Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/09 („Šu-ma plast“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2850/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2850/09, rješavajući apelaciju „Šu-ma plast“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „Šu-ma plast“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-09-000129 od 8. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-DN-09-001691 od 3. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Šu-ma plast“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-09-000129 od 8. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-DN-09-001691 od 3. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-DN-09-001691 od 3. juna 2009. godine dozvoljen je, na osnovu Rješenja od određivanju izvršenja istog suda broj 80-0-Ip-012684-09-Ip od 21. maja 2009. godine i Zaključka broj 80-0-Ip-012684-09-Ip od 22. maja 2009. godine, upis zabilježbe vođenja izvršnog postupka u C listu kolona Upisi na nepokretnostima preduzeća d.o.o. „Baukompanije-AG“ Velika Obarska (u daljnjem tekstu: izvršenik) bliže naznačenim u izreci rješenja, u korist apelanta kao tražioca izvršenja. Navedenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za upis zabilježbe vođenja izvršnog postupka u zemljišnoknjižnim ulošcima br. 7592, 3547 i 10256 k.o. Bijeljina 1.
3. Osnovni sud je u odnosu na odluku kojom je odbio apelantov zahtjev za upis zabilježbe vođenja izvršnog postupka u obrazloženju rješenja naveo da u zemljišnoknjižnom ulošku broj 7592 k.o. Bijeljina 1 izvršenik nije uknjižen, nego je u B listu upisan kao nosilac prava na posebnom dijelu zgrade na k.č. 6450/2, dok je u zemljišnoknjižnim ulošcima br. 3547 i 10256 k.o. Bijeljina 1 uknjižena V. J., iz čega proizilazi da označene nepokretnosti nisu u svojini izvršenika kako bi se na njima mogla izvršiti zabilježba vođenja izvršnog postupka.
4. Rješavajući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-DN-09-
001691 od 3. juna 2009. godine, Okružni sud je donio rješenje kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio osporeno rješenje.
5. Okružni sud je istakao da je odredbama člana 41 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03 i 109/05; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da mora postojati neprekidan lanac zemljišnoknjižnih vlasnika na nepokretnostima upisanim u zemljišnoj knjizi, kao i da su upisi bilo kog zemljišnoknjižnog prava uključujući i zabilježbe mogući samo na osnovu odobrenja zemljišnoknjižnog prethodnika ili na osnovu odluke suda koja bi nalagala zemljišnoknjižnom prethodniku obavezu trpljenja takvog upisa. Prema stavu Okružnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o zabilježbi izvršenja na nepokretnostima izvršenika po rješenju za izvršenje donesenom povodom apelantovog prijedloga, te da je nesporno da na nepokretnostima koje su određene kao predmet izvršenja izvršenik nije upisan kao vlasnik niti suvlasnik tih nepokretnosti, proizilazi da nisu ispunjene pretpostavke iz člana 41 ZZK za zabilježbu predloženog izvršenja, zbog čega je pravilna odluka prvostepenog suda. Sem toga, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 70 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03 do 118/07; u daljnjem tekstu ZIP) kojima je propisano da se prijedlogu za izvršenje može udovoljiti samo ako je uz njega podnesen izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika, a da se za slučaj da je pravo svojine na nepokretnosti upisano na drugo lice, prijedlogu za izvršenje se može udovoljiti samo ako se u postupku sprovedenom u smislu odredbi člana 37 ZIP-a utvrdi da su ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja svojine u korist izvršenika. Kako je nesporno da izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koje su predložene kao predmet izvršenja, te kako u izvršnom postupku nije utvrđeno postojanje uslova za promjenu zemljišnoknjižnog stanja, Okružni sud je ponovio da je prvostepeno rješenje pravilno. Okružni sud je zaključio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud zaključkom od 22. maja odredio upis zabilježbe izvršenja na nepokretnostima iz zemljišnoknjižnih uložaka br. 7592, 3547 i 10256 k.o. Bijeljina 1, jer je navedenim zaključkom određena zabilježba Rješenja o izvršenju broj 80-0-Ip-012684-09-Ip od 21. maja 2009. godine na nepokretnosti izvršenika ali bez konkretnog navođenja tih nepokretnosti.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih apelacionih navoda se odnosi na tvrdnje da su redovni sudovi u njegovom slučaju pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo u odnosu na odluku o odbijanju njegovog zahtjeva za upis zabilježbe izvršnog postupka u zemljišne knjige. Apelant je istakao da je doveden u situaciju da ne može da upiše svoju zabilježbu izvršnog postupka, iako je drugom tražiocu izvršenja to uspjelo u postupku pred redovnim sudovima u istoj pravnoj stvari protiv istog izvršenika.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić