Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2980/09 (A. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2980/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2980/09, rješavajući apelaciju Almira Horića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Horića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 001232 08 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 001232 07 P od 27. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Horić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prusca, Općina Donji Vakuf, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 18. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 001232 08 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 001232 07 P od 27. septembra 2007. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 26. februara 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 23. marta 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Stavom 1. izreke Presude Općinskog suda broj 46 0 P 001232 07 P od 27. septembra 2007. godine, donesenoj povodom tužbe Saliha Horića (u daljnjem tekstu: tužitelj), utvrđeno je da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen pred svjedocima 22. februara 1985. godine u Donjem Vakufu, između tužitelja kao kupca i tuženog Ahmeta Horića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca prema kojem je tužitelj kupio od prvotuženog nekretnine označene kao k.č. br. 754 k.o. Prusac I što su prvotuženi i ostali tuženi Muharem Horić (u daljnjem tekstu: apelantov otac) kao drugotužrni, Eniz Horić i Ferid Horić (u daljnjem tekstu: trećetuženi i četvrtotuženi) i apelant kao petotuženi dužni da priznaju i da trpe da se ova nekretnina u katastarskom operatu briše sa apelantovog imena i da se upiše na tužitelja sa 1/1 dijela u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Stavom 2. izreke je utvrđeno da su ništavni i da ne proizvode pravno djelovanje ugovor o kupoprodaji zaključen između apelantovog oca kao kupca i trećetuženog i četvrtotuženog kao prodavaca, ovjeren u Općinskom sudu 20. decembra 2006. godine i ugovor o poklonu zaključen između apelantovog oca kao poklonodavca i apelanta kao poklonoprimca koji je 21. januara 2007. godine ovjeren u Općinskom sudu. Stavom 3. izreke obavezani su apelant, tuženi, apelantov otac, Eniz Horić i Ferid Horić da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 570,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tom sudu tužbu radi utvrđivanja valjanosti navedenog ugovora iz stava 1. izreke, ništavnosti ugovora iz stava 2. izreke i predaje u posjed i katastarskog prijenosa predmetnih nekretnina navodeći da je od prvotuženog 1985. godine kupio predmetne nekretnine za ugovorenu cijenu od 300.000,00 YU dinara; da je ugovor u cijelosti realiziran jer je tužitelj isplatio prvotuženom predmetni iznos a prvotuženi ga uveo u posjed kupljenih nekretnina; da je sačinjen pismeni ugovor koji su potpisali tužitelj i prvotuženi i dva svjedoka ali da potpisi nisu ovjereni u nadležnom sudu; da je tužitelj tražio od prvotuženog da mu izda ispravu pogodnu za zemljišnoknjižni i katastarski prijenos predmetnih nekretnina ali da mu prvotuženi tu ispravu nikada nije izdao već je u katastarskom operatu predmetne nekretnine prenio na svoje sinove-trećetuženog i četvrtotuženog koji su nakon toga predmetnu nekretninu prodali apelantovom ocu a ovaj ih ugovorom o poklonu prenio na apelanta koji se vodi kao posjednik ovih nekretnina u katastarskom operatu.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude interpretirao sadržaje odgovora na tužbu koje su dali svi tuženi, te naveo da je na osnovu dokaza koje je proveo u postupku i to uvid u sve sporne ugovore, izjave svjedoka poimenično navedenog u presudi, izjave parničnih stranaka date na raspravi pred sudom i uvid u zk. ul. br. 163 k.o. te nakon ocjene navedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da je tužitelj 22. februara 1985. godine kupio od prvotuženog predmetne nekretnine za iznos od 300.000,00 YU dinara i da potpisi na ugovoru nisu ovjereni u sudu; da je tuženi iste te nekretnine prenio na svoje sinove - trećetuženog i četvrtotuženog u katastarskom operatu i da su oni nekretnine prodali apelantovom ocu po ugovoru u kojem stoji da je zaključen 15. jula 1985. godine a na poleđini da je ovjeren u tom sudu 20. decembra 2006. godine i da je vezano za taj ugovor plaćen i porez na promet nekretnina; da je nakon toga apelantov otac predmetne nekretnine prenio na apelanta ugovorom o poklonu ovjerenim u tom sudu, te da je apelant upisan kao posjednik predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da smatra da je ugovor koji je tužitelj zaključio sa prvotuženim 22. februara 1985. godine pravno valjan ugovor iako u ugovoru kupoprodajne nekretnine nisu označene gruntovnim i katastarskom oznakama jer među parničnim strankama nije sporno da su predmetne nekretnine bile predmet kupoprodaje i bez obzira na činjenicu da ugovor nije ovjeren pred nadležnim sudom kao i bez obzira na činjenicu da je jedan od svjedoka koji je ugovor potpisao (a drugi je umro) izjavio da se više ne sjeća da li je potpisao taj ugovor. Osim toga, Općinski sud je naveo da smatra da je ništavan kupoprodajni ugovor zaključen između trećetuženog i četvrtotuženog kao prodavaca i apelantovog oca kao kupca jer je prvotuženi sporne nekretnine prodao tužitelju 1985. godine (što su trećetuženi i četvrtotuženi znali) koji mu je isplatio kupoprodajnu cijenu nakon čega je tužitelja uveo u posjed nekretnina zbog čega, prema mišljenju Općinskog suda, trećetuženi i četvrtotuženi nisu savjesni niti zakoniti stjecatelji.
6. Navedeno je da je ništavan i ugovor o poklonu kojim je apelantov otac prenio na apelanta predmetne nekretnine jer je nesporno da je apelantov otac znao da je 1985. godine predmetne nekretnine kupio tužitelj (koji je također njegov sin) zbog čega apelantov otac kao poklonodavac nije bio savjestan prilikom činjenja navedenog poklona pa budući da se savjesnost pretpostavlja kao elementarni uvjet za valjanost ugovora o poklonu a koja je u konkretnom slučaju izostala, Općinski sud je utvrdio da je i sporni ugovor o poklonu ništav. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je, shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te na osnovu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, donio odluku kao u izreci.
7. Protiv navedene presude žalbe su Kantonalnom sudu podnijeli apelant i apelantov otac. Kantonalni sud je donio Presudu broj 46 0 P 001232 08 Gž od 8. jula 2009. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji je osporen žalbom. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te navedeno da je iz spisa predmeta vidljivo da su apelant i apelantov otac pred prvostepenim sudom izveli dokaze koje su smatrali bitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari a koji su precizirani u presudi i da je ocjenjujući izvedene dokaze i dovodeći ih u vezu sa ostalim izvedenim dokazima prvostepeni sud utvrdio predmetno činjenično stanje i utvrdio da je pravno valjan ugovor zaključen između tužitelja i tuženog, te da su u vezi s tim ništavni ugovori precizirani u presudi. Navedeno je i da razloge koje je Općinski sud naveo u osporenoj presudi prihvata i Kantonalni sud. Dalje je obrazloženo da su predmetni ugovor potpisale ugovorne strane - tužitelj i prvotuženi, kao i dva svjedoka poimenično navedena u presudi, ali bez obzira na to što ti potpisi nisu ovjereni u nadležnom sudu predmetni ugovor je, kako je obrazložio Kantonalni sud, pravno valjan budući da je članom 9. st. 2. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SFRJ“ broj 38/78; u daljnjem tekstu: Zakon) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da ugovor o prometu nekretnina mora biti sačinjen u pismenom obliku (što je učinjeno u konkretnom slučaju) i da potpisi na ugovoru moraju biti ovjereni pred sudom (što u konkretnom slučaju nije učinjeno) ali da se i ugovor na kojem nisu ovjereni potpisi smatra pravno valjanim odnosno da proizvodi pravno djelovanje ako su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile obaveze iz ugovora. Kako u konkretnoj situaciji prvotuženi kao prodavac u svojoj izjavi datoj pred sudom nije osporio činjenicu da je predmetne nekretnine prodao tužitelju, da mu je isplaćena kupoprodajna cijena i da je tužitelj i njegov otac koji je živio s njim ušao u posjed predmetnih nekretnina, pravilan je zaključak prvostepenog suda, kako je obrazložio Kantonalni sud, da je predmetni ugovor pravno valjan. Obrazloženo je da je zbog navedenog neosnovano pozivanje apelantovog oca u žalbi da se na konkretnu situaciju trebao primijeniti član 47. istog zakona budući da je tim članom regulirano pravno pitanje važnosti ugovora koji su zaključeni prije stupanja na snagu predmetnog zakona a što očito nije slučaj u ovom predmetu.
8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da su ugovori navedeni u stavu 2. osporene presude ništavni jer osobe navedene u tom stavu nisu mogle raspolagati nekretninom koja nije u njihovom vlasništvu a u pogledu čega je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud dao jasno obrazloženje koje i taj sud prihvata. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbe apelanta i apelantovog oca kao neosnovane i potvrdio osporenu presudu u dijelu u kojem je osporena žalbama navodeći da prvostepena presuda i u preostalom dijelu ostaje neizmijenjena budući da žalbama ostali dijelovi presude i nisu osporeni.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o vlasničkopravnim odnosima jer ni tužitelj niti iko od tuženih nisu bili suvlasnici predmetnih nekretnina, te da u toku postupka ničim nije dokazano da je sporni ugovor koji je zaključen između tužitelja i tuženog u bilo kojem dijelu ispunjen. Apelant, također, navodi da sve i da je sporni ugovor ovjeren u nadležnom sudu ne bi bio valjan jer je kupljen samo dio parcele dok, s druge strane, sudovi smatraju ništavnim uredne i pravno valjane ugovore o kupoprodaji i poklonu koji su ovjereni u sudu i na koje je plaćen porez na promet nekretnina zbog čega smatra da presude nemaju nikakvog smisla. Zbog navedenog smatra da osporene presude krše njegova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu jer je njegov otac predmetne nekretnine uredno kupio od trećetuženog i četvrtotuženog koji su bili savjesni i zakoniti posjednici i prenio ih apelantu u posjed a da su mu te nekretnine osporenim presudama oduzete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo utvrditi da je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između tužitelja i tuženog pravno valjan a ostali ugovori ništavni pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz osporenih presuda proizlazi da potpisi na spornom ugovoru nisu bili ovjereni pred sudom ali da je nesporno utvrđeno da je ugovor izvršen zbog čega su redovni sudovi utvrdili da ugovor ispunjava uvjete pravne valjanosti iz člana 9. st. 2. i 4. Zakona a iz čega, analogno tome, proizlazi da su kupoprodajni ugovor koji su zaključili trećetuženi i četvrtotuženi sa apelantovim ocem i ugovor o poklonu koji je zaključen između apelantovog oca i apelanta pravno ništavi. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić