Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2845/09 (J. G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Porez
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2845/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2845/09, rješavajući apelaciju Jasmina Gasala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Gasala podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-

08-000 400 od 1. juna 2009. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Livno, Porezna uprava, Federalno ministarstva finansija, broj 10-

10/02-2-15-311/03 od 17. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Gasal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000 400 od 1. juna 2009. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Livno, Porezna uprava, Federalno ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured) broj 10-10/02-2-15-311/03 od 17. januara 2007. godine. Apelant je 15. marta 2010. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

2. Kantonalni porezni ured je donio Rješenje o registriranju hipoteke broj 10-10/02-2-15-311/03 od 17. januara 2007. godine kod poreznog obveznika – dužnika biffe „Amfora“, apelantovo vlasništvo, te određeno da se registracija hipoteke odnosi na nekretnine u apelantovom vlasništvu, upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Livnu, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) k.č. 263/8 dvorište i k.č. 263/8 stambeno-poslovna zgrada, k.o. Livno, br. zk. uloška 1895, u korist Kantonalnog poreznog ureda, radi naplate dospjelih a neizmirenih javnih prihoda u iznosu od 50.843,48 KM. Dalje je određeno da će se zakonska hipoteka registrirati u Općinskom sudu, da ona nastaje od dana razreza porezne obaveze i traje do izmirenja porezne obaveze ili poništenja razreza poreza, te da će se apelantov dug uvećati za dug po osnovu kamate za razdoblje od dana donošenja rješenja do dana izmirenja porezne obaveze. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu uvida u rješenje o pokretanju postupka prisilne naplate broj 10-10/02-2-15-311/03 od 11. decembra 2003. godine i 11. oktobra 2004. godine i druge službene dokumentacije ovog organa utvrđeno da porezni obveznik – dužnik biffe „Amfora“, apelantovo vlasništvo, nije platio dužne porezne obaveze u ukupnom iznosu od 50.843,48 KM, te je s obzirom na utvrđeni dug, na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku, člana 50. stav 3. Zakona o Poreznoj upravi FBiH i člana 13. Pravilnika o procedurama prisilne naplate poreznih obaveza, doneseno ovo rješenje.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 068-0-DN-07-000 057 od 16. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku Rješenjem Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000 400 od 1. juna 2009. godine, na temelju rješenja Kantonalnog poreznog ureda, odobrena je uknjižba zakonske hipoteke na predmetnoj nekretnini u korist Kantonalnog poreznog ureda, sve bliže precizirano u izreci rješenja.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno izvršio ocjenu takvog stanja, te pravilno primijenio materijalno pravo, te da su apelantovi žalbeni navodi proizvoljni i paušalni. Budući da je porezni obveznik-dužnik biffe „Amfora“, apelantovo vlasništvo, suvlasnik predmetne nekretnine sa 1/4 dijela, a na kojoj je registrirana zakonska hipoteka u korist Kantonalnog poreznog ureda, u skladu sa članom 50. stav 3. Zakona o poreznoj upravi FBiH i članom 13. Pravilnika o procedurama prisilne naplate poreznih obveza, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je na temelju člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama i na temelju rješenja oregistriranju hipoteke od 17. januara 2007. godine odobrio uknjižbu zakonske hipoteke na 1/4 dijela stambeno-poslovnog objekta sagrađenog na k.č. 263/8 čiji je suvlasnik apelant u korist Kantonalnog poreznog ureda, radi naplate dospjelih, a neizmirenih javnih prihoda u iznosu od 50.843,48 KM.

5. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001633 od 23. decembra 2009. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 7, 8. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da od mobilizacije za vrijeme ratnog stanja nije radio u predmetnom ugostiteljskom objektu, odnosno, objekt nije nikako radio, pa nije ni podnosio prijave za razrez poreza, ali da su porezni inspektori u kancelarijama sastavljali zapisnike prema vlastitoj procjeni i na osnovu tih zapisnika donosili rješenja o razrezu poreza. Apelant, dalje, navodi da nije tražio ni novo rješenje za rad koja je općinski porezni organ počeo izdavati od 1994. godine, te da, iako su inspektori porezne uprave znali da njegov ugostiteljski objekt ne radi, što su konstatirali u svojim zapisnicima, od apelanta su redovno tražili da plati poreze i doprinose, i sve su to redovno knjižili kao dug na koji su obračunavali veoma visoku kamatu, a na njegove usmene i pismene žalbe nisu odgovarali. Apelant tvrdi da je od općinskog organa za gospodarstvo i porezne uprave nekoliko puta tražio rješenje kojim se odjavljuje lokal i da mu je rečeno da takvo rješenje može dobiti tek nakon prihvatanja i plaćanja postojećih dugova po osnovu poreza, doprinosa i kamata. Apelant navodi da je konačno 9. februara 2004. godine općinski organ Općine Livno izdao rješenje o prestanku poslovanja predmetnog objekta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Kantonalnog poreznog ureda došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na nediskriminaciju i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava tog suda, odnosno ureda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na nediskriminaciju i pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama data jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava prema apelantu. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na nediskriminaciju i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava iz čl. 7, 8. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da su ti navodi u suštini sadržani u navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, pa kako je u odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud već zaključio da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to su i ovi navodi apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2845/09 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio