Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2876/09 (O. M.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2876/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2876/09, rješavajući apelaciju Ohre Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ohre Musića podnesena protiv Presude Aplacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-08-000240 od 3. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 096-0-Mal-
07-001212 od 11. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ohro Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 10. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gž-08-000240 od 3. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 096-0-Mal-07-001212 od 11. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 096-0-Mal-07-001212 od 11. aprila 2008. godine apelantu je naloženo da tužitelju JP Radio Televiziji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 66,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. maja 2007. godine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 40,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelant tokom postupka osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodeći da je odredbama važećeg Zakona o javnom radio televizijskom sistemu BiH («Službeni glasnik BiH» broj 78/05; u daljnjem tekstu: Zakon o RTV sistemu), naročito odredbom člana 18. stav 4. tog zakona, kojom je, između ostalog, propisano da Radio televizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BH RT) vrši naplatu RTV takse na području Brčko Distrikta, te da je odredbama Zakona o radio televiziji RS («Službeni glasnik RS» broj 22/03) propisano da tužitelj (RT RS) vrši naplatu na teritoriji RS, te da stoga ne može ubirati te prihode i na području Brčko Distrikta.
3. Osnovni sud je pojasnio da je tokom postupka proveo dokaze uvidom u izvod poslovnih knjiga za obveznika RTV takse kod tužitelja na ime apelanta, uvidom u ugovor o naplati RTV takse zaključen između Javnog-radio televizijskog sistema Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: JRTS), RTV FBiH, tužitelja (RT RS), BH Telekom, HT Mostar i Telekom Srpske, te aneks tog ugovora od 24. novembra 2003. godine i odluku o naplati RTV takse putem vlastite službe javnih RTV servisa, donesena od strane JRTS, RTV FBiH i tužitelja, koja se primjenjuje od 1. decembra 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je Osnovni sud na temelju provedenih dokaza i tako utvrđenog činjeničnog stanja, te ocjenom dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02 i 31/06; u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od strane apelanta neosnovan. Pojašnjavajući ovakav stav Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o RTV sistemu kojima je uređena djelatnost i organizacija JRTS, kao i odnosi tri javna RTV servisa i zajedničkog pravnog subjekta unutar tog sistema. Navedeno je da je odredbom člana 3. navedenog zakona propisano da sistem javnog emitovanja u BiH čine BH RT, kao javni RTV servis u BiH, RTV FBiH, kao javni RTV servis u Federaciji BiH, tužitelj, kao javni RTV servis u RS i Korporacija javnih RTV servisa BiH. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 18. stav 3. Zakona o RTV sistemu kojom je propisano da naplatu RTV takse mogu vršiti javni RTV servisi putem vlastitih službi ili da taj posao mogu, na ugovorenoj osnovi, povjeriti drugim pravnim licima, dok je stavom 4. istog zakona precizirano da BH RT vrši naplatu RTV takse na području Brčko Distrikta, RTV FBiH na teritoriji Federacije BiH i tužitelj na teritoriji RS, a da se naplaćena RTV taksa raspoređuje u skladu sa odredbom člana 23. istog zakona, dok je stavom 5. određeno da u svim ugovorima, koji se odnose na prikupljanje RTV takse iz stava 3. istog člana svaki javni RTV servis će biti ugovorna strana. U vezi sa navedenim zakonskim odredbama Osnovni sud je pojasnio da, iako je odredbom člana 18. stav 4. Zakona o RTV sistemu propisano da BH RT vrši naplatu RTV takse na teritoriji Brčko Distrikta, stavovima 3. i 5. istog člana ostavljena je mogućnost da javni servisi mogu na ugovornoj osnovi povjeriti taj posao drugim pravnim licima ili da naplatu mogu vršiti putem vlastitih službi. Osnovni sud je imajući u vidu navedeno dodao da su JRTS, RTV FBiH i tužitelj donijeli Odluku o naplati i uplati RTV takse putem vlastitih službi javnih RTV servisa (u daljnjem tekstu: Odluka), koju su potpisali generalni direktori navedenih servisa tokom februara 2006. godine. U obrazloženju je istaknuto da je navedenom Odlukom regulirana naplata i uplata prihoda od RTV takse putem vlastitih službi javnih RTV servisa, što između ostalog obuhvata i prinudnu naplatu, te da fakturisanje i naplatu prihoda od RTV takse vrše emiteri putem vlastitih službi, u skladu sa odredbom člana 18. stav 4. Zakona o javnom RTV sistemu, da se fakturisanje i naplata RTV takse putem vlastitih službi na području Brčko Distrikta u ime JRTS vrši na taj način što vlastita služba RTV FBiH vrši naplatu na onom dijelu Brčko Distrikta na kojem naplatu RTV takse vrši BH telekom i HT Mostar, a služba tužitelja vrši naplatu RTV takse na onom dijelu Brčko Distrikta na kojem naplatu RTV takse vrši Telekom RS. Osnovni sud je još dodao da je odredbom člana 3. Odluke određeno da emiteri putem vlastitih službi vrše naplatu RTV takse na svojim transakcijskim računima za RTV taksu, a potom se ukupno naplaćeni prihod uplaćuje bez odlaganja na prelazni račun JRTS za prihod od RTV takse javnog RTV sistema BiH.
4. U obrazloženju je još navedeno da je tužitelj, u skladu sa Odlukom, može da potražuje naplatu RTV takse od korisnika u onom dijelu Brčko Distrikta na kome naplatu takse vrši Telekom RS, vezujući naplatu za račun fiksne telefonije, pa je stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, budući da aktivna legitimacija predstavlja odnos stranke prema predmetu spora. Prema ocjeni Osnovnog suda irelevantni su navodi apelanta da se u konkretnom slučaju ne može primjenjivati Zakon o radio televiziji RS koji se, shodno Nalogu supervizora za Brčko Distrikt, ne može primjenjivati na teritoriji Brčko Distrikta, jer je u konkretnom slučaju primijenjen Zakona o RTV sistemu. Prema ocjeni Osnovnog suda intencija zakonodavca je bila da se vezivanjem naplate takse za fisknu telefoniju obezbijedi lakšu i cjelovitiju naplatu takse na području BiH, te je u tom nastojanju omogućeno da javni servisi takve poslove prenose na druge javne servise u okviru jedinstvenog sistema na području BiH, a da se na taj način prikupljena taksa u konačnom uplaćuje na jedan račun JRTS u periodu važenja dozvole sistema. Osnovni sud je na kraju zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja od 21. maja 2007. godine, kao javne isprave, proizlazi da je apelant tužitelju dužan iznos od 66,00 KM na ime RTV takse za period od 1. juna 2006. godine do 30. aprila 2007. godine, koja je vezana za fiksni broj telefona apelanta.
5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Apelacioni sud je Presudom, broj 097-0-Gž-08-000240 od 3. avgusta 2009. godine žalbu u cijelosti odbio i osporenu prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je obrazloženju naveo da protivno navodima žalbe nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP-a, na koju žalba ukazuje, odnosno da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitivati. Apelacioni sud je istakao da su žalbene navodi apelanta neosnovani jer je, prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze i utvrdio činjenice i okolnosti o kojima se vodi spor, koje su relevantne za utvrđenje postojanja prava tužitelja na potraživanje duga za RTV taksu, pri čemu je u obrazloženju svoje presude dao dovoljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Navedeno je da je izreka presude razumljiva i u saglasnosti sa obrazloženjem, pa u tom pravcu nisu učinjeni propusti koji bi imali značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako da se prvostepena presuda može ispitati. Isto tako, prema ocjeni Apelacionog suda, nije ostvaren ni žalbeni razlog vezan za pogrešnu primijenjenu materijalnog prava, odnosno odredba člana 18. Zakona o javnom RTV sistemu. U kontekstu tog prigovora Apelacioni sud je citirao odredbu člana 18. stav 4. Zakona o javnom RTV sistemu, kojom je predviđeno da BH RT, kao Javni RTV servis BiH, vrši naplatu RTV takse za teritoriju Brčko Distrikta, te je dodao da se apelant kao stanovnik Brčko Distrikta ima smatrati dužnikom tužitelja, a ne BH RT. U vezi sa navedenim Apelacioni sud je pojasnio da je odredbom člana 2. Odluke, koja je stupila na snagu 1. decembra 2005. godine vlastitoj službi tužitelja preneseno ovlaštenje na naplatu RTV takse (iz člana 18. stav 4. Zakona o javnom RTV sistemu) na onom dijelu Brčko Distrikta BiH, na kojem naplatu RTV takse vrši Telekom RS, a to je dio Distrikta na kojem, prema podacima u spisu predmeta (adresa i broj telefona), živi apelant.
6. Apelacioni sud je još pojasnio da ovlaštenje tužitelja da naplaćuje RTV taksu na jednom dijelu teritorije Brčko Distrikta putem vlastite službe ne proizlazi iz činjenice da ga je BH RT ovlastio da naplaćuje RTV taksu u njegovo ime, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi, već njegovo ovlaštenje proizlazi iz njegovog pravnog položaja unutar JRTS. Prema ocjeni Apelacionog suda aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz njegovog zakonskog statusa unutar JRTS, te je naglasio da sva tri subjekta JRTS prilikom naplate RTV takse postupaju po osnovu ovlaštenja koja proizlaze iz njihove pripadnosti JRTS, pa tužitelj u konkretnom slučaju nije zastupnik BH RT-a, kako se u žalbi ističe, već je tužitelj pravno lice koje prema posjednicima radio i televizijskih aparata (na teritoriji Brčko Distrikta, na kojem naplatu RTV takse vrši Telecom RS) istupa kao povjerilac, te RTV taksu naplaćuje kao prihod JRTS. Apelacioni sud je pojasnio da navedeno proizlazi iz samog načina raspodjele prihoda od RTV takse, koja se vrši raspodjelom sredstava sa jedinstvenog računa u određenim procentima i to BH RT 50%, RTV FBiH 25% i tužitelj 25%, u smislu odredbe člana 23. Zakona o javnom RTV sistemu.
7. Apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi apelacije se u suštini svode na to da su sudovi donijeli osporene presude proizvoljno tumačeći, odnosno pogrešno primjenjujući materijalno pravne propise, odnosno odredbu člana 18. Zakona o javnom RTV sistemu. Naime, navedenom odredbom i to stavom 4. je propisano da BH RT vrši naplatu RTV takse na području Brčko Distrikta. Kako se u navodima apelacije ističe ovom odredbom zakonodavac je odredio titulare za prikupljanje RTV takse, tako da naplatu RTV takse za područje Brčko Distrikta isključivo vrši BH RT, a ne tužitelj. Apelant smatra da, shodno navedenom, tužitelj prihode od RTV takse može ubirati samo na području RS, a nikako na području Brčko Distrikta kao jedinstvene teritorijalne jedinice lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, pa prema tome tužitelj nema aktivnu legitamaciju da potražuje RTV taksu u svoje ime i za svoj račun. Apelant je na kraju predložio Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i da donese odluku o meritumu predmeta, te konačno, da dostavi odluku nadležnom sudu radi osiguranja ustavnih prava koja su osporenim presudama apelantu povrijeđena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na pitanja koja je apelant problematizirao tokom postupka i koja ponavlja i u apelaciju, a u vezi sa naplatom RTV takse na području Brčko Distrikta, dovoljno jasno obrazložili način na koji se vrši naplata RTV takse na području Brčko Distrikta, te zašto nije primjenjiva odredba člana 18. stav 4. Zakona o RTV sistemu na koju se apelant poziva, obrazloživši, između ostalog, da je Odlukom koja je stupila na snagu 1. decembra 2005. godine vlastitoj službi tužitelja preneseno ovlaštenje da vrši naplatu RTV takse na onom dijelu Brčko Distrikta na kojem naplatu RTV takse vrši Telekom RS, i da, shodno navedenom, suprotno navodima apelanta, tužitelj ima aktivnu legitimaciju da u konkretnom slučaju od apelanta potražuje naplatu RTV takse, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a o čemu su se sudovi dovoljno jasno izjasnili, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić