Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2879/09 (F. Z.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2879/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2879/09, rješavajući apelaciju Fuada Zejnilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Zejnilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000651 od 5. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001083 od 28. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
425/05 od 17. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Zejnilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000651 od 5. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001083 od 28. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-425/05 od 17. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-425/05 od 17. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001083 od 28. januara 2008. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na Teheranskom trgu broj 7, stan broj 14, odnosno stana na lokalitetu Vojničko Polje Cl, ulaz 1, sprat III, stan broj 14, troiposoban, površine 91,71 m2, broj ov. 3483/99, kojisu 1. septembra 1999. godine zaključili Dika Nikolić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelant, te je obavezan apelant da predmetni stan slobodan od ljudi i stvari preda Čedomiru Nikoliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) i prvotuženoj, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te su obavezani prvotužena i apelant da tužitelju nadoknade troškove spora u iznosu od 11.259,00 KM. Prethodno je presudom Općinskog suda od 9. oktobra 2002. godine bio usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, ali rješenjem Kantonalnog suda od 10. januara 2005. godine presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu ugovora sa Stambenom zadrugom „Željezničar“ i evidencije kod Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, u postupku utvrđeno da su tužitelj i prvotužena, inače bivši bračni partneri, vlasnici predmetnog stana, te da je prvotužena, kao prodavac, 1. septembra 1999. godine zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa apelantom, kao kupcem. Općinski sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana apsolutno ništav u smislu člana l03. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer raspolaganje prvotužene, koja je suvlasnik, cijelim stanom predstavlja raspolaganje neovlašćenog lica tuđom stvari. Općinski sud je naveo da su prava suvlasnika, tj. tužitelja i prvotužene, obuhvaćena u pravnoj zajednici interesa, tako da se ona mogu vršiti samo uz vođenje računa o interesima drugih suvlasnika, u smislu člana 15. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je, dalje, naveo da tužitelj, koji je dokazao da je suvlasnik predmetnog stana, nije učestvovao u zaključenju predmetnog kupoprodajnog ugovora, pa ugovor o kupoprodaji nije proizvodio pravne posljedice, te da je tužitelj kao suvlasnik stana imao pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, u smislu člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je odbio kao neosnovan prijedlog prvotužene i apelanta za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, dok se kao prethodno pitanje ne okonča postupak podjele bračne tečevine, jer stranke nisu dostavile dokaze da je ovaj postupak pokrenut, niti bi on, s obzirom na utvrđeno, imao uticaj na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, jer je bilo nesporno da je stan stečen u toku trajanja braka i da je on već upisan kao njihovo suvlasništvo.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i to član 103. ZOO, utvrdivši da je predmetni kupoprodajni ugovor apsolutno ništav. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da su tužitelj i prvotužena usmeno podijelili bračnu tečevinu i da je prilikom te podjele predmetni stan pripao prvotuženoj zbog toga što su tužitelj i prvotužena u evidenciji vlasništva kod „Sarajevostana“ upisani kao suvlasnici, a za promjenu prava suvlasničkih dijelova bi bila neophodna pismena nagodba među strankama ili drugi pravni posao koji bi promijenio strukturu suvlasništva, te dabilo kakav usmeni dogovor o promjeni suvlasništva, u smislu podjele bračne tečevine, ne bi proizvodio pravno djejstvo. U pogledu žalbenih navoda da je prvotužena mogla raspolagati svojom polovinom suvlasničkog dijela stana i da zbog toga predmetni kupoprodajni ugovor može biti samo relativno ništav, Kantonalni sud je istaknuo da je predmetni stan nedjeljiva cjelina, te da su tužitelj i prvotužena oboje suvlasnici, te, stoga, u skladu sa članom 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, tužitelj kao suvlasnik, odnosno zajedničar, imao je pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar. Kantonalni sud je, takođe, smatrao neosnovanim i apelantov žalbeni navod da je Općinski sud prilikom odlučivanja prekoračio tužbeni zahtjev zbog toga što prvotužena nije tražila predaju u posjed stana s obzirom na to da je tužitelj postavio ovakav tužbeni zahtjev i tražio da apelant predmetni stan kao nedjeljivu stvar i kao suvlasništvo tužitelja i prvotužene preda u posjed i tužitelju i prvotuženoj, u smislu čl. 103. i 104. ZOO, jer se radi o apsolutno ništavom pravnom poslu koji je protivan čl. 15. i 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. U pogledu apelantove tvrdnje da je bio savjestan prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora zbog toga što je na osnovu uvida u potvrdu „Sarajevostana“ utvrdio da je samo prvotužena bila navedena kao vlasnik predmetnog stana, Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom slučaju radilo o vlasništvu stana za koje je apelant odmah mogao utvrditi da nije upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasništvo ni vlasništvo, niti je upisan u KPU, pa je stoga apelant bio dužan zatražiti od prvotužene da mu prezentira na uvid ugovor o kupoprodaji stana, odnosno ugovor o udruživanju sredstava sa Stambenom zadrugom „Željezničar". Pošto apelant nije ni dokazao, niti je tvrdio da je vršio uvid u kupoprodajni ugovor, niti da je tražio od prvotužene da mu prezentira ugovor, Kantonalni sud je zaključio da se apelant imao smatrati nesavjesnim ugovaračem sa prvotuženom prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, odnosno da su i prvotužena i apelant bili nesavjesni kao prodavač i kupac, te je primijenio član 104. stav 2. ZOO prema kojem je svaka strana dužna vratiti drugoj strani ono što je dala, da je apelant u ovom slučaju bio dužan predati u posjed i na slobodno raspolaganje stan tužitelju i prvotuženoj kao suvlasnici.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000651 od 5. juna 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanja redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbu člana 103. ZOO, kada su zaključili da je predmetni ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o suvlasništvu, već o zajedničkoj imovini na predmetnom stanu tužitelja i prvotužene kao bivših bračnih partnera, ali da usvojeni stav sudova nije uticao na pravilnu i zakonito donesenu odluku. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 265. stav 1. Porodičnog zakona (koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja spornog ugovora) propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a stavom 2. da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, te s obzirom na to da je prvotužena postupila suprotno citiranoj zakonskoj odredbi, zaključeni ugovor između nje i apelanta je apsolutno ništav, u skladu sa članom 103. ZOO. Zbog usvojenog stava, Kantonalni sud je smatrao da se ne treba posebno baviti odredbom člana 31. (pravo preče kupnje) Zakona o prometu nepokretnosti, jer se njime regulišu pravni odnosi suvlasnika, a isto tako ni članom 35. stav 2. istog zakona, koji propisuje krajnji rok (jedna godina) za podnošenje tužbe radi poništenja zaključenog ugovora.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da predmetni stan predstavlja nepodijeljenu zajedničku imovinu tužitelja i prvotužene s obzirom na to da su se oni ranije sporazumjeli o podjeli njihove nepokretne imovine i da tužitelj nije pokazivao nikakav interes za predmetni stan nakon odlaska iz Sarajeva, niti je učestvovao u povratu tog stana. Apelant tvrdi da je tužitelj smatrao predmetni stan suvlasništvom i da su redovni sudovi to prihvatili kao činjenično utvrđenje, te da je Vrhovni sud, suprotno ovlaštenjima koja ima u revizijskom postupku, proizvoljno zaključio da se ne radi o suvlasničkoj imovini, izmijenivši jednu od relevantnih činjenica. Apelant smatra da je prvotužena bila ovlaštena prodati svoj suvlasnički dio na predmetnom stanu, te da je predmetni ugovor punovažan u tom dijelu. Apelant tvrdi da tužitelj nije bio aktivno legitimisan da u ime prvotužene zahtijeva da joj apelant preda u suposjed predmetni stan, što je isticao u reviziji, ali je Vrhovni sud ovaj prigovor „jednostavno zaobišao“. Apelant smatra da je bio savjestan pri sklapanju predmetnog kupoprodajnog ugovora, jer mu je pokazana javna isprava da je predmetni stan vlasništvo tužene. Apelant navodi da je nakon donošenja presude Općinskog suda tužitelj umro i da interesi njegovih kćeri kao njegovih nasljednica nisu isti kao njegovi o čemu su poslale pismo Općinskom sudu i u tom pismu navodno nagovijestile odustanak od tužbenog zahtjeva i povlačenje tužbe. Međutim, ovo pismo i procesnopravnu situaciju koja je nastala tom ispravom Vrhovni sud je jednostavno ignorisao.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić