupu apelant je bio organizovan kao državno preduzeće (proizilazi iz naziva firme DP) a kasnije je izvršena promjena oblika organizovanja u akcionarsko društvo (proizilazi iz naziva a.d) kod kog je imovina privatizovana. Apelant u toku postupka nije izveo ni jedan dokaz na okolnost da je promjenom oblika organizovanja izvršena transformacija kapitala, te imajući u vidu odredbe o teretu dokazivanja i činjenicu da je u ugovoru o otkupu naznačivao da je predmet ugovora državni stan, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao tvrdnju da sporni stan nije stečen sredstvima u društvenoj odnosno državnoj svojini, već predstavlja stan u državnoj svojini čije je prometovanje regulisano odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 748 od 29. avgusta 2008. godine kojom je žalba odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena. U obrazloženju ove presude je navedeno da Okružni sud u cijelosti prihvata utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je na spornom stanu prije otkupa postojao odnos zakupa čime su ispunjeni uslovi za otkup prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Sem toga, kako je dalje navedeno, apelant na okolnost da predmetni stan nije stečen sredstvima u državnoj svojini nije predlagao niti je izvodio dokaze, a iz dokaza sprovedenih u prvostepenom postupku proizilazi da je sporni stan u vrijeme otkupa imao status državnog stana.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 120 od 28. maja 2009. godine apelantovu reviziju odbio. Iz činjeničnih utvrđenja proizilazi, kako je navedeno u obrazloženju, da su sredstva za izgradnju stana ostvarena u vrijeme dok je apelant postojao kao državno preduzeće, te da stanovi u državnoj svojini, kakav je i predmetni stan, nisu predmet državnog kapitala na način i u postupku koji predviđa Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Sem toga, stanovi u državnoj svojini privatizuju se na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine odlukom Visokog predstavnika. Izgradnja spornog stana je započela 24. januara 2001. godine, dakle prije primjene navedenog Zakona, a njegovim stupanjem na snagu tuženi više nisu mogli steći svojstvo nosioca stanarskog prava, pa su u odnosu na sporni stan mogli da se pojave samo kao zakupci. Useljenjem u stan po osnovu zakupa tuženi su stekli pravo i da ga otkupe shodno odredbi člana 48 Zakona o privatizaciji državnih stanova u kojoj je propisano da zakupac stana koji je to pravo stekao prema odredbama navedenog Zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana stupanja na snagu Zakona, može da otkupi taj stan kad to pravo stekne po odredbama ovog Zakona.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je sporni stan finansiran sredstvima u državnoj svojini umjesto sredstvima apelanta kao preduzeća. Istakao je da ugovor o zakupu stana nije ocijenjen u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova jer tuženi nisu imali svojstvo zakupaca pa stoga nisu ni mogli zaključiti ugovor o otkupu stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, nakon čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, apelant na okolnost da predmetni stan nije finansiran sredstvima iz državne svojine nije predlagao niti je izvodio dokaze, pa su redovni sudovi ocjenom svih sprovedenih dokaza zaključili da je sporni stan u državnoj svojini čije je prometovanje regulisano odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda i Vrhovnog suda, utvrdio pravno-relevantne činjenice i za svoje odlučivanje naveo razloge koje su u cijelosti kao svoje prihvatili i ovi sudovi. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

9. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Redovni sudovi su, prema mišljenju Ustavnog suda, u obrazloženjima osporenih presuda za svoje odlučivanje dali detaljne, jasne i precizne razloge koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/09 («Mira» preduzeće za proizvodnju… | Sudska praksa | Aktio