Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2931/09 (D. Č., Z. M. i mldb. R.M)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Suvlasništvo
  • Testament
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2931/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 2931/09, rješavajući apelaciju Dragane Čokić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Čokić, Zorke Miladinović i mldb. R.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-09-000211 od 15. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2626/02 od 30. juna 2008.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Čokić, Zorka Miladinović i mldb. R.M., koju zastupa zakonska zastupnica, majka Zorka Miladinović (u daljnjem tekstu: apelantica ili apelantice D.Č., Z.M. i R.M.), koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 12. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000211 od 15. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2626/02 od 30. juna 2008. godine. Apelantice su 10. marta 2010. i 8. februara 2012. godine dopunile apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2626/02 od 30. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000211 od 15. juna 2009. godine, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su one suvlasnice po osnovu građenja i nasljeđa na nekretninama označenim kao k.č. br. 484/1, 485/1 i 485/2 sa drugim podacima bliže navedenim u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), i to apelantica Z.M. sa dijelom od 4/6, a apelantice D.Č. i R.M. sa dijelom od po 1/6, što su Radojka Dohnar i Mirjana Mujkanović (u daljnjem tekstu: tužene) dužne priznati i trpjeti da se apelantice na osnovu presude na spornim nekretninama upišu kao suvlasnice u zemljišnim i katastarskim knjigama. Slijedeći navedeno, Osnovni sud je odbio preostali dio tog dijela tužbenog zahtjeva da utvrdi da je testament koji je u predmetu broj R-414/02 29. marta 2002. godine sačinila Miljka Miladinović (u daljnjem tekstu: testatorka) u Osnovnom sudu ništav u dijelu sa kojim je testatorka raspolagala spornim nekretninama (stav prvi izreke presude). Dalje, Osnovni sud je tužbu odbacio u dijelu tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da se utvrdi da su one, kao testamentarni nasljednici, po osnovu testamenta broj R-414/02, suvlasnice sa po 1/3 dijela na nekretninama označenim kao k.č. br. 149/3 i k.č.144/6 sa drugim podacima bliže navedenim u drugoj tački izreke prvostepene presude, te da su po osnovu navedenog testamenta suvlasnice sa po 11/183, odnosno 33/183, a tužene sa po 75/183, odnosno 150/183 dijela i na parcelama označenim kao k.č. br. 140/2, 141, 144/1, 149/1, 142, 143 i 140/3, što su tužene dužne priznati i trpjeti da se apelantice na tim nekretninama upišu kao suvlasnice (stav drugi izreke presude). Pored toga, Osnovni sud je odbacio tužbu i u dijelu kojim su apelantice tražile da im tužene predaju u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine bliže navedene u prve dvije tačke izreke presude (treći stav izreke presude). Apelantice su obavezane da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 8.250,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je testatorka, koja je svekrva apelantice Z.M. a baka apelantica D.Č. i mldb. R.M., u Općinskom sudu u predmetu broj R-414/02 29. marta 2002. godine sačinila testament kojim je svojim kćerkama (tuženim) i apelanticama raspodijelila svoju imovinu. Navedeno je da je iz osporenog testamenta Osnovni sud utvrdio da je testatorka, kao vlasnik i posjednik nekretnina, bliže označenih u izreci presude, ostavila apelanticama dio nekretnine bliže označene u testamentu a koje u naravi čine kuću u kojoj apelantice žive, te vinograd pod kućom i oko pet dunuma zemlje. Dalje je navedeno da je testatorka ostalu imovinu koja se zatekne u času njene smrti ostavila svojim kćerkama – tuženim sa po 1/2. Posebno je navedeno da kuću u kojoj je testatorka živjela testamentom ostavila svojim kćerkama, sada tuženima, sa po 1/2. Dalje, Osnovni sud je naveo da je taj sud Rješenjem broj O-1413/02 od 18. oktobra 2002. godine prekinuo ostavinski postupak koji je vođen iza testatorke i navedenim rješenjem apelantice D.Č. i mldb. R.M. uputio na parnicu protiv tuženih, kćerki ostaviteljice, radi osporavanja testamenta na osnovu člana 229. stav 2. tačka 1. i člana 232. Zakona o nasljeđivanju.

4. Osnovni sud je naveo da je predmet ovog spora bilo utvrđivanje prava suvlasništva apelantica po osnovu građenja i nasljeđa na nekretninama bliže opisanim u tački prvoj izreke presude slijedom čega i utvrđenje da je testament sačinjen 29. marta 2002. godine kod Osnovnog suda u predmetu broj R-414/02 ništav u dijelu kojim je testatorka raspolagala tim nekretninama, jer one predstavljaju bračnu tekovinu apelantice Z.M. i njenog umrlog muža R.M., kojim nekretninama, prema navodima iz tužbe, testatorka nije mogla raspolagati. Osnovni sud je istakao da je na te okolnosti saslušao 16 svjedoka, apelanticu Z.M., te obje tužene i nakon što je u presudi prezentirao sve iskaze, naveo je da iz iskaza svjedoka koje je predložila apelantica Z.M. proizlazi da je njen umrli suprug bio vrijedan čovjek koji je radio kako na zemlji, tako i u poduzeću. Međutim, kako je sud dalje naveo, niko od saslušanih svjedoka nije znao da li su apelantica Z.M. i njen umrli suprug dizali stambene kredite, kupovali građevinski materijal i da li su oni svojim sredstvima sagradili upravo (sada) spornu kuću. Dalje, Osnovni sud je izvršio analizu materijalnih dokaza uloženih u spis, te ih je doveo u međusobnu vezu sa ostalim dokazima, pa je na kraju zaključio da apelantica Z.M. nije dokazala da sporna nekretnina predstavlja njenu bračnu tečevinu, koju je stekla u braku sa umrlim R.M., odnosno građenjem na tuđim parcelama. Osnovni sud je istakao da iz činjenica koje su utvrđene tokom ovog postupka, uključujući i uvid u zk.ul. izvatke za nekretnine koje su obuhvaćene osporenim testamentom, proizlazi da je testatorka bila njihov vlasnik i posjednik, te je u tom svojstvu njima mogla raspolagati, što je u konkretnom slučaju i učinila. Stoga je Osnovni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 63. stav 4. Zakona o nasljeđivanju.

5. Vezano za preostali dio tužbenog zahtjeva apelantica, Osnovni sud je istakao da je tužbu odbacio primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog toga što je utvrdio da apelantice nemaju pravnog interesa. Naime, Osnovni sud je naveo da su apelantice ovim dijelom tužbenog zahtjeva tražile da se proglase da su sa po 1/3 dijela testamentarni nasljednici na nekretninama bliže opisanim u prvom dijelu tačke dva izreke presude premda taj dio testamenta nije osporen. Pored toga, Osnovni sud je naveo da će se vezano za nekretnine navedene u ostalom dijelu tačke dva i tri izreke presude ostavinski postupak okončati i u njemu će biti određeni nasljedni dijelovi a nakon toga i diobom će se utvrditi suvlasnički i suposjednički dijelovi parničnih stranaka, uključujući i dio apelantica.

6. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te je istakao da je taj sud pravilno odlučio kada je na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da apelantica Z.M. nije dokazala da sporna kuća predstavlja njenu bračnu tekovinu koju je ona stekla u braku sa umrlim suprugom, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 270. stav 5. Porodičnog zakona. Također, Okružni sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je testatorka bila vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina i da je njima mogla raspolagati tako da nisu ispunjeni uslovi za proglašavanje ništavim dijela testamenta, dok je u ostalom dijelu Osnovni sud pravilno odlučio kada je odbacio tužbu apelantica, u smislu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP, jer je utvrdio da nemaju pravnog interesa za traženje da se proglase kao testamentarni nasljednici sa po 1/3 na nekretninama za koje nije osporen dio testamenta, budući da će, kada se završi ostavinski postupak, one dobiti svoj suvlasnički i suposjednički dio. Također, Okružni sud je istakao da, suprotno navodima apelantica, u donesenoj presudi nije izostala ocjena iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu. Pored toga, Okružni sud je istakao da nisu tačni navodi da je osporeni testament nedorečen i neprecizan. U vezi s tim, navedeno je da je u testamentu navedeno da kuću u kojoj žive apelantice poslije smrti testatorka ostavlja svojoj snahi – apelantici Z.M., zajedno sa oko pet dunuma zemlje, na parcelama preciziranim u testamentu, dok svu ostalu zemlju koja se zatekne u času njene smrti, zajedno sa kućom u kojoj je živjela testatorka, a definisana je kao dvorišna kuća, ostavlja svojim kćerkama na jednake dijelove od po ½.

7. Dalje, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer je utvrdio da apelantice nemaju pravni interes za dio postavljenog tužbenog zahtjeva za koji je tužba odbačena, budući da testament u tom dijelu nije osporen. Naime, Okružni sud je istakao da tokom predmetnog postupka nije utvrđena ništavost predmetnog testamenta ili neke od njegovih odredaba, te da je zahtjev za predaju u posjed preuranjen, jer nakon proglašenja nasljeđa na osnovu testamenta slijedi dioba, a potom i predaja u posjed pripadajuće nepokretnosti. Također, Okružni sud je naglasio da se postojanje pravnog interesa za utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa utvrđuje prilikom prethodnog ispitivanja tužbe, ali da sud može da o tome odluči i zajedno sa glavnom stvari. Naime, kako je dalje naveo Okružni sud, Osnovni sud je na to imao ovlašćenje u konkretnoj pravnoj stvari, budući da su apelantice u sedam navrata mijenjale tužbeni zahtjev, a drugi tužbeni zahtjev je uslovljen prvim. U pogledu dijela odluke o troškovima postupka, Okružni sud je utvrdio da je pravilno primijenjeno procesno i materijalno pravo i da je za taj dio odluke Osnovni sud dao valjane i prihvatljive razloge. Stoga je Okružni sud žalbu apelantica odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima. Apelantice navode da redovni sudovi nisu ocijenili izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i da su propustili da o njima daju svoju ocjenu, te da je, slijedeći to, pogrešno utvrđeno činjenično stanje a da je time povrijeđena i odredba člana 8. ZPP. Ističu da obrazloženje osporenih odluka predstavlja prepričavanje iskaza svjedoka i nabrajanje izvedenih dokaza. Ponavljaju iskaze pojedinih svjedoka, te daju svoje zaključke o činjenicama koje proizlaze iz tih iskaza. Pored toga, apelantice ističu da je sud povrijedio i materijalno pravo, budući da nije bilo „valjanog razloga“ da se odbije njihov postavljeni tužbeni zahtjev. Navode da je „sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je odbacio dio tužbenog zahtjeva, navodeći da apelantice nemaju pravnog interesa za ovako postavljeni zahtjev“. Ističu da sud navedeno obrazlaže činjenicom da testament u tom dijelu nije osporen. Međutim, prema stavu apelantica, navod iz testamenta kako im se ostavlja oko 5.000 m² zemlje predstavlja testament nedorečenim, posebno kada se ima u vidu da je testament sačinjen prema gruntovnim podacima koji nisu usaglašeni sa katastarskim, što sve „dovodi do nedoumice“. Pored toga, apelantice ističu da je sud „izgleda zaboravio“ da apelantice imaju pravo na zaštitu suposjeda na naslijeđenim nekretninama. Pored toga, smatraju da dosuđeni „troškovi nisu obračunati u skladu sa Advokatskom tarifom“. Apelantice povredu prava na imovinu vide u činjenici da je ponašanjem sudova došlo do povrede njihovog prava na mirno uživanje imovine a samim tim i člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima, budući da nekretnine koje su apelantica Z.M. i njen suprug izgradili predstavljaju njihovu imovinu, te da druge nemaju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelantice vide i u činjenici da je Okružni sud odbio njihovu žalbu a da nije na objektivan, pouzdan i temeljit način sagledao i ocijenio sve dokaze i „kompletnu životnu i pravnu situaciju“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

12. Također, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda jasno i precizno naveli zbog čega su odbili dio tužbenog zahtjeva apelantica, te zašto su u drugom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva tužbu odbacili. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelantice navode. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelacionim navodima, ne proizlazi da redovni sudovi nisu ocijenili sve provedene dokaze i doveli ih u međosobnu vezu, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ovo osobito imajući u vidu da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja za primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava (Zakona o nasljeđivanju, Porodičnog zakona i ZPP), te zašto su u konačnici zaključili da je dio tužbenog zahtjeva apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su one po osnovu građenja i nasljeđa suvlasnice na nekretninama kojima je, po osnovu testamenta, raspolagala testatorka neosnovan, budući da nisu dokazale utemeljenost ovog dijela tužbenog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljno obrazloženje i zašto su odbacili dio tužbe koji se ticao postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su apelantice suvlasnici nekretnina za koje je u ostavinskom postupku koji je prekinut utvrđeno da se ne osporava. S obzirom na dana obrazloženja sadržana u presudama Osnovnog i Okružnog suda, pokazuju se neosnovanim navodi apelantica vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog zakona. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da su apelantice imale na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristile. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelantice zadovoljne ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Što se tiče pozivanja apelantica na član 1. Sporazuma o ljudskim pravima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Dakle, Ustavni sud nije nadležan da ispituje navodne povrede prava koja su propisana ostalim aneksima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navodi apelantica o povredi ovog člana korespondiraju sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, čije navodne povrede Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega su i ovi navodi apelantica (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2931/09 (D. Č., Z. M. i mldb. R.M) | Sudska praksa | Aktio