Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3019/09 (M. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni odnos
- Pravo na rad
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3019/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3019/09, rješavajući apelaciju Miroslava Stričića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Stričića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-29/09 od 28. augusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Stričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-29/09 od 28. augusta 2009. godine. Apelant je 20. oktobra 2010. i 28. februara i 15. oktobra 2011. godine dostavio urgencije za donošenje odluke po njegovoj apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj P-10/07 od 18. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonitih rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 34-2448-735/05 od 8. jula 2005. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01-07-75/05 od 22. septembra 2005. godine, kao i da se naloži tuženoj da apelantu isplati na ime naknade izgubljene plaće za period od 1. januara 2005. do 31. oktobra 2005. godine iznos od 11.900,00 KM, poveže mu radni staž od 1. januara 2005. pa do 3. novembra 2005. godine i nadoknadi razliku isplaćene otpremnine u iznosu od 478,70 KM. Stavom dva presude obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.084,31 KM u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je tužena u toku procesa restrukturiranja, radi funkcioniranja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u smislu Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, u skladu sa odredbom člana 31. citiranog zakona, izvršila racionalizaciju organizacione strukture, te je u tom smislu proveden i postupak popunjavanja radnih mjesta putem internih natječaja. Sud BiH je, dalje, naveo da je apelant, kao zaposlenik ranije entitetske carinske uprave, učestvovao na tri raspisana interna natječaja, ali da na posljednjem četvrtom nije učestvovao, nego je 5. decembra 2004. godine tuženoj dao izjavu o odricanju prava na učestvovanje, predlažući da se proglasi prekobrojnim u službi sa pravom na otpremninu. Sud BiH je naveo da je, postupajući po datoj izjavi i u skladu sa odredbama Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabiru državnih službenika i zaposlenika u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), tužena donijela Rješenje broj 34-2448-735/05 od 8. jula 2005. godine kojim je apelant proglašen prekobrojnim i određeno da mu radni odnos prestaje sa 31. decembrom 2004. godine, te mu utvrđeno pravo na otpremninu u visini dvanaest mjesečnih plaća. Apelant je, zatim, protiv ovog rješenja podnio žalbu Odboru zbog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je tužena pogrešno primijenila odredbe zakona koji reguliraju pitanje prestanka radnog odnosa i otkazni rok državnih službenika, te je Odbor Rješenjem broj 01-07-75/05 od 22. septembra 2005. godine odbio žalbu uz obrazloženje da je žalba neosnovana, jer je tužena u svemu postupala u skladu sa zakonom i navedenim pravilnikom.
4. Sud BiH je smatrao neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na poništenje rješenja Odbora, jer je apelant tužbom propustio da obuhvati i Odbor iako je tužbom tražio poništenje rješenja koje je ova institucija donijela, te time „promašio" pasivnu legitimaciju u odnosu na tuženu, jer tužena nije, niti može biti nosilac obaveza zbog eventualne nezakonitosti predmetnog rješenja Odbora s obzirom na to da ga nije ni donijela. Sud BiH je istaknuo da je tužena provela postupak restrukturiranja i u tom postupku, radi popunjavanja radnih mjesta, provela proceduru internog natječaja za zaposlenike i državne službenike u skladu sa odredbama Pravilnika. Sud BiH je naveo da je u članu 32. Pravilnika određeno da, ukoliko se državni službenik učestvujući na internim natječajima ne rasporedi u Upravi sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi, proglašava se prekobrojnim u Upravi i, u skladu sa Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH, njemu prestaje radni odnos uz otpremninu iz člana 42. istog zakona, dok je odredbom člana 33. ovog pravilnika utvrđeno pravo da državni službenik (status koji je imao apelant) se može odreći prava učešća u internom natječaju i sporazumno istupiti iz službe uz pravo na otpremninu iz člana 42. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je istaknuo da je apelant, koristeći navedenu odredbu, dajući izjavu tuženoj, iskoristio mogućnost sporazumnog istupanja iz službe uz zakonom predviđenu otpremninu, te stoga je pobijano rješenje tužene kojim je apelanta proglasila prekobrojnim i odredila da mu radni odnos prestaje sa 31. decembrom 2004. godine uz pravo na otpremninu u visini 12 mjesečnih plaća zasnovano na zakonu i podzakonskim aktima. Sud BiH je zaključio da je pri tome tužena pravilno utvrdila i datum prestanka radnog odnosa, kako je to predviđeno u odredbi člana 32. Pravilnika, dakle, sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih, tj. 31. decembra 2004. godine, kada je u sve organizacione jedinice tužene zaprimljen i objavljen spisak primljenih kandidata po raspisanim internim natječajima. Sud BiH je smatrao neosnovanim i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća i razliku otpremnine, te „uvezivanje staža“ zbog toga što je tužena pravilno utvrdila datum prestanka radnog odnosa, te pošto apelant od toga datuma nije bio u radnom odnosu, niti je faktički obavljao poslove svog radnog mjesta, ne pripada mu pravo na naknadu plaća za period od prestanka radnog odnosa do datuma kada je od tužene preuzeo radnu knjižicu. Takođe, Sud BiH je zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svoje tražbine u odnosu na razliku isplaćene otpremnine i otpremnine koju prema njegovom izračunu je trebalo da primi.
5. Presudom Suda BiH broj Gž-22/08 od 18. juna 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je pravilno primijenjena odredba člana 30. st. 2. i 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja BiH kada je zaključeno da se pri rješavanju apelantovog radnopravnog statusa primjenjuju odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, uz određene izuzetke, te da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je pred istim sudom u upravnom postupku apelantova tužba odbačena zbog toga što zaštitu prava iz radnog odnosa može ostvariti primjenom odredaba Zakona o radu u institucijama BiH. Sud BiH je naveo da član 45. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH propisuje da se na državne službenike primjenjuje Zakon o radu u institucijama BiH i drugi zakoni koji regulišu prava i obaveze iz radnog odnosa, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno, te da član 83. Zakona o radu u institucijama BiH, koji propisuje zaštitu prava iz radnog odnosa, nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, slijedom čega apelantu pripada pravo podnošenja tužbe u parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa. Sud BiH je zaključio da se različitost pravnih mišljenja u odlukama, na koju apelant u žalbi ukazuje, odnosi na vrstu postupka u kome apelant može ostvariti sudsku zaštitu, a ne na primjenu zakona koji reguliše radnopravni status i prava koja iz tog statusa proizlaze. Sud BiH je naveo da, pošto apelant nije izabran na rad kod tužene kroz postupak internog oglašavanja, način prestanka rada i prava koja mu po tom osnovu pripadaju imaju se ocijeniti prema odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, a ne primjenom odredaba na koje apelantova žalba neosnovano ukazuje. Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o zakonitosti osporenog rješenja tužene kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa i da je pri utvrđivanju datuma prestanka radnog odnosa apelanta prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 32. Pravilnika, te je kao datum utvrđen 31. decembar 2004. godine, jer poslije navedenog dana nije postojao pravni osnov da apelant nastavi radnopravni status kod tužene pošto nije odabran na rad u postupku internog oglašavanja. Sud BiH je smatrao neosnovanim apelantovo pozivanje tokom prvostepenog postupka i u žalbi na odredbe člana 72. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH koje propisuju pravo na otkazni rok kada zaposleniku prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, jer odredbe citiranog zakona se ne primjenjuje na prestanak radnog odnosa apelanta koji je proglašen prekobrojnim prema odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, koji u članu 33. ne propisuje otkazni rok za državne službenike koji su proglašeni prekobrojnim.
7. U odnosu na žalbeni navod da je tužena legitimisana i u odnosu na predmetno rješenje Odbora, Sud BiH je zaključio da je Odbor zakonom određen kao drugostepena instanca za sve institucije BiH i odluka o žalbi čini pravno jedinstvo sa odlukom protiv koje je izjavljena, te je stoga tužena kao poslodavac isključivo legitimirana u sporu u kome se raspravlja o zakonitosti i prvostepene i drugostepene odluke. Međutim, Sud BiH je naveo da pogrešna ocjena prvostepenog suda u pogledu pasivne legitimacije nije utjecala na pravilnost presude, jer je neosnovan tužbeni zahtjev kojim se osporava rješenje Odbora zbog istih činjeničnih i pravnih razloga iznesenih pri ocjeni zakonitosti odluke o proglašenju apelanta prekobrojnim. Sud BiH je smatrao da tužena nije retroaktivno utvrdila prestanak radnog odnosa apelantu kada je donijela rješenje o proglašavanju prekobrojnim sedam mjeseci nakon što je okončan postupak organizacionog restruktuiranja, jer je prestanak radnog odnosa apelanta nastupio po sili zakona, te je rješenje tužene imalo deklaratorni karakter i utvrđivalo činjenicu koja je nastupila po odredbama člana 30. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja i člana 32. Pravilnika. U pogledu žalbenog navoda da apelantu radni odnos nije mogao prestati prije datuma odjavljivanja sa penzijskog i invalidskog osiguranja, Sud BiH je istaknuo da je tužena 12. maja 2005. godine podnijela prijavu nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja i odjavila apelanta kao osiguranika sa 31. decembrom 2004. godine, odnosno da je apelant odjavljen sa penzijskog i invalidskog osiguranja sa istim datumom sa kojim mu je radni odnos prestao. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa, te razlike u visini isplaćene otpremnine, jer pravni i činjenični zaključak prvostepenog suda su zasnovani na provedenim dokazima, pravilnoj primjeni zakonskih odredaba koje regulišu apelantov radnopravni status i pravilnoj primjeni procesnih odredaba o apelantovoj obavezi da dokaže tvrdnju o manje isplaćenoj otpremnini.
8. Presudom Suda BiH broj Rev-29/09 od 28. augusta 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj Gž-22/08 od 18. juna 2009. godine.
9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa materijalnim i procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi, kao i materijalnopravne i procesnopravne propise na kojim je zasnovana ova odluka i odbilo apelantovu žalbu, te je za svoju presudu navelo jasne, pravilne i potpune razloge koji se odnose na utvrđeno relevantno činjenično stanje, primijenjene konkretne materijalne propise i odredbe procesnog prava. S obzirom na to da je apelantu radni odnos prestao danom okončanja postupka organizacionog restrukturiranja tužene i regulisanja statusa njenih zaposlenika, tj. 31. decembra 2004. godine, Sud BiH je, takođe, zaključio da sud nije bio dužan primijeniti odredbe čl. 72. i 79. Zakona o radu u institucijama BiH, već relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. Sud BiH je, dalje, zaključio da je neosnovan revizioni prigovor koji se odnosio na učinjene povrede odredaba čl. 176. i 194. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer drugostepeni sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je navedeno u potvrđenoj prvostepenoj presudi, niti je nezakonitim postupanjem onemogućio apelanta da raspravlja pred sudom. Sud BiH je smatrao neosnovanim i revizioni prigovor da je drugostepeni sud bez održavanja glavne rasprave utvrđivao drukčije činjenično stanje, jer je u obrazloženju prvostepene presude nedvosmisleno navedeno da je apelantu radni odnos prestao 31. decembra 2004. godine, što je, pored Rješenja tužene broj 34-2448-735/05 od 8. jula 2005. godine, potvrđeno i time što je apelant na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom pročitao rješenje Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske Filijala Bijeljina od 28. novembra 2005. godine, u čijem obrazloženju je navedeno da je apelantov staž osiguranja u Republici Srpskoj od 8. augusta 1992. godine zaključno sa 31. decembrom 2004. godine, te je to ponovljeno i prihvaćeno i u drugostepenoj presudi.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad. Apelant navodi da nije proglašen prekobrojnim zbog toga što nije izabran na rad kod tužene kroz postupak internog oglašavanja, već je prestala potreba za njegovim radom iz organizacionih razloga. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio i tumačio odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, te da se uslovi i način prestanka radnog odnosa, a između ostalog i otkazni rok, uređuju entitetskim zakonima o radu i Zakonom o radu u institucijama BiH zbog razloga koje je opširno naveo u apelaciji. Apelant tvrdi da je, prema relevantnim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH, njegov radni odnos mogao prestati samo uz poštivanje otkaznog roka, koji je trebalo da teče od 1. augusta 2005. godine, kao dana uručenja prvostepenog rješenja tužene apelantu, te da je stav Suda BiH da mu je radni odnos prestao 31. decembra 2004. godine na osnovu rješenja tužene od 8. jula 2005. godine ne samo u suprotnosti sa prethodno navedenim zakonom nego i sa ustavnim načelom zabrane retroaktivnog djejstva zakona. Apelant navodi da, pošto u prvostepenoj odluci nije bilo navedeno kada je odjavljen kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, te pošto je u drugostepenoj odluci uz povredu postupka pogrešno utvrđena činjenica da je apelant odjavljen 12. maja 2005. godine, uz reviziju je priložio dokaz o odjavi koja je podnesena Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja. Međutim, Sud BiH u revizionoj odluci je napravio istu povredu postupka, čime je apelantu onemogućeno da usmeno i neposredno pred sudom raspravlja o navedenoj odlučnoj činjenici, kako mu pripada u skladu sa pravilima parničnog postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da je osporenom presudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od tog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je odbio apelantovu reviziju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji su, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić