Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3027/09 (Z. C.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3027/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3027/09, rješavajući apelaciju Zorana Crnčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Crnčevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 000395 09 Gž od 28. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 000395 05 P od 2. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Crnčević (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 23. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 000395 09 Gž od 28. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 000395 05 P od 2. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 000395 05 P od 2. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 000395 09 Gž od 28. jula 2009. godine, apelantu je naloženo da Amiru Valentiću ( u daljnjem tekstu: tužiocu) isplati novčani iznos od 6.000,00 KM na ime povrata iznosa dobijenog po ništavom ugovoru sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. novembra 2005. godine i troškovima spora u iznosu od 1.410,00 KM.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je presudom Kantonalnog suda broj Gž-

97/05 od 31. januara 2005. godine uvažena apelantova žalba i preinačena presuda Općinskog suda broj P-160/04 od 21. oktobra 2004. godine na način što je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni stanova sklopljen između parničnih stranaka 5. januara 1998. godine. Tim ugovorom apelant je tužiocu dao u zamjenu dvosoban stan smješten u Zenici u ulici Mujagića sokak broj 1A, a od njega je primio u zamjenu garsonijeru smještenu u Zenici u ulici A. Goldbergera broj 13. Dalje je navedeno da je presudom Gž-97/05 naloženo tužiocu i Raziji Valentić da vrate u posjed apelantu dvosoban stan smješten u Zenici u ulici Mujagića Sokak broj 1A, slobodan od lica i stvari. Također, presudom Vrhovnog suda broj Rev-1303/05 od 6. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda Gž-97/05 od 31. avgusta 2005. godine.

4. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužilac na ime zamjene stanova dao apelantu novčani iznos od 6.000,00 KM, a što proizlazi iz iskaza tužioca datog u svojstvu parnične stranke, te svjedoka Razije Valentić. Nadalje je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da od dana utvrđenja ništavnosti predmetnog ugovora presudom Gž-97/05 od 31. avgusta 2005. godine pa do dana podnošenja tužbe sudu tj. od 16. novembra 2005. godine nije protekao opšti zastarni rok od 5 godina predviđen članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi o zastari potraživanja. Ne mogu se prihvatiti ni žalbeni navodi koji se odnose na zastaru kamata s obzirom da zastara sporednih potraživanja shodno odredbi člana 369. ZOO zastarijeva u vremenu potrebnom za zastaru glavnog potraživanja.

5. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 103. stav 1, 104 st. 1. i 2., 105 stav 1 i 109 stav 1 ZOO. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO Kantonalni sud je istakao da kako je tužilac na ime zamjene stanova dao apelantu novčani iznos od 6.000,00 KM, to se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi o tome da sud nije utvrdio koji dio od 6.000,00 KM je tužilac dao apelantu na ime razlike po kvadraturi njegovog stana, a koji dio se odnosi na stvari koje se nalaze u njemu. Navedeno s obzirom da nisu ispunjeni uslovi za djelimičnu ništavost ugovora propisanu članom 105. stav 1. ZOO jer je odlučujuća pobuda za zaključenje ništavog ugovora bila zamjena manjeg za veći stan, a ne kupovina stvari kako je to po mišljenju Kantonalnog suda pravilno zaključio prvostepeni sud.

6. Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni apelantovi navodi u pogledu primjene člana 104. stav 2. ZOO i rješenja Kantonalnog suda broj Gž-464/01 od 21. decembra 2001. godine s obzirom da je prvostepeni sud shodno odredbi člana 104. stav 3. ZOO vodio računa o savjesnosti obiju strana. Stoga kako je presudom Kantonalnog suda broj GŽ-97/05 od 31. avgusta 2005. godine tužiocu naloženo da apelantu vrati u posjed dvosoban stan u Zenici u ulici Mujagića Sokak broj 1A to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je shodno članu 104. stav 1. pomenutog zakona obavezao apelanta da vrati tužiocu dobijeni iznos po ugovoru o zamjeni od 6.000,00 KM jer je cilj predmetnih odredbi o ništavosti nezadržavanje dobijenog po ništavom ugovoru. U protivnom bi po mišljenju Kantonalnog suda došlo do neosnovanog bogaćenja apelanta jer nije ni odlučeno da apelant predmetni iznos koji je primio po osnovu zabranjenog ugovora preda općini a kako je to propisano stavom 2 člana 104. ZOO.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ističe da ja u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede ravnopravnosti stranaka u postupku. Smatra da je u konkretnom slučaju zastara potraživanja novca datog za kupovinu razlike kvadrada stana počela teći od 5. januara 1998. godine kada je zaključen ugovor o zamjeni stanova jer se takav ugovor prema Zakonu o stambenim odnosima u momentu zaključenja smatrao nepostojećim tim prije jer je tužilac u tom momentu znao da kupovina stana ili razlike kvadrata stana nije dozvoljena. Dalje smatra da je prvostepeni sud tužbeni zahtjev trebao odbiti jer tužilac nije dokazao koji je iznos dat na ime razlike kvadrature stanova ili je u toku postupka ovu činjenicu sud trebao utvrditi. Također ukazuje na različit stav Kantonalnog suda u identičnom sporu u kojem je Kantonalni sud u svom rješenju broj GŽ-464/01 od 21. decembra 2001. godine zauzeo stav prema kojem „strana koja je izvršila svoju činidbu neće moći iako je ugovor ništav pozivati se na ništavnost da bi dobila natrag ono što je drugoj strani dala u izvršenju nedopuštenog ugovora“. Navodi da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi zauzimaju protivan stav te tužiocu dosuđuju iznos koji je dao na ime ugovora o zamjeni stana koji se prema odredbama Zakona o stambenim odnosima smatrao nepostojećim već u momentu njegovog sačinjavanja (5. januara 1998. godine).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatraju da je apelant u obavezi da tužiocu isplati iznos od 6.000,00 KM a na ime povrata iznosa dobijenog po ništavnom ugovoru. Pri tome su redovni sudovi primjenili relevantne odredbe materijalnog prava. U takvom obrazloženju Ustavni sud ne može uočiti elemente proizvoljnosti. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u ovom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka budući da je apelant u toku cijelog postupka imao mogućnost da svoje argumente suprostavi argumentima suprotne strane. U odnosu na pozivanje apelanta na rješenje Kantonalnog suda doneseno u identičnom predmetu Ustavni sud ukazuje da ovaj sud odlučuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja, te da navodi o tome da je sud u identičnom premetu odlučio drugačije ne dovodi nužno do zaključka da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Po mišljenju Ustavnog suda apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3027/09 (Z. C.) | Sudska praksa | Aktio