Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2981/09 (SUR «Borsalino»)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2981/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2981/09, rješavajući apelaciju SUR-a «Borsalino», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SUR-a “Borsalino” podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040426 09 Gž od 15. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SUR «Borsalino», čiji je vlasnik Miodrag Mrnjavac iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 18. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040426 09 Gž od 15. jula 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040426 08 P od 13. maja 2009. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv Kantonalnog javnog preduzeća «Centar Skenderija» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda, utvrđeno je da je tuženi omeo apelanta u posljednjem i mirnom posjedu poslovnog prostora zvanog «sjeverni foaje», površine 320 m2, sa pripadajućom baštom, površine 260 m2, a koji se poslovni prostor nalazi u Ulici Terezija bb u Sarajevu, u Sportskom centru „Skenderija“, i to tako što je 19. novembra 2007. godine nasilno provalio stražnja vrata predmetnog poslovnog prostora nakon čega je na njima, kao i na preostala dvoja vrata koja se nalaze u poslovnom prostoru promijenio brave i zaključao ih, čime je apelanta lišio posjeda predmetnog poslovnog prostora, pa je naloženo tuženom da uspostavi ranije posjedovno stanje, tako što će apelantu predati navedeni poslovni prostor u posjed i na slobodno raspolaganje, kao i da se ubuduće uzdrži od navedenog ili bilo kakvog drugog smetanja apelantovog posjeda, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 940,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da je nesporno među parničnim strankama da su zaključile ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 28. juna 1999. godine iz čega slijedi da su stranke kao ugovarači zasnovale poslovno-obligacioni odnos. Isto tako je navedeno da je ugovoreni zakupni odnos, a shodno ugovoru o zakupu, dogovoren na period od 10 godina. Također, prvostepeni sud je konstatovao da je nesporno da se među parničnim strankama vodi postupak pred tim sudom pod brojem Ps-585/03, koji je nepravomoćno okončan presudom kojom se nalaže apelantu da predmetni poslovni prostor preda tuženom u posjed. Dalje, sud je istakao da su u toku postupka parnične stranke učinile nespornim da je tuženi posredstvom komisije za primopredaju poslovnog prostora 19. novembra 2007. godine promijenio brave na predmetnom poslovnom prostoru, popisao pokretne stvari koje se u njemu nalaze, te sporni prostor zapečatio. Međutim, prvostepeni sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporna, a shodno navodima tuženog u odgovoru na tužbu i u toku postupka, činjenica apelantovog posjeda s obzirom na to da tuženi ističe da apelantu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, jer on u momentu ulaska u posjed tuženog nije bio posjednik predmetnog poslovnog prostora. U vezi sa navedenim, sud je naveo da je članom 75. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjed stvari ima svaka osoba koja nesporedno vrši faktičku vlast na stvari.
4. Općinski sud je konstatovao da tuženi smatra da apelantu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu zbog toga što on ne obavlja poslovnu djelatnost od augusta 2006. godine i zbog toga što je kod nadležnog općinskog organa odjavio djelatnost koju je obavljao u predmetnom poslovnom prostoru, pa, shodno navedenom, apelant nije bio posjednik spornog poslovnog prostora, a posjed ključeva prostora ne daje mu pravo na posjed. U vezi s tim, prvostepeni sud je istakao da su navedeni navodi tuženog neosnovani i da smatra da apelantu nije prestao posjed na predmetnom poslovnom prostoru, jer među strankama nije sporno da je apelant imao ključeve poslovnog prostora i da su se u njemu nalazile njegove pokretne stvari, koje je komisija tuženog i popisala, tako da činjenica što apelant u predmetnom prostoru ne obavlja djelatnost nije od utjecaja na njegov posjed. Dalje, Općinski sud je konstatovao da osnov faktičke vlasti (državine) treba razlikovati od samog posjeda na stvari s obzirom na to da se pravnim poslom zasniva pravo na državinu neke stvari, a ne sama državina (posjed stvari), pa stoga ko ima pravo na državinu (tuženi kao vlasnik) ne može tu državinu od posjednika uzeti samovlasno, nego je mora tražiti zakonskim putem kod suda, na što upućuje odredba člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija koja propisuje da, ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene prostorije u roku od 30 dana, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija. Dakle, državina prava je odvojena od fakta državine stvari, a članom 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Shodno navedenom, a pošto je tuženi preduzetim radnjama omeo apelanta u posjedu mirnog korištenja poslovnog prostora, a to postupanje je protivno imperativnim odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te odredbama ugovora o zakupu poslovnog prostora gdje je članom 13. tog ugovora regulisano i među strankama dogovoreno da, ako se neko sporno pitanje ne može riješiti sporazumno, nadležan je sud u Sarajevu, to je Općinski sud, u smislu člana 80. a u vezi sa članom 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 040426 09 Gž od 15. jula 2009. godine žalba tuženog je uvažena i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 040426 08 P od 13. maja 2009. godine preinačeno tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Također, predmetnim rješenjem apelant je obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka koji se sastoje od troškova prvostepenog parničnog postupka u iznosu od 1.134,00 KM i troškova drugostepenog parničnog postupka u iznosu od 451,00 KM, a sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je ocijenio prvostepeno rješenje u okviru navoda žalbe iz člana 221. a u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), te je odlučio kao u dispozitivu rješenja zbog sljedećih razloga. Naime, drugostepeni sud je konstatovao da je članom
425. ZPP propisano da će se raspravljanje o tužbi za smetanje posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je po tužbi za smetanje posjeda prvostepeni sud bio dužan da raspravi samo činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, kao i da te dvije činjenice moraju biti dokazane kumulativno, a što znači da je apelant morao dokazati da je posljednji, mirni i faktički posjednik poslovnog prostora u Sportskom centru „Skenderija“ i da ga je tuženi omeo u posljednjem stanju posjeda. Isto tako, drugostepeni sud je konstatovao da u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenicu posljednjeg stanja posjeda, a na što je žalba tuženog osnovano ukazala. Naime, među parničnim strankama je nesporno da je apelant po ugovoru o zakupu, zaključenim sa tuženim, ušao u posjed poslovnog prostora 28. juna 1999. godine, kao i da je u tom poslovnom prostoru obavljao ugostiteljsku djelatnost.
7. Također, Kantonalni sud je istakao da je, prema mišljenju tog suda, veoma značajno da je apelant prestao obavljati ugostiteljsku djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru još 2006. godine, te da je prestankom obavljanja poslovne djelatnosti apelant prestao vršiti faktičku vlast na stvari na što je žalba tuženog osnovano ukazala. Dalje, drugostepeni sud je naveo da je apelantu posjed predmetnog ugostiteljskog objekta prestao 2006. godine u momentu kada je prestao obavljati ugostiteljsku djelatnost, što govori da apelant nije posljednji mirni posjednik poslovnog prostora u Sportskom centru „Skenderija“. Shodno tome, sud je konstatovao da apelantu nedostaje jedan element – činjenica posljednjeg faktičkog stanja posjeda da bi sud pružio zaštitu apelantu kao posljednjem faktičkom mirnom posjedniku, te da to što apelant drži ključeve predmetnog poslovnog prostora i što ima inventar u tom prostoru ne znači da apelant vrši faktičku vlast na stvari, a na što žalba tuženog osnovano ukazuje, jer se faktička vlast na predmetnom poslovnom prostoru vrši obavljanjem ugostiteljske djelatnosti. Na kraju, Kantonalni sud je konstatovao da u konkretnoj pravnoj stvari za posjedovnu zaštitu nisu ispunjeni uslovi iz člana 425. ZPP, zbog čega je žalba tuženog uvažena kao osnovana, prvostepeno rješenje preinačeno i tužbeni zahtjev odbijen. Drugostepeni sud je naveo da pri tome treba napomenuti da bi u konkretnoj pravnoj stvari svrha posjedovne zaštite bila nastavljanje posjeda, odnosno nastavljanje vršenja ugostiteljske djelatnosti. Konačno, sud je istakao da apelant ničim nije pokazao ni želju ni namjeru da u predmetnom poslovnom prostoru nastavi obavljati ugostiteljsku djelatnost, dok, s druge strane, tuženi, zbog toga što apelant samo drži ključeve tog poslovnog prostora i inventar, sigurno trpi štetu, koja se sastoji u tome što je na taj način tuženi onemogućen da izdaje poslovni prostor u zakup iako je 2009. godine ugovor o zakupu, zaključen među parničnim strankama, istekao. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je predmetna odluka donesena na osnovu člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant obrazlaže tok postupka i ističe da osporeno rješenje predstavlja očigledno proizvoljnu primjenu zakona uz povredu odredaba ZPP, kojom se na najgrublji način krši njegovo pravo na pravično suđenje. Dalje, apelant, između ostalog, ukazuje da drugostepeni sud nije uzeo u razmatranje apelantov odgovor na žalbu, dok je, sa druge strane, uzeo u obzir navode žalbe o primjeni relevantnih odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Također, apelant navodi da nevršenje djelatnosti određene ugovorom o zakupu poslovnog prostora može biti razlog za otkaz ugovora o zakupu, što može dovesti do prestanka pravnog osnova posjeda, ali se ne može smatrati nepostojanjem posjeda, odnosno gubitkom posjeda, jer se posjed gubi gubitkom jednog od njegovih elemenata, bilo corpusa ili animusa. Isto tako, apelant tvrdi da nijednom odredbom bilo kog zakona nije predviđeno da posjed stvari prestaje promjenom namjene upotrebe stvari ili prestankom upotrebe stvari za određenu namjenu. Apelant detaljno analizira obrazloženje osporenog rješenja i naglašava da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi uveliko prešao okvire propisane relevantnim odredbama ZPP, da osporeno rješenje uopće nema razloga za svoju odluku, da su ignorisane relevantne činjenice vezane za predmetni postupak, te da materijalno pravo koje je primijenjeno nema uporišta niti u zakonu, niti u sudskoj praksi. Konačno, apelant ističe da, pošto je drugostepeni sud bez održane rasprave, u sjednici vijeća, utvrdio drugačije činjenično stanje i preinačio prvostepenu odluku na apelantovu štetu, to je grubo povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer mu nije data mogućnost da učestvuje u drugostepenom postupku i da se izjasni o činjenicama i dokazima na osnovu kojih je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje, a na osnovu navoda žalbe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić