Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2941/09 (O. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2941/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2941/09, rješavajući apelaciju Osmana Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Softića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 00 1630 09 Gž od 24. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Mal 001630 08 Mal od 17. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Mal 00 1630 09 Gž od 24. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Mal 001630 08 Mal od 17. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-204705 od 14. jula 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja „Đug auto“ d.o.o. za popravku starih i novih automobila Živinice (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da sud obaveže apelanta da mu vrati bespravno oduzeti agregat za proizvodnju električne energije marke „Honda“ snage 2 kv, godina proizvodnje 2002. (u daljnjem tekstu: predmetni agregat) kao i da mu naknadi troškove spora u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu isplati iznos od 720,00 KM na ime troškova postupka, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001357 od 9. aprila 2008. godine usvojena je tužiteljeva žalba, ukinuta navedena presuda Općinskog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da su razlozi na kojim je zasnovana prvostepena presuda nejasni i protivrječni, zbog čega Kantonalni sud ne može preispitati ni primjenu materijalnog prava, a shodno zakonskim odredbama ne može sam zakazati glavnu raspravu jer se radi o sporu male vrijednosti u kojem drugostepeni sud ne može utvrđivati niti komentirati činjenični osnov.
4. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 29 0 Mal 001630 08 Mal od 17. aprila 2009. godine kojom je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezan apelant da tužitelju vrati predmetni agregat, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.165,60 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je apelant kao tužiteljev uposlenik, na osnovu odobrenja tužiteljevog direktora, 1. odnosno 2. augusta 2004. godine odnio-posudio predmetni agregat radi izvođenja radova na svojoj kući ali da apelant nije dokazao da je agregat vratio on ili njegov sin. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti iskaze apelanta i svjedoka poimenično navedenog u presudi da je apelant odnosno njegov sin vratio tužitelju predmetni agregat jer niti jedan od njih nisu mogli tačno izjasniti kome i kada je agregat vraćen niti je povrat agregata na bilo koji način evidentiran niti su ponuđeni bilo kakvi drugi dokazi iz kojih bi proizlazilo da je agregat vraćen. Općinski sud je naveo da je članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok je članom 126. istog zakona propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice, zaključak će izvesti primjenom tereta o dokazivanje. Općinski sud je, također, naveo da je čl. 971-982. Općeg građanskog zakonika propisano da osoba koja primi određenu stvar na posudbu ima pravo služiti se tom stvari na uobičajeni način za određeno vrijeme a zatim istu stvar vratiti. Kako je u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Općinskog suda, nesporno da je apelant uzeo na posudbu predmetni agregat ali da nije dokazao i da ga je vratio, to je Općinski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. U pouci o pravnom lijeku je navedeno: „Protiv ove presude dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu u Tuzli putem ovog suda u roku od 15 dana od dana donošenja iste“.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 29 0 Mal 00 1630 09 Gž od 24. jula 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 2. stav 1. ZPP tako što je odlučivao preko granica tužbenog zahtjeva jer je prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 24. aprila 2006. godine odlučio da će se u daljnjem toku postupka raspravljati o tužiteljevom preciziranom tužbenom zahtjevu postavljenom na ročištu od 19. decembra 2005. godine, a sve shodno članu 81. ZPP, te da je u pobijanoj presudi rok za činidbu određen u trajanju od 15 dana od dana donošenja presude, shodno odredbama člana 433. tačka 4. u vezi sa članom 179. stav 2. ZPP. Dalje, navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi da su razlozi pobijane presude suprotni njenoj izreci jer iz obrazloženja pobijane presude jasno i nedvosmisleno proizlazi utvrđenje prvostepenog suda zbog kojeg je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi da je predmetni spor bez obzira na naznačenu vrijednost spora upravljen na smetanje posjeda, te da su trebale biti primijenjene odredbe čl. 423-427. i 430. ZPP jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj od apelanta potraživao povrat pokretne stvari za koju je u tužbi, u smislu člana 316. ZPP, označio vrijednost spora koju apelant do zaključenja glavne rasprave nije osporio. Navedeno je i da taj sud nije razmatrao žalbene navode vezane za iskaz poimenično navedenog svjedoka jer se ti navodi odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja a čije osporavanje žalbom u sporovima male vrijednosti nije dopušteno.
6. Kantonalni sud je naveo da kako je tužiteljevo potraživanje utemeljeno na zahtjevu za povrat individualno određene stvari, shodno odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), to, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostepenog suda na odredbe Općeg građanskog zakonika koje se odnose na posudbu stvari umjesto pozivanja navedene odredbe Zakona ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava u situaciji kada je tužbeni zahtjev utemeljen na nekoj drugoj zakonskoj odredbi a ne na onoj na koju se pozvao sud. Obrazloženo je i da je, suprotno žalbenim navodima, iskaze saslušanih svjedoka prvostepeni sud ocijenio savjesno i brižljivo, svaki ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi pri čemu nije odlučivao na apelantovu štetu niti je pogrešno primijenio odredbe ZPP. Navedeno je i da činjenice da prvostepeni sud u uvodu presude nije naznačio vrijednost spora niti je u dijelu koji se odnosi na pouku o pravnom lijeku naveo razloge zbog kojih se može izjaviti žalba nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude posebno i iz razloga što je blagovremeno izjavljenom žalbom na prvostepenu presudu apelantu omogućeno korištenje djelotvornog pravnog lijeka.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku utvrđivao činjenično stanje suprotno navodima iz tužbe i da je primjena analogije posljedica pogrešne ocjene dokaza kao i da je prvostepeni sud propustio da navede vrijednost spora i iz kojih se razloga žalba može izjaviti čime je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno primijenjeno i procesno pravo. Navodi i da je u žalbi iz opreza naveo da se žali i na utvrđeno činjenično stanje a da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada u pouci i pravnom lijeku nije naveo iz kojih se razloga može žalba izjaviti. Apelant, također, smatra da su obrazloženja presuda kontradiktorna i međusobno suprotstavljena čime su redovni sudovi doveli do pravne nesigurnosti i pokazano je pristrano postupanje. Osim toga, apelant navodi da su redovni sudovi propuštajući da navedu razloge zbog kojih se mogla izjaviti žalba u konkretnom slučaju prekršili njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu jer je morao ispuniti obavezu naloženu presudom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezati apelanta na povrat predmetnog agregata, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu apelantovih navoda vezanih za nenavođenje vrijednosti spora u prvostepenoj presudi, rješavanju spora u okviru tužbenih navoda koji su precizirani na ročištu, nenavođenju u prvostepenoj presudi razloga zbog kojih se žalba može izjaviti, kao i u vezi sa primjenom relevantnih zakonskih odredbi, zbog čega Ustavni sud sve apelantove tvrdnje vezane za navedeno smatra neosnovanim. Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost i pristranost u postupanju redovnih sudova, odnosno da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant tvrdi i da mu je time što nisu navedeni razlozi u pouci o pravnom lijeku u prvostepenoj presudi zbog kojih se može podnijeti žalba prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i koristio pravne lijekove propisane zakonom, odnosno u zakonom propisanom roku izjavio žalbu o kojoj je drugostepeni sud odlučivao, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali povoljnim ishodom u apelantovom slučaju ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog toga, Ustavni sud i navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Apelant, također, navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud u vezi s tim primjećuje da apelant osim paušalnog navođenja da mu je ovo pravo prekršeno u apelaciji ne nudi nikakve argumente i činjenice da je u konkretnom postupku diskriminiran niti se takav zaključak može izvesti iz stanja predmeta, zbog čega Ustavni sud i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić