Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3013/09 (F. B.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3013/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3013/09, rješavajući apelaciju Fehima Bičakčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehima Bičakčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001138 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1128/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1668/00 od 16. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fehim Bičakčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg je zastupala Azra Jamaković, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001138 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1128/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1668/00 od 16. marta 2004. godine. Apelant je, 30. jula 2010. godine, dopunio apelaciju, a 26. aprila 2012. godine, obavijestio Ustavni sud da ga, zbog odlaska u penziju, više ne zastupa Azra Jamaković.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1668/00 od 16. aprila 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u ulici Maršala Tita broj 19., površine 21,04 m², izgrađenog na zemljištu pobliže označenom u predmetnoj presudi. Također je, slijedom toga, tražio da se Općina Centar Sarajevo - Općinski sekretarijat sada Služba za upravu, privredu i finansije (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da prizna i trpi da se apelant na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama Općinskog suda. Također je odbijen apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 35.566,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Dalje, odbijena je protivtužba tužene, odnosno zahtjev kojim je tražila da se apelant obaveže da joj naknadi štetu u vidu izmakle dobiti u iznosu od 15.203,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove broj 07/31-374-557/93 od 12. oktobra 1993. godine određeno da je zajednička prostorija - smetljarnik u ulici Maršala Tita broj 19., površine 5,30 m² izgubila prvobitnu namjenu, da nosiocima stanarskog prava prestaje pravo korištenja te prostorije i da se predmetni smetljarnik pretvara u poslovni prostor. Pri tome je određeno da su Sarajevostan i Poslovni fond SO Centar Sarajevo dužni predmetnu prostoriju uvrstiti u evidenciju poslovnih prostora, osposobiti za obavljanje djelatnosti, te provesti postupak izdavanja u zakup. Dalje, sud je naveo da je zaključkom općinskog načelnika od 31. decembra 1997. godine predmetni smetljarnik dodijeljen apelantu radi pretvaranja u poslovni prostor. Također je navedeno da je apelant obavezan da kod nadležnog organa pokrene postupak za dobijanje odgovarajućih saglasnosti za uspostavljanje nove namjene predmetnog prostora. U vezi s tim, sud je naveo da je nesporno da je apelant na osnovu Ugovora o dodjeljivanju građevinskog zemljišta i Ugovora o uređenju građevinskog zemljišta uplatio iznose od 2.104 DEM i 6.312 DEM, te iznos od 660 DEM za tehnički prijem. Međutim, prema mišljenju suda, izvršene uplate ne mogu biti osnov za stjecanje prava vlasništva na poslovnom prostoru zato što se u konkretnom slučaju ne radi o isplati kupoprodajne cijene. Sud je istakao da uplaćeni novčani iznosi samo potvrđuju provođenje pretvaranja smetljarnika u poslovni prostor, te da nijedan dokaz ne ukazuje na to da je apelant stekao pravo vlasništva na tom prostoru u smislu člana 23. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03).
4. Dalje, sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje prava na osnovu građenja u smislu čl. 23, 24, 25. i 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima budući da se u konkretnom slučaju radilo o pretvaranju već postojeće zajedničke prostorije - smetljarnika u poslovni prostor. Naime, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se ne radi o novom posebnom dijelu zgrade koji je apelant izgradio, već o postojećem dijelu koji je apelant adaptacijom pretvorio u poslovni prostor. U vezi s tim, sud je istakao da prihvata nalaz vještaka građevinske struke da se radi o novoizgrađenom poslovnom prostoru, međutim, da se to ne može poistovjetiti sa novim i posebnim dijelom zgrade, već se može smatrati samo poslovnim prostorom koji je nastao pretvaranjem smetljarnika kao zajedničkog dijela zgrade u poslovni prostor. Sud je naveo da je nesporno da je apelant svojim radom i sredstvima izvršio pretvaranje smetljarnika u poslovni prostor, ali da je to uradio na vlastiti rizik zato što je znao da sva relevantna dokumentacija glasi na tuženu. S obzirom na to da je poslovni prostor izgrađen na zemljištu koje se nalazi u društvenom vlasništvu, te da je izgrađen na već postojećem objektu, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 27., kao ni člana 29. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima.
5. Osim toga, sud je naveo da je članom 8. Odluke o pretvaranju zajedničkih prostorija u stambenim zgradama u poslovne prostorije („Službene novine Grada Sarajeva“ broj 22/89) određeno da je SIZ stanovanja Grada Sarajeva dužan uvesti poslovne prostorije u evidenciju poslovnog prostora kojim raspolaže nosilac prava raspolaganja, osposobiti ga za obavljanje djelatnosti u skladu sa Odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti Općine Centar i provesti postupak za izdavanje u zakup. Sud je naveo da je, u skladu sa navedenom odlukom, apelantu ponuđeno da zaključi ugovor o zakupu sa tuženom, ali da je apelant to odbio smatrajući se vlasnikom predmetnog poslovnog prostora. Također, sud se pozvao na odredbe člana 16.a Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78,4/89, 29/90 i 22/91, koji se primjenjuje na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o prometu nekretnina za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti „Službeni list RBiH“ broj: 21/92, te potom „Službeni list RBiH“ br. 3/93, 17/93 i 18/94), kojima je propisano da se stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način raspolagati njima ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.
6. U pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sredstva uložena u pretvaranje smetljarnika u poslovni prostor u iznosu od 35.515,85 KM, sud je naveo da taj zahtjev ne može biti predmet ove, već neke druge parnice. Naime, budući da tužena, koja ima pravo raspolaganja nekretninom, ne traži predaju u posjed, a da apelant koji je uložio sredstva u poslovni prostor taj prostor drži u posjedu i nesmetano koristi, sud je naveo da se u ovom momentu ne može govoriti o stjecanju bez osnova na strani tužene. Pri tome je sud istakao da je odredbama člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se korisni i neophodni troškovi mogu naknaditi do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti samo u momentu vraćanja. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva tužene za isplatu zakupnine, sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje protivtužbe u smislu člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je protivtužbeni zahtjev zbog toga neosnovan.
7. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj Gž-1128/04 od 5. jula 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na osnovu građenja u smislu odredaba čl. 23., 24., 25. i 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima budući da se u konkretnom slučaju radi o pretvaranju već postojeće zajedničke prostorije - smetljarnika u poslovni prostor. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne radi o novom posebnom dijelu zgrade koji je apelant izgradio, već o postojećem dijelu koji je apelant adaptacijom pretvorio u poslovni prostor. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 8. Odluke o pretvaranju zajedničkih prostorija u stambenim zgradama u poslovne prostorije, kao i odredbe člana 16.a Zakona o prometu nekretnina. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se pozvao na odredbe člana 215. ZOO-a i odbio apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu uloženih sredstava budući da apelant i dalje koristi predmetni poslovni prostor, a da tužena ne traži njegovu predaju u posjed.
8. Vrhovni sud je, međutim, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine kojom je revizija djelomično uvažena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora, što je tužena dužna priznati i trpjeti. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužena rješenjem od 12. oktobra 1993. godine pretvorila smetljarnik u poslovni prostor, te da je 1997. godine predmetni smetljarnik dodijeljen apelantu radi pretvaranja u poslovni prostor. Dalje, sud je naveo da je utvrđeno da je apelant uplatio sve radove i dozvole (iako se tužena vodila kao investitor), te da je vještačenjem utvrđeno da je apelant uplatio iznos od 35.566 KM za izvođenje radova oko novoizgrađenog poslovnog prostora. Pri ovakvom stanju stvari, Vrhovni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan „jer je [apelant] kao savjestan graditelj građenjem u tuđoj zgradi i na zemljištu u vlasništvu tužene i uz saglasnost tužene kao vlasnice zemljišta i zgrade (član 27. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima) sagradio od svog materijala i svojim sredstvima novu stvar (član 25. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima)“. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizlazi i iz odredbe člana 2. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada koji predviđa da građanin može imati u vlasništvu poseban dio zgrade. S obzirom na to da iz zemljišnoknjižnog uloška proizlazi da ova zgrada nije upisana, sud je naveo da nema uvjeta za uknjižbu ovog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama zato što bi dosuđenjem tog dijela tužbenog zahtjeva odluka bila neizvršiva.
9. Odlukom Ustavnog suda broj AP-864/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 864/07 od 24. juna 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09) usvojena je apelacija tužene i ukinuta je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine. Ovom odlukom predmet je vraćen Vrhovnom sudu da donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo. Arbitrarnost se ogledala u primjeni odredbi člana 25. stav 1. i člana 27. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima kada je utvrđeno da je u skladu sa tim odredbama, apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.
10. Postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 070- 0-Rev-09-001138 od 9. jula 2009. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ponovno ispitao pobijanu presudu u smislu člana 241. ZPP-a, te je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog i Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istakao da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da se ne radi o novom posebnom dijelu zgrade koji je apelant izgradio nego o već postojećem dijelu koji je apelant adaptacijom pretvorio u poslovni prostor i to se ne može poistovjetiti sa posebnim dijelom zgrade kao zajedničkog dijela zgrade kojem je taj smetljarnik pripadao a sada je samo prostorija promijenila·namjenu jer je pretvorena u poslovni prostor a postala je vlasništvo tužene. Također, Vrhovni sud je istakao da su se, suprotno navodima revizije, pravilno nižestepeni sudovi pozvali na odredbu člana 8. Odluke o pretvaranju zajedničkih prostorija u stambenim zgradama u poslovne prostorije, koja propisuje obavezu nadležnog stambenog organa da poslovne prostore uvede u evidenciju poslovnih prostora kojim raspolaže nosilac prava raspolaganja, da ga osposobi za obavljanje djelatnosti u skladu sa Odlukom o rasporedu poslovne djelatnosti tužene i potom provede postupak za izdavanje u zakup. Dalje je Vrhovni sud istakao da nije sporno da je apelantu ponuđeno da zaključi ugovor o zakupu sa tuženom i da je apelant odbio to učiniti smatrajući se vlasnikom poslovnog prostora. Također,Vrhovni sud je naveo da se pravilno nižestepeni sudovi pozivaju i na odredbu člana 16a Zakona o prometu nekretnina, koja propisuje da se stanovi i poslovne prostorije, zgrade i posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (čl. 6. i 11.). Stoga, kao je zaključio Vrhovni sud, suprotno navodima revizije, nema mjesta primjeni odredbi čl. 23., 24., 25. i 27. Zakona o osnovnim vlasničko - pravnim odnosima na koje se revizija neosnovano, kao i u žalbi, poziva. Posebno, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nema nikakvog osnova tvrdnja apelanta da nižestepeni sudovi nisu dali odgovor ko je vlasnik predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, navedeno je da je prilikom provođenja dokaza ( što je vidljivo iz obrazloženja prvostepene presude) izvršen i uvid u zemljišno-knjižni izvadak i rješenje NO Centar broj 718/61 od 14. novembra 1961. godine, iz kojih slijedi da se cijela zgrada upisuje u zemljišnim knjigama u korist društvene svojine sa organom upravljanja NOO Centar Sarajevo. Uostalom, kako je istakao Vrhovni sud, apelantu je to poznato jer je i tužbeni zahtjev upravio prema tuženoj tražeći od nje priznanje prava vlasništva. Vrhovni sud je također zaključio da je neosnovana i tvrdnja apelanta da je trebalo udovoljiti alternativnom tužbenom zahtjevu, budući da se ni u reviziji ne osporava činjenica da se predmetni poslovni prostor i sada nalazi u njegovom posjedu, da ga on koristi te se stoga nisu stekli uslovi za raspravljanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud u odluci broj AP-864/07 od 24. jula 2009. godine izričito naveo da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 25. stav 1. i člana 27. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada je utvrđeno da je, apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže svojim nezadovoljstvom načinom na koji su sudovi utvrdili relevantne činjenice i način na koji su primijenili materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je on u skladu sa odobrenjem za izvođenje radova od 11. marta 1998. godine izgradio i dogradio predmetni poslovni prostor sopstvenim sredstvima siguran u to da je vlasnik i „očekujući da mu tužena izda upotrebnu dozvolu na njegovo ime, kako je to cijelo vrijeme tvrdila“. Navodi da je počev od 17. aprila 2000. godine u posjedu izgrađenog poslovnog prostora. Ističe da je „legitimno očekivao da će građenjem steći i pravo vlasništva“. Smatra da je stav Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju „nepropisno formalistički“ i očigledno proizvoljan. Dalje, navodi da je bio savjestan graditelj koji je građenjem na zemljištu u svojini tužene, koje mu je ona dodijelila na korištenje i uz njenu saglasnost sagradio od svog materijala i svojim sredstvima novu stvar te je samim tim stav Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 25. stav 1. i člana 27. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima očigledno proizvoljan. Pored toga, ističe da su sudovi zanemarili činjenicu da je on izgradio i dio unutrašnjeg dvorišta zgrade koji mu je dodijeljen a koji sigurno „nije dio smetljarnika, nego novoizgrađeni objekat“. Pored toga, smatra da redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili njegove dokaze i dokaze tužene čime mu je povrijeđeno i pravo na „jednakost u postupanju“. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud je samo reprodukovao sadržinu pojedinih dokaza bez navođenja razloga koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim te je stoga stav izražen u osporenoj presudi proizvoljan i nema uporišta u izvedenim dokazima. U dopuni apelacije od 30. jula 2010. godine, apelant je obavijestio Ustavni sud da je od Općine Centar, primio obavijest od 5. marta 2010. godine, koja je naslovljena na etažne vlasnike stanova zgrade u ulici Maršala Tita broj 19. u kojoj je, između ostalog, navedeno da je „predmetni poslovni prostor, kroz redovnu zakonsku proceduru, nastao pretvaranjem zajedničke prostorije - smetljarnika sa dogradnjom u unutrašnjem dvorištu“ i da shodno članu 3. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo „svi vlasnici stanova jedne zgrade postaju suvlasnici na zajedničkim dijelovima zgrade“ imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade. Imajući u vidu da su stanari predmetne zgrade (izuzev jednog) otkupili stanove i postali etažni vlasnici te je navedeno, „da je time prestalo pravo raspolaganja Općine Centar na predmetnom poslovnom prostoru“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi na sve tri instance pažljivo i detaljno analizirali relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničko - pravnim odnosima, te da se navodi apelanta odnose isključivo na to što on smatra da te odredbe treba drugačije tumačiti. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, u konkretnom slučaju, primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava ispitao u svojoj odluci broj AP 864/07 te je potom Vrhovni sud, postupajući po uputama Ustavnog suda donio osporenu odluku, u kojoj je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, jasno obrazložio primjenu materijalnog prava na konkretan slučaj. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić