Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2779/09 (S. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2779/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2779/09, rješavajući apelaciju Senada Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-002637 od 6. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002637 od 6. jula 2009. godine. Apelantov zastupnik je 21. maja i 6. jula 2010. godine dostavio dodatnu dokumentaciju i informacije.
2. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine –Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (plaća, regresa, naknada za topli obrok i jubilarne nagrade) za period i iznos bliže označeno u tužbenom zahtjevu.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2647/05 od 29. februara 2008. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznose precizirane u izreci presude na ime neisplaćenih plaća, regresa, naknada za topli obrok, razlike regresa i jubilarne nagrade, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002637 od 6. jula 2009. godine djelomično je uvažena žalba tužene, presuda Općinskog suda preinačena i odbijen zahtjev na ime isplate plaća za februar i mart 2001. godine i isplatu regresa za 1999, 2000, 2001. i 2002. godine, zajedno sa zahtjevom za kamate, dok je u preostalom dijelu presuda potvrđena. Presudom je, dalje, određeno da je u neosporenom dijelu presuda Općinskog suda ostala neizmijenjena, tužena obavezana nadoknaditi apelantu troškove postupka, dok je apelantu odbijen zahtjev za troškove postupka nastalih u postupku žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja apelantove tužbe, Kantonalni sud je zaključio da je protekao zakonski rok od tri godine, u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, pa je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) 28. novembra 2004. godine nije došlo do prekida roka zastare ni na jedan od načina predviđenih ZOO-om.
5. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001989 od 6. maja 2010. godine odbačene su revizije apelanta i tužene kao nedopuštene, odnosno kao neblagovremene, izjavljene protiv presude Kantonalnog suda, te odbijen apelantov zahtjev za isplatu troškova revizionog postupka.
6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je tužena priznala dug izdavanjem potvrda, donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, usvajanjem budžeta za 2002. godinu, donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH i javnim pozivom, te da je tim prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO-a i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO-a.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao istovjetno pravno pitanje – isplata plaća i regresa, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev na način što su ga djelomično usvojili, a za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali su logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo.
10. Također, u odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženja i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuju neko posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić