Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2976/09 (S. N.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Zastara
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2976/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2976/09, rješavajući apelaciju Seme Nuhić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seme Nuhić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000732 od 16. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sema Nuhić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislav-Grada podnijela je 15. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-
Rev-08-000732 od 16. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine u cijelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Rješenja tužene Srednje stručne škole Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, zatim, da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje, da se tužena obaveže da apelantici isplati iznos od 300,00 KM mjesečno na ime neisplaćenih plaća za period od 1. novembra 1993. godine do povrata na posao sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, da apelantici isplati sve doprinose iz radnog odnosa za navedeni period, te da troškove postupka snosi tužena.
3. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantici reguliran radnopravni status Rješenjem tužene broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine tako što je apelantici uspostavljen radnopravni status zaposlenice na čekanju od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, te je utvrđeno da joj pripada pravo na otpremninu u iznosu od 1.333,29 KM. S obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno u skladu sa članom 143. Zakona o radu, te da je apelantičin radnopravni status reguliran u skladu sa odredbama tog zakona, sud je naveo da se ne može udovoljiti apelantičinom zahtjevu u dijelu kojim traži poništenje rješenja tužene i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljala do upućivanja na čekanje. Dalje je sud naveo da apelantici, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za period od 1. novembra 1993. godine do uspostavljanja radnopravnog statusa, kao i da joj ne pripada pravo na naknadu plaće nakon prestanka radnog odnosa a poslije uspostavljenog radnopravnog statusa, te je navedeno da apelantica nije dokazala visinu potraživanja, niti je predložila dokaze na okolnost utvrđenja visine potraživanja. Vezano za naknadu plaće za period od dana podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa pa do prestanka radnog odnosa, sud je konstatirao da zaposleniku pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a budući da na nivou Kantona nije bila donesena takva odluka za korisnike budžeta, to ni apelantici ne pripada pravo na naknadu. Sud je prihvatio prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena u smislu člana
106. Zakona o radu, konstatirajući da je za sva apelantičina potraživanja do 5. maja 2000. godine nastupila zastara potraživanja, a da nakon prestanka radnog odnosa apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće. Dalje, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa zbog nedostatka aktivne legitimacije, budući da nije legitimirana da kao treće lice u ime Zavoda za penziono-invalidsko osiguranje potražuje uplatu doprinosa od poslodavca i da se radi o obligacionom odnosu između tužene kao poslodavca i nadležnog fonda koji je uređen posebnim zakonom i posebnim izvansudskim postupkom naplate.
4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-
000-368 od 2. februara 2007. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba, te je presuda Općinskog suda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tako što je tužena obavezana apelantici uplatiti doprinos za penziono osiguranje za period od 1. novembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelantica bila zaposlenica tužene, što se vidi i iz pravosnažnog Rješenja Komisije za provedbu člana
143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je apelantici priznat status zaposlenice na čekanju, a na osnova kojeg je i doneseno Rješenje tužene o uspostavljanju radnopravnog statusa zaposlenice na čekanju broj 292/05 od 17. oktobra 2005. godine, čije poništenje apelantica traži. Budući da je apelantica imala status zaposlenice na čekanju a nije pozvana na posao u zakonskom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (član 143. stav 1), to joj je, u smislu člana 143. stav 4, prestao radni odnos 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje rješenja i vraćanje na poslove i radne zadatke koje je apelantica obavljala do upućivanja na čekanje, pri čemu je za takvu odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Vezano za žalbene navode da je tužena na apelantičino radno mjesto, suprotno zakonskim propisima, primila drugo lice, Kantonalni sud je naveo da nepoštivanje odredbe člana 143. stav 8. Zakona o radu ne utječe na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, već u smislu člana 140. stav 1. tačka 55. povlači prekršajnu odgovornost tužene i njezinog odgovornog lica. Sud je, dalje, konstatirao da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 13. aprila 2006. godine, da tužbenim zahtjevom potražuje neisplaćene plaće od 1. novembra 1993. godine pa do povratka na posao, a budući da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, sud je zaključio da je apelantičino potraživanje zastarjelo, jer je od nastanka obaveze do tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio taj dio apelantičinog zahtjeva, te naveo da apelantici nakon prestanka radnog odnosa ne pripada pravo na naknadu plaće. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa, nalazeći, a pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, da je apelantica aktivno legitimirana da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa, te je Kantonalni sud u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i obavezao tuženu da apelantici uplati doprinose za period od 1. novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine.
5. Apelantica je 28. juna 2006. godine podnijela prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi reguliranja njezinog radnopravnog statusa, koja je zatim 3. jula 2006. godine proslijeđena na nadležno rješavanje Ustavnom sudu i zavedena pod brojem AP 1920/06, te nakon nekoliko dopuna apelantica je navela da apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine i Presudu Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 295 od 20. oktobra 2006. godine. Ustavni sud je 25. januara 2008. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1920/06, kojom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-368 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za naknadu plaća, a u ostalom dijelu koji se odnosio na navedenu presudu Kantonalnog suda apelaciju je odbio, te predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u dijelu kojim se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za naknadu plaća, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju zastaru potraživanja prava iz radnog odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz člana 143. Zakona o radu. Naime, Ustavni sud je naveo da je Rješenje Komisije broj 10/2-34-362/00 od 4. februara 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelantica ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenice na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 24. februara 2004. godine, pa apelantica prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogla tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješenja Komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. aprila 2006. godine, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantici za period od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu.
6. Postupajući po nalogu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1920/06, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-102 od 17. marta 2008. godine kojom je djelomično uvažio apelantičinu žalbu i presudu Općinskog suda preinačio u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknada plaće tako da je tužena obavezana isplatiti apelantici na ime naknade plaće za period od 1. novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine ukupan iznos od 5.735,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. aprila 2006. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja, dok je višak apelantičinog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaća odbijen.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantičino potraživanje naknade plaća za period od 1. novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine nije zastarjelo primjenom odredaba člana 106. Zakona o radu i člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je apelantica tužbeni zahtjev za novčano potraživanje postavila u tužbi od 13. aprila 2006. godine, a od konačnosti rješenja Komisije od 4. februara 2004. godine pa do podnošenja tužbenog zahtjeva nisu prošle tri godine. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, pošto apelantica u spornom periodu nije radila i pošto joj je Rješenjem o uspostavi radnopravnog status tužene broj Ur. 292/05 od 17. oktobra 2005. godine uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju od novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, apelantici za ovaj period ne pripada pravo naknade pune plaće, već joj, u skladu sa članom 143. stav 3. Zakona o radu, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Kantonalni sud je istaknuo da je nesporno da tužena nije odredila tu visinu i da, imajući u vidu da je na području ovog kantona za vrijeme čekanja posla isplaćivana naknada u visini od 35% od utvrđene osnovice plaće koju bi zaposlenik ostvarivao da je radio puno radno vrijeme i mogućnosti tužene za isplatu tražene naknade, Kantonalni sud je, u skladu sa članom 127. Zakona o parničnom postupku, apelantici dosudio za period od 1. novembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine na ime naknade plaće 35% od utvrđene plaće, tj. ukupan iznos od 5.735,80 KM. Kantonalni sud je zaključio da, pošto je apelantici po sili zakona radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, ona od toga dana ne može potraživati naknadu plaće, te je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000732 od 16. jula 2009. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-102 od 17. marta 2008. godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, ocijenio sve žalbene prigovore koji su relevantni za donošenje pravilne i zakonite odluke, pravilno primijenio član 231. Zakona o parničnom postupku, te pri tome izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao Općinski sud pravilnom primjenom člana 8. istog zakona. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je Kantonalni sud, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio i relevantno materijalno pravo, član 143. stav 3. Zakona o radu u vezi sa odlukom koja je važila na području Kantona 10, o utvrđivanju naknade plaće za vrijeme čekanja na posao. Vrhovni sud je istaknuo da, pošto tužena, što je nesporno, nije donijela odluku o utvrđivanju visine naknade plaće za vrijeme čekanja na posao, a apelantica zbog te činjenice ne gubi pravo koje je zakonom zagarantovano, to je Kantonalni sud pravilno odlučio kad je tu pravnu prazninu popunio tako što je visinu naknade utvrdio primjenjujući odluku koja je važila na području kantona o utvrđivanju naknade za vrijeme čekanja na posao (kojom je propisano da uposleniku za vrijeme čekanja na posao pripada pravo na naknadu plaće u visini od 35% od osnovice plaće koju bi ostvarivao da je radio).
10. Iako apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenom odlukom povrijeđeno, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te jednakost građana pred zakonom. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je kao polazna osnovica za obračun naknade plaće trebalo da bude iznos od 300,00 KM, kao što je to urađeno kod druge bivše zaposlenice tužene, te da joj je trebalo da bude uvezan staž do 17. oktobra 2005. godine, kada je dobila rješenje o uspostavi radnopravnog statusa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelantica smatra da je osporenom presudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog tog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su djelomično usvojili apelantičin tužbeni zahtjev i odbili preostali dio tužbenog zahtjeva, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantičinih navoda o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić