Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3030/09 (A. B.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3030/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3030/09, rješavajući apelaciju Alema Borića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alema Borića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001660 od 16. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003513 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-003784 od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alem Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sent Luisa, SAD, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Edina Jahić i Tanja Hadžagić» iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001660 od 16. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003513 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-003784 od 5. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-003784 od 5. novembra 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ništavan Ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Samira Frašte 1/V čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen između Ahmeta Borića (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) kao prodavca i Saje Čampara (u daljnjem tekstu: tužena) 18. januara 2006. godine pod brojem Ov-87/2006 (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor) pa se nalaže tuženoj da predmetni stan preda u posjed apelantu u ispravnom stanju, oslobođen od osoba i stvari kao i da mu naknadi troškove postupka a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da se apelant 19. jula 2006. godine obratio tužbenim zahtjevom tom sudu da sud nakon provedenog postupka donese odluku kao što je naznačeno u izreci presude, navodeći da je apelantov prednik sa tuženom zaključio predmetni kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan u površini od 43 m² prodao za samo 20.000,00 KM što je očigledna nerazmjera sa vrijednošću predmetnog stana; da je apelantov prednik u vrijeme zaključenja ugovora imao 75 godina starosti i značajno narušeno zdravlje, te da je umro nakon četiri mjeseca od zaključenja ugovora, pa da je očito da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru jer je tužena iskoristila nuždu u kojoj je bio apelantov prednik kao i da nakon smrti apelantovog prednika nije pronađen novac u iznosu od 20.000,00 KM za koji je tužena tvrdila da mu je isplatila. Navedeno je da je apelant zatražio i donošenje mjere osiguranja kojom bi se tuženoj zabranilo svako raspolaganje sa predmetnim stanom do okončanja spora a što je taj sud rješenjem od 12. januara 2007. godine i odobrio. Predmetno rješenje o određivanju mjere osiguranja je potvrđeno i Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000 550 od 27. februara 2007. godine.

4. Općinski sud je u presudi detaljno interpretirao izlaganja stranaka, poimenično navedenih svjedoka i vještaka u toku glavne rasprave i naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni brojni dokazi precizirani u presudi, nesporno utvrdio da je apelantov prednik sa tuženom zaključio sporni kupoprodajni ugovor kojim je prodao predmetni stan tuženoj za iznos od 20.000,00 KM; da su apelantov prednik i tužena zaključili navedeni ugovor nakon što je apelantov prednik poslao pismo načelniku općine u kojoj je živio navodeći da je sam i da nema nikog da brine o njemu tako da namjerava da proda stan i nakon čega je apelantov prednik u javnim glasilima objavio oglas o prodaji stana uz obavezu kupca da mu dopusti da živi u jednom dijelu stana i da se brine o njemu do kraja života; da se tužena javila na navedeni oglas i da je nakon dogovora sa apelantovim prednikom ugovor i zaključen; da je u čl. 2, 3. i 7. navedenog ugovora predviđena kupoprodajna cijena stana i dinamika plaćanja i da apelantov prednik ostaje i dalje u dijelu stana koji će koristiti do kraja života a u slučaju smrti tužene sve odredbe ugovora ostaju na snazi i za nasljednike tužene i to sve do smrti apelantovog prednika; da će se tužena za života apelantovog prednika brinuti o njemu; da je tužena podmirila dugovanja u iznosu od 5.000,00 KM koja je apelantov prednik imao prema Toplanama i službi za održavanje stanova; da je tužena finansirala radove u stanu koji su se odnosili na promjenu radijatora; da apelantov prednik pored apelanta ima još dva sina i da je živio sam; da apelant već 20 godina živi u SAD-u i da je povremeno ocu slao novac; da je apelantov prednik umro 20. maja 2006. godine kao i da nije imao otvoren račun niti u jednoj komercijalnoj banci. Općinski sud je naveo i da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je detaljno interpretiran u presudi, utvrđeno da je tržišna vrijednost predmetnog stana u vrijeme zaključenja spornog ugovora iznosila 37.213,00 KM.

5. U vezi sa navedenim, Općinski sud je obrazložio da smatra da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanta koji je istakla tužena neosnovan budući da je apelant jedan od sinova apelantovog prednika. Obrazloženo je i da je sud, donoseći odluku u ovoj pravnoj stvari, u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužene i svjedoka poimenično navedenih u presudi, te utvrdio da je tužena isplatila apelantovom predniku ukupnu kupoprodajnu cijenu predmetnog stana na način naveden u iskazu (u dvije rate-15.000,00 KM prilikom zaključenja ugovora i 5.000,00 KM nakon useljenja u stan) kao i ostale naprijed navedene činjenice. Općinski sud je naveo i da je ocijenio činjenicu i da se apelant odrekao prava da bude saslušan u svojstvu parnične stranke tako da Općinski sud iz navedenih provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi dva kumulativna razloga-objektivni i subjektivni razlog za postojanje zelenaškog ugovora propisane članom 141. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 75/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03 – u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja koji je bio na apelantovoj strani donio odluku kao u izreci.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-07-003513 od 7. maja 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon razmatranja stanja spisa, pobijane presude i žalbenih navoda utvrdio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe ZOO-a i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Obrazloženo je da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenice s obzirom na to da je apelant, ukoliko je sudsku zaštitu zatražio smatrajući da je ugovor koji je apelantov prednik zaključio sa tuženom ništavan, morao i dokazati da je do zaključenja spornog ugovora došlo isključivo ponašanjem tužene koje bi se moglo okarakterizirati kao nedopušteno, nesavjesno ili nemoralno, te da, u vezi s tim, ni Kantonalni sud kao ni prvostepeni sud ne može steći uvjerenje da se u ovom slučaju radi o takvom ponašanju tužene s obzirom na to da bi za utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora apelant morao dokazati da je taj ugovor zaključen uz namjeru tužene da iskoristi tešku socijalnu situaciju u kojoj se nalazio apelantov prednik a za šta apelant, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ponudio niti jedan dokaz. Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot tome, utvrđeno da je apelantov prednik inicirao zaključenje spornog ugovora tako da je uz pomoć advokata i sačinio tekst ugovora kojim je zadržao pravo korištenja dijela stana sve do smrti uz obavezu tužene da plaća troškove stanovanja pa kako je kupoprodajna cijena iznosila 20.000,00 KM a u ugovoru je navedeno da je u cijelosti isplaćena, Kantonalni sud je obrazložio da dijeli mišljenje prvostepenog suda da apelant osim nepostojanja subjektivnog razloga za ništavnost nije dokazao niti postojanje objektivnog zaloga iz člana 141. ZOO-a jer se iz spornog ugovora ne može utvrditi da postoji očigledna nerazmjera kojom se narušava načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja ugovornih strana. Navedeno je i da apelantova tvrdnja da tužena nije isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu nije dokazana a istovremeno i ne predstavlja razlog za utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001660 od 16. jula 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je obrazloženje pobijane presude suprotno Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu shodno odredbama tog zakona i pri tome dao ocjenu žalbenih navoda koji su bili od odlučnog značaja a što je vidljivo iz obrazloženja drugostepene presude. Navedeno je da stanju u spisu ne odgovara ni navod da drugostepeni sud nije pravilno sagledao žalbene navode vezane za ocjenu dokaza budući da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud te navode razmatrao i izveo zaključak da su dokazi koji su izvedeni pred Općinskim sudom, a između kojih i odredbe ugovora koje su se odnosile na utvrđenu kupoprodajnu cijenu i dinamiku njene isplate, ocijenjeni u skladu sa pravilima postupka. Također je navedeno da je neprihvatljiv apelantov pokušaj da kroz prigovore pogrešne ocjene izvedenih dokaza pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer prigovori činjenične prirode nisu relevantni u revizionom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja na koja su pravilno primijenjene odredbe člana 141. ZOO-a.

8. Prema obrazloženju presude, suprotno navodima iz revizije, Vrhovni sud ocjenjuje da su nižestepeni sudovi pravilno izveli zaključak da apelant nije dokazao da je sporni ugovor zaključen iz namjere tužene da iskoristi tešku situaciju apelantovog prednika u vrijeme zaključenja ugovora jer je teret dokazivanja ovih okolnosti bio na apelantu, u čemu apelant nije uspio. Vrhovni sud je istakao da za utvrđenje ništavnosti ugovora nije dovoljno samo dokazati nepovoljne ekonomske i neekonomske okolnosti apelantovog prednika nego dokazati i da je tužena kao ugovarač koristila takvu situaciju na način da ugovara pravni posao koji je u očitoj nerazmjeri sa onim što daje ili čini. Kako je utvrđeno da je tržišna vrijednost stana u vrijeme zaključenja ugovora bila 37.213,00 KM, da je apelantov prednik prilikom prodaje stana inicirao njegovanje i klauzulu o doživotnom izdržavanju, da je u cijenu stana uračunato da će tužena pružati pomoć apelantovom predniku do kraja života (čišćenje, spremanje hrane i sl.) i plaćati režije stana, što je tužena i činila, to je i Vrhovni sud ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant osim nepostojanja subjektivnih razloga za ništavnost nije dokazao ni postojanje objektivnih razloga koje su propisane članom 141. ZOO-a. Navedeno je i da je apelantov prigovor koji je već navodio u žalbi da u stanu niti na računima banke nisu pronađena sredstva isplaćena na ime kupoprodaje stana nije osnovan jer se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, radi o okolnosti koja je nastupila nakon zaključenja spornog ugovora i nije odlučna za ocjenu da li je neki ugovor zelenaški ili ne budući da je za ocjenu da li se radi o zelenaškom ugovoru ili ne potrebno da je ugovor već u vrijeme njegovog sklapanja imao sve objektivne i subjektivne elemente propisane članom 141. ZOO-a, što apelant nije dokazao. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi sasvim proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o zelenaškom ugovoru jer je sasvim očito da je tužena iskoristila situaciju u kojoj je bio apelantov prednik i za samo 20.000,00 KM kupila stan čija je tržišna vrijednost barem duplo viša, te da sudovi nisu utvrdili ni činjenicu gdje je nestao novac koji je navodno tužena isplatila apelantovom predniku, posebno ako se ima u vidu da je dokazano da je sa novcem koji mu je apelant slao apelantov prednik imao dovoljno novca za podmirenje životnih potreba i da nije živio rasipničkim životom a upravo ta činjenica, prema apelantovom mišljenju, predstavlja objektivni razlog za ništavnost. Navodi i da je u slučaju da je apelantov prednik htio zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju ili brak, apelant i njegova braća ne bi imali ništa protiv ali da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom pristupu tužene.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev (uključujući i obrazloženja vezana za isplaćeni iznos kupoprodajne cijene) pri tom se pozivajući na relevantne odredbe člana 141. ZOO-a kojim su propisani uvjeti za proglašavanje ugovora zelenaškim i odredbe ZPP o teretu dokazivanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3030/09 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio